Pahomije Dovoljac (? - posl. 1808)
Pohara, spaljivanje, pljačka knjiga i knjižnica ispunjava istoriju kao što je ispunjava krv ili sunce: vječno, uporno, bez predaha.
Spasavanje rukopisâ iz vatre, opet, ako išta drugo, čini tu istoriju makar za nijansu humanijom nego što ona (naviknuta na udvaranja istoričara) u stvari jeste.
Takvu epizodu saopštava nam Pahomije Dovoljac, monah za kog znamo da je ordinirao krajem 18. v. u manastiru Dovolja, kao i u Trojici pljevaljskoj (oba manastira imala svoje skriptorije i knjižnice počev od 16. v.).
Pahomije opisuje poharu knjiga i propast teksta. Dokumenat je danas sačuvan u trojičkom skriptoriju, premda ne znamo zasigurno da li je tamo i pisan - ili je, prije će biti, nastao tamo gdje je pohara izvršena, u susjednoj Dovolji?
Za Dovolju, manastir lociran u dolini Tare - između litica da se do njega s obale Tare ne može prići, a sa pljevaljske strane treba preći dobar komad puta kroz šumu - znamo da je izgrađen najkasnije u 15. vijeku, i da je tu rukopoložen patrijarh Arsenije III Čarnojević. To je početak - kraj je 1876. godine kad je manastir zapaljen.
Pahomije nas opominje, međutim, na širu genezu pohara i pljački s najtežim posljedicama te pošasti: posljedicama po knjigu.
Ovo božanstveno Jevanđelje, božanstvenog hrama presvete i prečiste Bogorodice, zvanog Dovolja, pohara bezbožna kolašinska stoka godine 1808. Avaj!
Užas koji ovaj skromni pisar - piščić i pisarčić - osjeća, kad vidi rukopise u vatri i manastirska dobra u rukama pljačkaša, ima svoju sliku i u mom skromnom čitalačkom iskustvu.
Naime, Rabbi Yechiel, takođe pisac (piščić) gleda Nicholasa Donina, jevrejskog otpadnika, i francuskog kralja Luja (Louis IX) dok bacaju Talmud na lomaču u Parizu 17. juna 1242. godine:
„Mi smo spremni da umremo za Talmud - ječi siroti rabin - naša tijela su u vašim rukama, ali naše duše nisu!“
Tada potruniše zavjese i mnogo se kvari učini, radi naših grehova. Slava Tvom dugom trpljenju, Hriste! - plače Pahomije Dovoljac.
No, istorija, kao kakva nadžak-baba, ne pokazuje namjeru da se popravi zbog monahovog i rabinovog plača. On ostaje ista ona istorija (istorijčura) otprije osam stoljeća: hronika Pariza, hladna kao led, i povijest judaizma, strašna kao stranica Božje knjige, kako nam saopštava Hayam Maccoby.(Up. detaljnije: H. Maccoby, Judaism on Trial, N. York, 1979, 19. Takođe: Encyclopedia Judaica, vol. 15, pp. 767-771.)
Njegoševi pokloni
Jadni sveštenik Pahomije, koji je, moguće, bio očevidac pohare i popale, kao rabi Jehiel u antisemitskom Parizu, naviknut na katalogizaciju, periodizaciju, na „opsežno tumačenje grčkih isioma“, što bi rekao Konstantin Kavafis za nekog bibliotekara Lisiju, gramatičara, „sahranjenog u bejrutskoj knjižnici“, evidentira apokalipsu s jasnoćom koju posjeduje samo čovjek od teksta u apokaliptičkom času:
Sve manastirsko bogatstvo raznese, i crkveni odabrani predmeti, predivne stvari...
On, doduše, tvrdi da je jednu od otuđenih knjiga, Jevanđelje, „kupio u manastiru Svete Trojice za 40 groša, g. 1806, mjeseca aprila, dana 15.“, ali mi ne znamo odakle ga je otkupio. Izvjesna je samo kalvarija dovoljske knjižnice i manastirskih dobara.
Kad se pogleda evidencija Njegoševih poklona manastirskim knjižnicama po Crnoj Gori, nakon povratka iz Rusije, onda ova žalosna priča postaje još jasnija.
Možda će nas naredni trag izvjesnije navesti na Pahomijevu književnu sudbinu? Ako je to isti Pahomije, kom mladi Njegoš g. 1835. ustupa za crkvenu upotrebu Služabnik („carski, imperatorski poklon“, piše Negoš u posveti svom namješteniku) onda su stvari jasnije.
Mladi Njegoš ne ostavlja mjesta sumnji kada Triod cvjetni poklanja manastiru Dovolja - tačnije uručuje poklon ruskog cara Nikolaja I (1796 - 1855) - i pominje upravo Pahomija (samo što mi ne znamo da li je to onaj Pahomije što je bio očevidac pohare knjižnice i skriptorija 1808. g.):
Ovu svetu i dušekorisnu knjigu Triod šalje na dar manastiru, svojom milošću, veliki gospodar, mitropolit i arhiepiskop crnogorski i brdski, cetinjski, Petar Petrović, velike carske lavre, ponosite Svetouspenske Morače, i Ostroške obitelji zaštitnik, pri igumanu Pahomiju, u Dovolji.
Pahomije, pisac (piščić) sa apokaliptičkom opsesijom, ni ovom prilikom, pošto primi carski dar iz Njegoševih ruku, ne propušta da zabilježi svoj užas „u ova nevoljna, mučna i tužna vremena bezočnog nasilja i zla“:
Udari zla i prejaka bolest preko kralejevina u Tursku, zvana kolera. Umiralo se za dva, tri, četiri sata, i za jedan sat.
Njegoševa ruka potpisuje još 10 poklonjenih knjiga (Mineji, službeni mjesečnici) ali na jednoj od njih stoji da je promijenila vlasnika: već je godina 1848. i pominje se Pahomije Đurić („kaluđer iz Dovolje poklanja crkvi Seljanskoj“). Dovoljno za sumnju da je to isti onaj Pahomije koji gleda sa užasom kako gore rukopisi 1806. g.
A baš nas on interesuje - onaj koji „po drugi put govori o jevanđelju“ (otkupio ga je nakon pohare) 42 godine ranije. To, bez sumnje, sugeriše da se radi o dvojici ljudi kad se uzme u obzir kratki ljudski vijek u 18. stoljeću onog pravog Pahomija (konsterniranog od paljevine rukopisa), koji liči na rabina Yechiela.
Iskustvo lomače
Pahomije Dovoljac komotno bi mogao, sudeći po intonaciji teksta koji nam ostavlja, nositi ime Paklenije Dovoljac. On je svjedok klasičnog istorijskog prizora: na jednoj strani je neki Njegoš, koji puni manastirsku knjižnicu a na drugoj, ne lezi vraže, neka „bezbožna stoka“ koja je pljačka i pali. Možda jedan zapis na spornoj knjizi, spasenoj od ognja, otklanja napokon sve nedoumice: „Ranije je ovo jevanđelje poklonio Pahomije jeromonah“ - piše tu doslovce - „prijatelj Rusa, Bog da ga prosti.“ Time se vjerovatno misli na vezu knjige sa poklonom ruskog cara i tu se opet vraćamo na staro: na istoriju uništavanja rukopisa i kulture, tipičnu za Balkan kao za malo koji kraj Evrope.
Apokaliptika rukopisa i knjige nije ništa novo, svi pisci svijeta naviknuti su na nju takorekuć od rođenja - evropski pisci, posebno slovenski, to nose u krvi sa svojim jezicima. Pažnja, međutim, koju narodi i kulture poklanjaju danas tom problemu varira od slučaja do slučaja.
U novije vrijeme, tačnije u drugoj polovici 20. stoljeća, poučena iskustvom lomače, jevrejska kulturna politika (ma gdje njen centar bio, ma šta se pod tim razumjelo) zavređuje u tom pogledu najvišu pohvalu. Ta je politika odlučna da ništa ne prepusti slučaju, da sve kalvarije i paljevine i pošasti u prošlosti - sve što je moguće - sačuva od zaborava sa ciljem prevencije i jedne sasvim konkretne iskustvene akumulacije.
Prijatno sam prinuđen da ovu akumulaciju iskustva nazovem mudrost.
Da nije tako, priznajem, možda ne bih bio posvećeni čitalac knjige koja se bavi istoriozofijom 6.000 godina jevrejske pismenosti (Jewish Literacy), čiji autor je rabi Joseph Telushkin, profesor na njujorškim univerzitetima Kolumbija i Ješiva. Imao sam zadovoljstvo da ga upoznam, iz skromnog ugla slušaoca i polaznika njegovih predavanja, u jesen 2007. g.
Monografija rabi-Josepha odaje poštu stotinama ovakvih Pahomija (ovakvih Paklenijâ)!
Za najstariju književnost na svijetu, jevrejsku, svaki piščić je važan.
Bonus video:
