(Svetlana Slapšak, Leteći pilav, Biblioteka XX vek, Beograd, 2014.)
Reci mi šta jedeš, pa ću ti reći ko si. I zaista, iz jela i običaja neke zajednice, kao iz kosti prepotopske životinje, uvijek je moguće iščitati njenu društvenu i ekonomsku strukturu, navike i ideologiju, snove i ograničenosti, tradiciju i davne glasove mita. Cinici znaju da kažu da je vječna jedino ljubav prema jelu, a time i zanimanje za hranu i namirnice. I kad usahnu svi adrenalini, trpeza ostaje, kao mjesto za hranu i povod za susret i sjećanje.
Nova knjiga Svetlane Slapšak Leteći pilav govori o namirnicama i običajima uz jelo, a uvodni esej, Leteći pilav ili hrana kao tekst, priprema nas za „čitanje“. Nakon toga slijede eseji grupisani u tri tematske cjeline: Povrće i voće, Začini i dodaci i Jela i običaji, koji i doslovno „hvataju“ čitaoca u mrežu tumačenja i prepoznavanja. Ime i određenje, istorija upotrebe, porijeklo običaja, mitološke paralele, diskretni autobiografski detalji i sociologija svakodnevnog života, politička i društvena pitanja današnjice, podsjećanja i opomene na ranjivost svijeta kojeg besomučno trošimo - sve su to sastojci brojnih „činija“, poput prebogate istočnjačke trpeze sa mnoštvom zdjelica i eksplozijom boja i ukusa.
Svetlana Slapšak ima rijetku sposobnost da oneobiči predmet o kojem govori i da otvori sasvim novu perspektivu na najobičnije životne činjenice: kecelju ili kečap, hljeb ili jogurt, sarmu i ratluku, da poveže pčele i demokratiju i njihovo uzgoj u modernim gradovima… Raskošno znanje iz oblasti klasične filologije i lingvistike, iz antropologije antičkih svijetova i balkanologije, najzad društveno i političko iskustvo autorke, čine ove sjajno ispričane eseje krajnje jednostavnim i krajnje složenim u isti mah. Kada je u pitanju uvijek pomalo povlašćeni mitski sloj „upisan u tekst“ svakog običaja i namirnice, i Leteći pilav pokazuje opredjeljenje da se mitom, kao zajedničkom „biografijom“ čovječanstva, nadiđu i nacionalna mitotvorstva, uvijek zasnovana na isključivosti i potrebi za dominacijom. Uza sve to, Svetlana Slapšak iznova potvrđuje poznate riječi mitologa Karla Kerenjija, da mitologija „kao odrubljena Orfejeva glava, nastavlja da peva čak i posle svoje smrti, čak i kad se udaljava.”
Čitati Leteći pilav je svojevrsni praznik čitanja, iza kojeg stoji čisto uživanje u tekstu kao u dobrom jelu. Autorka, koja se ponaša poput vrsne kuvarice, u svoje „jelo“ uvijek doda neki čudesan i neočekivan sastojak, kao u onoj čuvenom Empsonovom poređenju poezije i jela u loncu, u kojem lako možemo raspoznati sastojke, ali ne možemo objasniti neponovljivost njihovog spoja.
I sam izbor naslovne sintagme je sasvim pjesnički. Autorka objašnjava da predanje o svecu Jovanu Ruskom kaže da je ovaj liječio ljude i živio sa životinjama, praveći brojna čuda zahvaljujući snazi svoje vjere. Tako je jednom prilikom, posredstvom anđela, poslao svom prijatelju agi njegovo omiljeno jelo pilav, i to pravo u Meku, gdje je ovaj u tom trenutku boravio. Prizor bakrene posude sa pilavom, koja leti ka Meki, bez ikakve vjerske svrhe osim iz čiste potrebe da se učini radost drugome, Slapšakova vidi kao svojevrsni tekst karnevalske ljubavi, koja ukida krute sisteme društvenih pravila i identiteta. Zbog toga se teško oteti utisku da je i ova legenda, baš kao i knjiga Leteći pilav, još jedna emanacija geteovskog „zapadno evropskog divana“. Naime, Svetlana Slapšak će u „kazan“ svoje knjige, i u svaki esej ponaosob, staviti toliko antropoloških, kulturoloških i mitoloških, medicinskih, najzad društvenih i političkih sastojaka, koji je čine civilizacijskim susretom „za trpezom“ i pravim svijetom u malom.
I kad je već pilav u naslovu, može se nastaviti sa analogijama, budući da struktura eseja, ali i knjige kao cjeline, odista naliči pilavu, jelu koje se još od davnih vijekova prije nove ere smatra umjetnošću, jer u njega svako unosi neponovljivost lične kreacije. Svaki esej je poput zrna pirinča koje se ne lijepi za drugo, već se sva rasipaju po tanjiru, tvoreći neponovljivost ukusa cjeline. Budući da kažu da pilav u mnogim društvima spremaju i žene i muškarci, posebno da je nezaobilazan na vjenčanjima, pilav na neki način ujedinjuje oba roda. I to ima veze sa feminističkom notom ove knjige, ne posebno elaboriranom, ali tim prisutnijom i uvjerljivijom. Najzad, i kada govorimo o feminističkom sloju u Letećem pilavu, treba podsjetiti na simbolički značaj kotla u kojem se u otomanskoj imperiji spremao pilav za vojsku. On je bio znak njihove jedinstvenosti i opasno upozorenje kada bi ga janičari okrenuli naopako, pokazujući da predstoji pobuna onih na nižim redovima vlasti protiv nekoga u sultanovoj vladi.
Isto tako se i feministička dekonstrukcija strukture moći može doimati kao upozorenje i poziv na njeno pravednije dijeljenje.
Svetlana Slapšak je autorka četrdesetak knjiga, kolumnistica u raznim časopisima, između ostalih i u Peščaniku, žena nesalomljivog društvenog angažmana (potvrđenog prvim oduzimanjem pasoša 1968. pa nadalje, kroz bune i bure našeg vremena). Nova knjiga, kao i mnoge prethodne, primjer je kako posvećena naučnica uspijeva da „izađe iz kutije“ i spoji savremenog čitaoca i njegova iskustva sa klasičnim znanjima i antropologijom antičkih svijetova.
Bonus video:
