Pjevačica Katarina Cvijović već neko vrijeme pjeva po klubovima. Trenutno nastupa sa triom koji pored nje čine gitarista Lazar Nenezić i bubnjar Milan Vujović, a ove sedmice imaće svirku u Kombinat snack baru i to u petak 9. novembra, dok će dan kasnije svirati u etno jazz klubu Sejdefa.
Po čemu su tvoje klupske svirke karakteristične?
Karakteristične su po tome što pjesme koje sviramo ne zvuče ni približno originalu. Trudimo se da uvijek zvuče drugačije kako bi naša publika uživala kao i po sjajnoj energiji jer stvarno uživamo u tome što radimo i valjda se to odrazi na našu vjernu publiku.
Koliko pjesama imaš na repertoaru?
Nakon prvih 60 pjesama sam prestala da brojim, jer na svakoj probi dodamo makar pet novih.
Koliko često mijenjaš repertoar?
Konstantno se obnavlja repertoar i dodaju se nove pjesme jer moramo pratiti ono što naša publika voli i sluša kako bi energija na nastupima bila savršena.
Koja pjesma ti je zadala najviše muke dok si je spremala?
Pa ako izostavim one koje volim, mogu reći da su mi sve ostale zadale mnogo muke. Zato što po prirodi nisam vrijedna osoba koja vježba i radi, ali srećom uz sebe imam gitaristu Lazara Nenezića koji uvijek na probu pored gitare ponese i pištolj i onda vježbamo sve dok ja ne otpjevam najbolje što mogu (smijeh).
Ima li neka pjesma koju izbjegavaš da pjevaš na nastupima?
Ima ih nekoliko koje izbjegavam. Ne smijem reć’ koje su jer ih ljudi možda najviše vole, a ja pjevam za njih tako da je najpametnije da ne otkrivam koje su.
Bez koje numere je nastup nezamisliv?
Nastup je nezamisliv bez “Purple rain” od Princa. To mi je vjerovatno jedna od najdražih pjesama, još ako se desi da me u tom momentu sluša osoba kojoj je posvećena, onda zvuči najbolje. Ono što mi je najviše žao je što ne mogu da otpjevam sve pjesme koje volim, jer kako u životu tako ni na nastupima Maya Berović i Princ ne idu zajedno. Jer da nije Purple rain to bi bila pjesma “Broj”.
Kako čuvaš glas?
Glas ne čuvam uopste. I to je ono što mi moji muzičari najviše zamjeraju. Trudim se da svaku pjesmu otpjevam kao da mi život zavisi od toga, jer to je moja energija i ja volim tako da radim i mislim da bi svi koji rade ono što vole trebali tako da rade. Baš ne čuvam glas, ali se nadam da ću vremenom naučiti i to.
Koji je obavezan ritual pred nastup?
Obavezan ritual pred nastup, hm.. Ne znam koliko je mi je ovo pametno, ali ajde da budem iskrena. Skuvam sebi kafu, ispred ogledala postavim pepeljaru i kutiju cigara, pustim Mayu Berović ili Jalu i Bubu i počnem sa šminkanjem i frizurom. Šminkam se, pa krenem da plešem uz gore pomenute izvođače. Onda u neko doba pogledam na sat i vidim da kasnim i šaljem poruku: “Praštajte momci, ne mogu taksi dobit’, brzo ću” i onda krenem sa frizurom i oblačenjem. I tako već skoro godinu dana. Još se nije desilo da sam odradila svirku, a da prije toga nisam pustila “Broj” od Maye Berović. Ubijedila sam sebe da mi ta pjesma donosi sreću i kad god se nešto jako bitno dešava u mom životu, pustim tu pjesmu.
Da li na nastupima ispunjavaš muzičke želje gostima?
Ako je to neka pjesma koju inače sviramo ili je znamo, rado im izađemo u susret. Ali publika nije zahtjevna, ako zaboravim na onih 60 pjesama koje ne volim, a pjevam zbog njih hahaha. Samo mi je krivo što još niko nije prišao i pitao me “svirate li od Maye Berović -Broj”.
Sa kim najčešće nastupaš?
Moj izbor su Lazar Nenezić i Milan Vujović i oni su tu kao stalni članovi. I ne mogu, a da ne pomenem Luku Vojvodića koji mi uvijek izađe u susret kad Lazar ne može da nastupa sa mnom. Momci su sjajni, mnogo sam naučila od njih i još uvijek učim.
Šta si naučila od kako pjevaš po lokalima?
Naučila sam mnogo toga, svirke su mi pomogle da se promijenim, ali nabolje. Naučila sam da se smijem kad je najteže i da se nađem na određenom mjestu u određeno vrijeme. Da radim na sebi. Počela sam i da treniram.
Primaš li bakšiš na nastupima i koja je najveća novčanica koju si dobila?
Na nastupima imamo sjajnu energiju, ali očigledno ne privlačimo takvu publiku koja će na pjesmu npr. od Ejmi Vajnhaus izvadit’ novčanicu od, ne znam ni ja koliko, i častit’. Baš ne znam koja je razlika i nikad mi to neće biti jasno. Kad “pogodi”, pjesma je pjesma. Bila to Ceca ili Ejmi. Ali se izgleda Cecini fanovi lakše hvataju za novčanik.
Da li se na privatnim proslavama gdje si pozvana kao gost rado latiš mikrofona?
Naravno. Ako ljudi insistiraju da zapjevam i još ako vole da me slušaju, vrlo rado to odradim.
Koju ćeš svirku posebno pamtiti?
Sigurno ću pamtit svirku gdje odjednom počinjem da kašljem i okrećem se ka bubnjaru i govorim mu “ja se nešto zakašljah, nije mi dobro” i on koji me gleda i govori “neka no i ja počeh” i tu kreću svi da kašlju i guše se. Prvo sam pomislila “ili sam toliko loše pjevala ili me neko opasno mrzi” da bi se na kraju ispostavilo da su se ispred lokala potukli neki momci i policija bacila suzavac. Da ne zaboravim i svadbu koju smo radili za par iz Londona koji su nas ljetos čuli i iste noći izabrali nas da im pjevamo na svadbi koja je bila 25. avgusta, na moj rođendan. To je možda najljepša svirka i moj rođendan, ikad. Sjajni ljudi. Ostali smo u kontaktu i uskoro ćemo ih vidjeti opet.
Na čiju svirku voliš da odeš?
“Crveno i Crno” ne propuštam.
Da imaš unaprijed zakazan nastup, ali ne možeš da ga odradiš. Koga bi zvala da te zamijeni?
Zvala bih Jovanu Ćupić da me zamijeni. Imamo sličan repertoar, a ima i najljepši glas, po mom meraku.
Galerija
Bonus video:
