Violinistkinja Katarina Pavlović otvoriće večeras XIV Međunarodni muzički festival “A Tempo” koji se ove godine održava pod sloganom “Daleko i blizu“. Za ovu priliku Katarina je pripremila Bartokov prvi koncert za violinu i orkestar sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom.
“Naš šef, dirigent Grigorij Krasko, pitao me je da spremim baš ovaj koncert. Nisam ga svirala do sada, pa mi je samim tim još veći izazov. Ovaj koncert nije toliko poznat i baš zato sam bila oduševljena jer mi se dopada, kao i Bartokova muzika uopšte”, priča na početku razgovora za “Vijesti” Katarina. Nju će na tom koncertu pratiti kolege iz Crnogorskog simfonijskog orkestra čiji je i sama član, a o tome koliko joj je teško svirati pred njima kaže:
“Mislim da je najteže svirati pred svojim kolegama iako su me slušali mnogo puta, ali imam punu podršku od svih i to mi veoma znači. Iskreno, imala sam tremu na prvoj probi, ali onda se to prevaziđe i sada samo razmišljam o muzici koju sviram i želim da dam svoj maksimum”, tvrdi sagovornica “Vijesti”.
To što sa orkestrom ima svakodnevne probe ne samo kad je riječ o njenom solističkom koncertu, već i ostalim programima nije joj smetalo da se dobro spremi za 21. april.
“Uglavnom prva stižem na probu da se dobro usviram, a često ostanem i nakon probe da vježbam svoj program. Nekad mi život djeluje kao rutina, ali smatram da je samodisciplina jedini put za napredovanje i zadovoljstvo na kraju dana”, Katarinin je recept za uspjeh.
Za sad, kako kaže, nema planova da sa ovim programom nastupi i nakon “A tempa”, ali se nada da će joj se ukazati prilika da Bartokov prvi koncert za violinu odsvira još negdje.
“U našoj zemlji ne postoje menadžeri i agenti, tako da je dosta teško nama umjetnicima da se promovišemo na bilo koji način. Koncert će biti snimljen pa se nadam nekoj samoreklami i možda pozivu makar u regionu”, ne krije svoja očekivanja Katarina, koja je oduvijek maštala da će se baviti muzikom i biti na sceni.
“Bilo je tu raznih ideja. Kao tinejdžerka sam htjela i da oformim rok bend, ali kada sam sa 18 godina počela da sviram sa Gudačima sv. Đorđa što je bio moj prvi profesionalni angažman, pronašla sam se u tome i shvatila da je kamerna muzika moj život”, prisjeća se Katarina. Iako je odabrala poziv koji voli, pa je samim tim bila spremna na vježbanje i odricanje, nije joj uvijek bilo lako, ali bila spremna da istraje.
“Uvijek sam osjećala da je muzika moj životni poziv, prosto me samo to zanimalo i okupiralo. Nekad jeste teško jer čovjek mora da se posveti 100 odsto nečemu čime se bavi da bi dao maksimum. Ima tu odricanja, ali ne vidim šta bi drugo bilo važnije od nas samih. Ne mislim da sam nešto propustila u životu, baš naprotiv mislim da sam na dobitku, jer nijesam sjedela skrštenih ruku već sam ulagala u sebe, usavršavala se na master klasevima i očekivala mnogo od sebe”.
Kao član gudača Sv. Đorđa imala je više od 300 koncerata, svirala sa Beogradskom filharmonijom, Alpe-Adria orkestrom, ali ne voli da upoređuje rad sa kolegama iz Beograda, Italije, Sarajeva i Podgorice.
“Svaki orkestar, koncertna dvorana i sam grad nose neku svoju energiju , pa su mi sva iskustva dragocjena. Meni prija crnogorska publika, ljudi su željni događaja, jer ih nema mnogo, tako da veoma poštuju i prate muzička dešavanja”, priča svoja iskustva Pavlović.
Do sada je u karijeri imala priliku da svira sa velikim imenima, a sa kim bi još voljela da sarađuje, otkriva:
“Uglavnom sam nastupala sa svim poznatim umjetnicima sa ovih prostora. Od svjetskih dirigenata još se nisam srela sa Danijelom Boremboimom i Gustavom Dudamelom, od violinista sa Pikas Cukermanom i Anom-Sofijom Muter, a voljela bih. Na sreću, kod muzičara ne postoji vijek trajanja već s godinama postajemo sve bolji i zreliji - naravno ako radimo na sebi, tako da sviramo dokle god nam to godine dozvole. Osjećam da me čeka još mnogo toga u karijeri” zaključuje Katarina.
Nastupi sa Bregovićem, Čolom, Cecom
Pored klasične muzike, Katarina se oprobala i kao pop izvođač, pa je nastupala sa Zdravkom Čolićem i svirala na turneji sa Goranom Bregovićem. Takođe imala je priliku da sarađuje i sa pijanistom Vladimirom Maričićem, čak je na jednom koncertu pratila i Cecu. No o sebi nikad nije razmišljala kao o komercijalnom muzičaru koji bi radio upravo popularniju muziku.
“To su lijepa iskustva, u tim bendovima sviraju naši najbolji muzičari. To su koncerti pred desetinama hiljada ljudi što je san svakog muzičara da nastupi pred tolikom publikom. Pop muzika nije ta koju slušam, pa sam mnoge pozive domaćih pop izvođača odbila, jer sam odlučila da sviram samo sa najboljim i najvećim”, tvrdi Pavlović. Saradnja sa njima mnogo joj je koristila u karijeri, ali su svakako I oni bili spremni da uče o Katarine.
“Svi oni su znali da cijene to što imaju obrazovane ljude u orkestru. Mada, obrazovanje nije ključno za uspjeh, pa čak i znanje već talenat, sam osjećaj za muziku. Naravno, potrebna je velika mudrost da uspiješ”, sigurna je Katarina.
Sergej i muzika za “Dječake iz ulice Marksa i Engelsa”
Njena violina čuje se u najvećem hitu Sergeja Ćetkovića, numeri “Pogledi u tami”. O tome kako je došlo do te saradnje, Katarina objašnjava:
“Sasvim slučajno, moj prijatelj koji je producirao tu pjesmu me zamolio da odsviram taj solo u studiju, a Sergeja sam upoznala tek nekoliko mjeseci kasnije. Mislim da niko od nas nije mogao ni da predpostavi koliki će hit biti ta pjesma. Ja sam naravno veoma srećna što sam dala doprinos da pjesma postane regionalni hit”, kaže Katarina koja je učestvovala i u stvaranju soundtracka za film „Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa”.
“Pjesma '„Ne brini' je numera koja se provlači kroz cio film, moja verzija je sa Edom Abdovićem. Numera je prelijepa i mislim da je na neki način postala himna jer je slušana dosta i stalno je čujem na televiziji i svirkama uživo".
Bonus video:
