Ko živi u ananasu na dnu mora?

Gusar Masnobradi (Antonio Banderas) želi da otvori ćevabdžinicu. Jedino što mu nedostaje je recept za Kebinu pljeskavicu, koji pokušava da ukrade zli plankton. Nakon nestanka liste sastojaka i usputnog otkrića mašine za putovanje kroz vrijeme, Koralovo ubrzo sklizne u potpunu anarhiju. Jedini način da se haos prekine je da Kockalone, uz pomoć planktona, natjera Masnobradog da vrati recept
467 pregleda 1 komentar(a)
Sunđer Bob Kockalone, Foto: Screenshot (YouTube)
Sunđer Bob Kockalone, Foto: Screenshot (YouTube)
Ažurirano: 09.05.2015. 16:27h

Sunđer Bob Kockalone film: Sunđer na suvom (The SpongeBob Movie: Sponge Out Of Water, Paul Tibbit, 2015)

Još od kada je u ranom djetinjstvu odgledao par dokumentaraca ronioca Žaka Kustoa, Stiven Hilemburg je odlučio da će kada odraste biti morski biolog. Nakon što je završio fakultet, par godina je radio kao profesor u obližnjem biološkom institutu. Kako se uporedo bavio crtanjem stripova, pala mu je na pamet ideja o crtanom filmu u kome će protagonista biti sunđer. Iako je ideja zvučala nadrealno, u praksi se pokazala kao pun pogodak. Doživljaji Sunđer Boba, Patrika, Lignjoslava i ostalih žitelja Koralova su za generacije koje su stasavale imale istu ulogu kao i "Štrumpfovi" par decenija ranije. Iako se Hilemburg nakon pet godina povukao sa mjesta scenariste, popularnost serijala nije jenjavala. Ove godine, u bioskopima gledamo drugi igrani film o Kockaloneu.

Gusar Masnobradi (Antonio Banderas) želi da otvori ćevabdžinicu. Jedino što mu nedostaje je recept za Kebinu pljeskavicu, koji pokušava da ukrade zli plankton. Nakon nestanka liste sastojaka i usputnog otkrića mašine za putovanje kroz vrijeme, Koralovo ubrzo sklizne u potpunu anarhiju. Jedini način da se haos prekine je da Kockalone, uz pomoć planktona, natjera Masnobradog da vrati recept.

Problem sa serijama koje imaju više sezona je što vremenom dolazi do zasićenja ili do promjene tona kako bi se zasićenje izbjeglo. Najizrazitiji primjer su "Simpsonovi". Iako su na epizodama od početka radili različiti autorski timovi među kojima su bili Konan O'Brajan ("Mardž i Monorejl") i Džek Bart ("Riba zvana Selma"), prvih desetak sezona je krasio isti humor. Podmlađivanje scenarističke ekipe je dovelo do promjena koje su, sa jedne strane, omogućile da se dogura do 26. sezone, ali su istovremeno odbile one koji su seriju pratili od početka. Sunđer iz Koralova je imao slično sudbinu zato što je Hilemburg napustio rad poslije snimanja igranog filma 2004. godine. Nakon njegovog odlaska, Patrik i Kockalone su se više smijali tuđim šalama nego što su ih izgovarali, ali je serijal ipak uspio da održi nivo. Za potrebe drugog dijela igranog filma, Stiven se vratio iz prijevremene penzije. Kao rezultat, humor je mnogo bliži onome iz prvih nekoliko sezona.

Referenci ima više, ali su neprimjetno uklopljene u glavnu priču. Početak aludira na Prvi svjetski rat, da bi se film kasnije pretvorio u "Pobješnjelog Maksa". Na kraju, gledamo Hilemburgovu parodiju superheroja. Segmenti nisu ujednačenog kvaliteta, pa je animirani dio upadljivo zabavniji od igranog. Razlog je taj što su superherojski filmovi već dugo dovoljno samoparodični da Kockalone svojim skečevima i opaskama teško može da ih napravi besmislenijim. Antonio Banderas dostojno mijenja Dejvida Haselhofa, a društvo mu pravi nekoliko galebova. Odnos Banderasa i galebova havajsku idilu mijenja gusarskom, koja nije ništa manje urnebesna. Iako nije neophodno poznavati original, pojedine šale će biti zabavnije ljubiteljima serije. Recimo, lijeni Lignjoslav poslije kraja svijeta i dalje dolazi na posao iako je civilizacija doživjela totalni krah. Tako zaključujemo da je on besplatno nezadovoljan, te da njegova nemotivisanost nema veze sa novcem.

"Beskrajna priča" Mihaela Endea je bila očigledna motivacija za knjigu koja se piše kako djelo odmiče. Katarzu doživljava svaki junak iz filma, uključujući i planktona, pri čemu se timski rad usputno slavi kao najveće dostignuće borbe za specijalitet Kebe Krabe. Ipak, govoriti o razvoju likova ili koherentnom narativu u djelu ovakvog tipa je čisti promašaj. Baš kao i u crtanom filmu, igranu verziju Sunđer Boba primarno krasi dobrodušna lucidnost. Na početku scene je nemoguće zaključiti u kom pravcu će autori otići, što je djelu daje apsurdnu nepredvidljivost koja krasi najbolje radove Čaka Džonsa ili Teksa Ajverija. Vrhunac genijalnosti, odnosno besmislene duhovitosti, je obračun delfina Mjehura i grupe galebova na kraju, za šta treba zahvaliti prevodiocima, kao i Giletu, Canetu i Koji koji su sinhronizovali njihove glasove.I pored povremene neujednačenosti u kvalitetu, mogućnost da se film ne dopadne onima koji znaju da otpjevaju pjesmu "Ko živi u ananasu na dnu mora?" je ravna nuli.

Što se tiče onih koji je ne znaju, možda je sada pravi trenutak da je nauče.

Ocjena: 8/10