Vanora Benet, britanska spisateljica nagrađivana novinarka autorka je romana „Ponoć u Sankt Peterburgu“ (izdavač Vulkani) o Rusiji s početka 20 vijeka. Vanora Benet (1962, London) je autorka 4 romana, putopisa o Rusiji i knjige o ratu u Čečeniji. Kao novinar reporter izvještavala je iz Afrike i Francuske, bila dopisnik iz Rusije. Dobitnik je Orvelove nagrade za novinarstvo. Živi u Londonu odakle je i govorila za ART.
- Kako je nastala ideja za roman „Ponoć u Sankt Peterburgu“?
Moja prva ideja je bila da pišem o ljudima koji su izgubili svoje domovine i kako taj gubitak utiče na njihova osjećanja i ponašnja. Bilo je prirodno da radnju romana smjestim u Rusiju, jer sam sedam godina živjela i radila kao novinar u post-sovjetskoj Rusiji i pokrivala sam sukobe iz 1990-ih u Moldaviji, Tadžikistanu i oko Kavkaza, gdje sam upoznala mnogo ljudi prisiljenih da napuste svoje kuće i suoče se sa posljedicama. Među onima sa kojima sam bila najbliskiji prijatelj bili su Čečeni koji su se obavezali da napuste svoje domove u Groznom, nakon izbijanja rata tamo 1994. Oni nijesu bili borci, već obični post-sovjetski nastavnici, policajci i majke. Ali, nakon toga, u njihovim domovima u egzilu blizu Rusije i srednje Azije, oni su morali da žive ne samo sa uspomenama na sukob od koga su pobjegli - već i sa negativnom percepcijom koju su Rusi o njima stvorili u novinama o tome kakvi su Čečeni. Ruska ideja svodila se na dječiju rimu Ljermontova - Čečeni su rutinski prikazani kao zlo, „zlo i Čečen“ koji puzi noću sa nožem među zubima, spreman da naudi nevinom ruskom djetetu. Ja sam se osjećala užasno žalosno zbog mojih prijatelja, suočenih sa ovim dvostrukim nevoljama dok su pokušavali da počnu nove živote.
- Koja je istorijska pozadina Vašeg romana?
Priča traje osam godina, neposredno prije Prvog svjetskog rata i ruske revolucije 1917-1919 - u vrijeme akutne političke skleroze i reakcije. Vjerujem da je dugo vremena dio alata ruskih političara bilo pozivanje neprijatelja na vrata, tako da se ujedine drugi Rusi protiv ovih (ponekad imaginarnih) neprijatelja. U moje vrijeme u Moskvi to su bili Čečeni, ali u godinama prije revolucije to su bili Jevreji. A par miliona Jevreja je emigriralo iz Rusije u generaciji ili dvije prije toga, poslije atentata na relativno liberalnog cara Aleksandra II, 1880. Sin tog cara, Aleksandar III, i njegov sin, Nikolaj II, reagovali su na atentat politikom strogosti, tradicionalnosti, autoritarnosti - čija je nuspojava bio česti progon Jevreja u Zone naseljavanja na ruskom jugu. Ideja da su Jevreji bili skloni opasnim revolucionarnim osjećanjima i da moraju biti aktivno nadzirani izazvao je začarani krug, u kome je bilo sve više i više nezadovoljnog mladog jevrejskog naroda koji su odlučili da ne pokušavaju da napušte zemlju i da u revolucionarnim pokretima nađu privlačnost.
- U romanu “Ponoć u Sankt Peterburgu“ vaša fikcionalna porodica izrađuje muzičke instrumente. Zašto?
Pa, jedan od razloga je bio da je moja jevrejska junakinja, Ina, primljena u rusku kuću u St. Peterburg - što je značilo je bilo potrebno da upozna ljude koji nijesu bili dio rigidnog javnog servisa sistema u kome je bilo zaposlenih stanovnika St. Peterburga, i nijesu dijelili njihove mejnstrim vrijednosti (uključujući antisemitizam). Da bi priča funkcionisala, porodica je morala biti politički liberalna i pomalo ekscentrična kako bi prihvatili djevojku kao što je ona. Biti sjajan muzičar je bila jedna od srećnih karata koja je mogla odvesti mladog jevrejskog studenta iz Zone naseljavanja - tako da je svijet muzike i liberalne boemske inteligencije izgledao kao da je naznačen. Bilo je zabavno, previše, da bi se ova priča zadržala u artističkom miljeu, pošto ja volim umjetnost i književnost tog perioda i mogla sam napraviti mali diskretan omaž nekim mojim umjetničkim herojima tog vremena! Ali nijesam željela da to bude porodica izvođača. Htjela sam da prije svega oni budu vrlo vezana i srdačna porodica, a ako bi bili umjetnici ili muzičari izvođači, oni bi onda bili možda previše egocentrični da bi bili povezani kao porodica. Biti izrađivač instrumenata izgledalo je malo skromnije, i pristupačnije - i činjenica da su svi znali zanat značilo je da su se odmalena osposobljavali da preuzmu zanat u svoje ruke, i bilo je puno interakcija između njih, pa sam smatrala da je to savršen način da osmislim ovu porodicu.
Ja sam imala lično iskustvo različitosti. Odrasla sam u porodici muzičara, sve je to divno - ali znam dosta o konkurentskom egu izvođača! Nedavno sam provela godine pišući ovu knjigu i učeći da sama pravim violinu. Atmosfera u radionici učinila je da bude onakva kako sam je stavila u knjizi - topla, nježna i prometna, sa ljudima koji rado pomažu jedni drugima i rješavaju problem znanjem, na ljubazan i koristan način.
Na sreću, tada sam uradila neka istraživanja i otkrila da je baš takva porodica stvarno postojala u St. Peterburgu - sa ocem koji je proučavao klasiku, okušao se malo u stomatologiji, izgradio matematičku teoriju bilijara, dopisivao se sa Tolstojem i bio graditelj instrumenata; tu je bila i nezgodna i odvratna majka koja je govorila više jezika; i puno djece sa čudnim imenima sa prizvukom drevnog Rima, kao što su Agripina, Markus i Barbarijan. Tako da sam ih pozajmila na veliko - i imena i sve. I napisala sam da žive na adresi porodice u St. Peterburgu gdje sam i ja živjela, jedan vijek kasnije. To je stvarno izgledalo kao dom kada sam ih okupila sve zajedno.
- Vaš likovi su osobe koje su izgubile svoje domovine. Šta još karakteriše vaše junake?
Spomenula sam moju junakinju Inu, ali dozvolite mi da vam kažem nešto više o njoj. Ina je 18-godišnje siroče koju je odgajila tetka koja je umrla. Ona se ne sjeća svojih roditelja, ali misli da su umrli od gripa, kada je bila beba. Par kod koga je ona nedavno bila smještena u Kijevu uplašio se anti-jevrejskog nasilja i odlučio je da emigrira. Jedina veza joj je ostao njihov sin, Jaša, koji je sve pripremio za učenje pravljenja instrumenta u St. Peterburgu - dakle, da bi izbjegla nadolazeći pogrom, na početku knjige ona krade pasoš i odlazi u St. Peterburg da nađe rođaka Jašu. Možemo vidjeti iz ovog da je ona usamljena; uskoro ćemo vidjeti da ona smatra da je teško vjerovati ljudima, i tako je rezervisana, tajanstvena i oprezna pa smatra da je to teško napraviti toplu vezu sa njima. Ali kada se ona nađe u okrilju porodice graditelja violina, u St. Peterburgu gdje Jaša radi, oni su tako topli i bučni, pa ona počinje da se topi.
Tu su i dva glavna muška lika, koji su u ljubavnom trouglu sa Inom. Jedan od njih je Jaša, arhetipski ljuti mladić, koji je flertovao opasno, ali strasno prvo sa jevrejskim oslobodilačkim pokretom, a zatim sa revolucionarnim pokretima. On je atraktivan, impulsivan i vođen velikim idejama. On je prvi rival Inin, a zatim je bijesan što se zaljubljuje u nju. Drugi muškarac je Horas, ljubazni stariji Englez koji radi kao minijaturista za Faberžea, zlatara. Izgleda miran i civilizovan džentlmen, ali je i on čovjek bez domovine - ne „propisni“ Englez, već iz jevrejske porodice, odrastao u Indiji kojiom su vladali Britanci, ali po istoriskoj nesreći bez doma da bi se vratio u Englesku. On voli Rusiju - i sjaj i veličanstvenost službenog carskog svijeta, uzbuđenje boemskog podzemlja - jer je, jednostavno, mnogo veći i zanimljiviji nego što bi bio mali život u predgrađu Londona ako bi se vratio. On bira to uzbuđenje po cijenu da bude vječni stranac; ali, suočen sa Inom i njenom slabošću, on shvata, najzad, da može razmišljati o stvaranju doma ako ima nekoga koga voli.
- Šta su predstavljale violine i sviranje ovog instrumenta u Rusiji prije i poslije revolucije?
Ono što je označeno u kontekstu tog vremena, i ovog romana, je takođe nešto bitno o tome kako ljudi mogu koristiti svoje darove da prevaziđu ono što izgleda kao najveća moguća prepreka. Činjenica - da je toliko mladih jevrejskih violinista, mislim na Jašu Hajfeca, bilo u mogućnosti da postanu sjajni muzičari u mladim godinama, i da na taj način izađu iz toksičnog okruženja jevrejske Zone naseljavanja sa ruskog juga i da izgrade sjajne karijere u Rusiji i inostranstvu - je inspirativna.
Violine imaju malo drugačiju konotaciju. Skupi instrumenti prije revolucionarne ruske elite su marker bogatstva i privilegija starog režima. U posebnoj niti romana, prikazaće se jedan takav instrument - Stradivajus. Basnoslovno bogati princ Feliks Jusupov, klijent porodice, donosi instrument na popravku, jer je sa njim ranije udario brata u jednoj dječačkoj tuči. Ina je tražila da je popravi. Ali događa se revolucija i Jusupov - čovjek koji je ubio Raspućina - bježi prije završenog posla. Šta se desilo sa tom violinom kasnije i kod koga će završiti, postaje glavna tema u drugom, “revolucionarnom” dijelu knjige.
Ova priča takođe ima svoje korijene u stvarnosti. U stvarnom životu, princ Jusupov je sa sobom ponio mnogo porodičnih dragocjenosti iz Rusije za vrijeme revolucije. On je uspio da izvadi dva Rembranta iz ramova i iznese ih iz Rusije, kao i nevjerovatnu zbirku dragulja, tako da mu je naknadno život u egzilu protekao u relativnoj ekonomskoj sigurnosti. On je takođe sakrio još mnogo više blaga iza lažnih zidova palata u Moskvi i St. Peterburgu, nadajući se da neće pasti u ruke revolucionara. A, njegov pravi Stradivarijus, otkriven 1920-ih, bio je jedan od predmeta koje je Jusupov ostavio iza sebe - i nacionalizovan je kao sovjetsko blago. Među onima koji će kasnije svirati na njoj bio je i violinista David Ojstrah.
- U vrijeme Ruske revolucije Ina dolazi u St. Peterburg da izbjegne krvavi antisemitizam u Kijevu. Gdje su korijeni tadašnjeg antisemitizma? Da li ga je bilo u St. Peterburgu?
Pomenula sam antisemitizam u Kijevu i na jugu. Moja priča počinje pošto je u stvarnom životu Kijev bio šokiran suđenjem Bejlisu - Jevrejinu optuženom za otmicu tinejdžera i korišćenjem njegove krvi pri miješanju bezkvasnog hljeba za Pashu. Bilo je to vrijeme visokih strasti. Država je htjela da osudi Bejlisa, iako su optužbe bile očigledno apsurdne, kao i način povlađivanja ekstremnom antisemitskom osjećaju u području malih gradova prepunih Jevreja kojima nije bilo dozvoljeno da se udaljavaju, a bilo je previše ljudi i malo posla za sve. Lakše je bilo ako bi ljudi okrivili Jevreje nego vladu. Ali, ono što je gotovo čudesno u ovoj priči je da su se liberalni advokati iz St. Peterburga i Moskve, siti nasilja od strane države, odlučili na korak i progovore u korist Bejlisa - a slučaj je bio toliko očigledno glup, i uz ovu pomoć je riješen, pa su Bejlis i njegova porodica mogli da emigriraju na sigurno u Ameriku. St. Peterburg je bio drugačiji i u njemu je bilo manje ovakvog gnjeva.
- Kako je zapravo počeo vaš interes za rusku istoriju?
Oduvijek sam željela da naučim ruski. Ne znam zašto. Nemam ruske krvi. Ali sam uvijek bila fascinirana ruskim jezikom i muzikom, i počela sam da učim ruski u školi čim sam mogla, sa 14 godina, prije studija ruskog na Oksfordu, gdje ću steći diplomu. Istoriju sam saznavala usput na dramatičan način, često i tužan, što me je natjeralo da stanem i upitam se šta je moglo dovesti do takve tragedije i okrutnosti izmiješanih sa tako velikim umjetničkim dostignućima. Ono što sam željela da uradim je da odem u Rusiju i tamo radim, tako sam vidjela sebe - što sam i uradila, kao novinar na Rojters, a zatim za LA Tajms.
Paranoidni režim ne voli strance
- Kako veliki događaj kao što je Ruska revolucija iz 1917. utiče na vaše junake?
Ljudima je u prirodi da polako, tiho rješavaju svoje probleme - barem na dijelu njih. Tako Ina bježi od nasilnog haosa od koga strahuje na jugu i postepeno, sa ogromnim rezervama i nepovjerenjem se ukopava u sigurno okruženje u St. Peterburgu. Ruska revolucija 1917. je dovela sve oko Ine u isti položaj, ona je među višom srednjom klasom liberala, porodicom čiji su članovi iznenada postali stranci jer novi proleterijat vlada sovjetskim svijetom; a ona je izbjeglica koja nosi svoju bolnu prošlost na teritoriju stranaca. Ina konačno počinje da čezne za sigurnošću; ovog puta ne samo za sebe, već i za Horasa, koji je kao pravi stranac postao još ugroženiji od drugih pod paranoidnim režimom koji strance, gotovo automatski, posmatra kao potencijalno opasne špijune neprijateljskih režima.
Bonus video:
