POGLAVLJE 28

Zaštita zdravlja i potrošača

172 pregleda 0 komentar(a)
Zaštita zdravlja i potrošača, Foto: Dragana Koprivica
Zaštita zdravlja i potrošača, Foto: Dragana Koprivica
Ažurirano: 04.04.2019. 16:16h

Poglavlje otvoreno 16. decembra 2014. godine

Stalno unaprijeđivanje statusa potrošača, prosperitet i rast životnog standarda predstavljaju jedan od osnovnih ciljeva Evropske unije.

Oni su ugrađeni u osnivačke ugovore EU, a politika zaštite potrošača je jedna od osnovnih politika EU.

Ugovorom iz Amsterdama (član 153) definisan je sadašnji minimalni nivo zaštite potrošača u EU kroz prava kao što su: zaštita zdravlja i sigurnost potrošača; zaštita ekonomskih interesa potrošača; pravo potrošača da budu informisani i obrazovani; pravo na naknadu štete i udruživanje, zastupanje i učešće potrošača, radi ostvarenja njihovih prava.

Pravna tekovina EU, u poglavlju 28 obuhvata širok spektar pitanja, koja se mogu grupisati u dvije ključne oblasti – zaštita potrošača i javno zdravlje. Uloga je države da obezbijedi efikasni tržišni nadzor garantujući da svi proizvodi budu dostupni potrošačima i bezbjedni.

Saradnja između Crne Gore i EU u oblasti zaštite potrošača i zdravlja zasniva se na Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) koji je potpisan između Crne Gore i EU. Shodno članu 78 SSP-a:

,,Ugovorne strane će sarađivati kako bi se uskladili standardi zaštite potrošača u Crnoj Gori sa onima u Zajednici. Efektivna zaštita potrošača je neophodna kako bi se osiguralo pravilno funkcionisanje tržišne ekonomije, i ta zaštita će zavisiti od razvoja administrativne infrastrukture kako bi se obezbijedio nadzor tržišta i sprovođenje zakona u ovoj oblasti.”

Administrativni kapaciteti Crne Gore treba da budu u stanju da prate pravila, da omoguće pristup pravdi i da sa tijelima EU prate i razmjenjuju podatke o opasnim proizvodima. Politika zaštite potrošača EU počiva na 10 osnovnih principa:

1. Kupuj što želiš i gdje želiš – podrazumijeva da slobodno možete kupovati u bilo kojoj državi EU, u saznanju da vam na povratku kući neće biti naplaćena carina ili PDV.

2. Ukoliko ne valja, vrati – ukoliko proizvod ne odgovara opisu koji je sačinjen u ugovoru sa prodavcem, moguće ga je vratiti.

3. Visoki standardi bezbjednosti hrane i robe široke potrošnje – bezbjednost hrane se prati duž cijelog lanca proizvodnje i potrošnje, odnosno od „njive do trpeze“.

4. Imaj u vidu čime se hraniš – sastav hrane mora da bude utisnut na etiketi ili informaciji uz proizvod. Svi sastojci se moraju naći na etiketi.

5. Ugovorni uslovi bi trebalo da budu pošteni prema potrošačima – pravom EU su zabranjeni svaki akt ili ugovorni uslovi koji dovode u zabunu potrošače. 

6. Potrošač ima pravo da se predomisli – pravo EU o prodaji na daljinu određuje period od, po pravilu, sedam dana da potrošač odluči da li želi da zadrži proizvod.

7. Učinimo cijene lakšim za poređenje – propisi EU uvode obavezu supermarketima da proizvode svrstavaju prema cjenovnim jedinicama. To znači da treba biti navedeno koliko proizvod košta prema svojoj jedinici mjere, kilogramu, litru, itd. Kada je riječ o finansijskim uslugama, važi isto pravilo.

8. Potrošači se ne smiju obmanjivati – nagradne igre koje zahtijevaju da kupite odgovarajući proizvod da biste u njima učestvovali su zabranjene evropskim zakonodavstvom.

9. Zaštita dok ste na godišnjem odmoru – podrazumijeva obavezu agencije prema potrošaču koja mora biti precizno navedena u ugovoru o putovanju.

10. Obeštećenje u slučaju prekograničnih sporova – potrošači imaju pravo da naprave izbor tek nakon što im je omogućeno da uvide što je najbolje za njih i kolika je cijena željenog proizvoda u većem broju država.

U okviru oblasti zaštite potrošača uključena su pitanja kao što su opasne imitacije, odgovornost za neispravne proizvode i Evropski sistem brzog uzbunjivanja - RAPEKS (eng. Community’s Rapid Alert System), prodaja robe široke potrošnje i prateće garancije, nepravični uslovi ugovaranja, indikacije cijena, prodaja od vrata do vrata, prodaja na daljinu, marketing finansijskih usluga na daljinu, potrošački krediti, obmanjujuće i komparativno oglašavanje, nepoštene trgovačke prakse, timeshare, paket putovanja i prava putnika u avio saobraćaju.

Nacionalni program zaštite potrošača u Crnoj Gori je na snazi, a usvojeni su i pravilnik o uspostavljanju crnogorskih standarda o opštoj bezbjednosti proizvoda, kao i novi Zakon o turizmu.

Međutim, ostaje da se usvoji novi Zakon o zaštiti potrošača, koji bi obuhvatao pitanja kao što su nepoštena trgovačka praksa, nepravični uslovi ugovaranja, prodaja na daljinu ili vansudsko poravnanje u potrošačkim sporovima (odnosno arbitraža i posredovanje).

Kada je riječ o administrativnim kapacitetima, odjeljenje zaduženo za oblast zaštite potrošača, koje je je sastavni dio Ministarstva ekonomije, kao i Arbitražni odbor, koji je zadužen za rješavanje potrošačkih sporova moraju biti efikasniji.

Dodatan nedostatak je to što su u Crnoj Gori samo dvije takve organizacije aktivne, s tim da obje pate od nedovoljnih resursa.

Takođe, svijest o zaštiti potrošača je na prilično niskom nivou i mora da bude povećana kroz pružanje informacija i edukaciju potrošača.

U Izvještaju o napretku za 2011 se navodi podatak da 87% populacije smatra da nije dovoljno informisano o pitanjima koja se tiču zaštite potrošača.

Druga značajna oblast obuhvaćena poglavljem 28 je ona koja se tiče javnog zdravlja, a uključuje pitanja vezana za duvan, alkohol, zarazne bolesti, krv, tkiva i ćelije, mentalno zdravlje, socio-ekonomske determinante zdravlja.

Neke od strategija su u Crnoj Gori već bile usvojene, međutim njihovo sprovođenje je sporo zbog ograničenih administrativnih kapaciteta, nedovoljnog broja kvalifikovanog osoblja i nedostatka finansijskih sredstava.

Crna Gora je ušla u proces usaglašavanja, a Izvještaj o napretku iz 2011, naglašava da je potrebno uložiti napore u oblasti sistema transfuzije krvi, tkiva i ćelija i u donaciji i transplataciji organa.

Dalje, usvojeni amandmani na zakon koji ograničavaju upotrebu duvanskih proizvoda ne garantuju podizanje svijesti građana i građanki Crne Gore o štetnosti i negativnim posljedicama pušenja po javno zdravlje, te su i tu potrebni dodatni napori.

Uspješna primjena zakonodavstva u oblasti zaštite potrošača i javnog zdravlja zahtijeva ne samo efikasne državne organe, nego uključivanje i nevladinih organizacija (NVO) u cjelokupan proces.

Uloga NVO je da potrošačima obezbijedi zaštitu njihovih prava, da ih edukuje i informiše.

U Hrvatskoj je npr. ustanovljen snažan pokret potrošača podržan informacijama preko letaka, brošura, TV programa i seminara sa ciljem da se podigne svijest potrošača, a slične aktivnosti su potrebne i Crnoj Gori.

Efikasna zaštita potrošača i njeno usklađivanje širom zemalja EU je od vitalnog značaja za pravilno funkcionisanje unutrašnjeg tržišta, što je jedan od ciljeva EU. Međutim, obezbjeđivanje zaštite potrošača i javnog zdravlja je od vitalnog značaja, prije svega, za povećanje kvaliteta života, čime cjelokupno crnogorsko društvo može imati koristi od mjera usvojenih u ovoj oblasti.

Evropski propisi koji se tiču poglavlja 28 mogu biti grupisani u tri grupe normi:

• Jedna grupa uređuje kontrolu proizvoda i usluga namjenjenih potrošačima. Potrošač očekuje da roba koju kupuje, odnosno usluga koju pribavlja ima određeni kvalitet. Kvalitet podrazumjeva korisnost robe i djelotvornost usluge, pogodnost za upotrebu, ispravnost, sigurnost, pouzdanost, odsustvo mana.

• Druga grupa uređuje obavještavanje potrošača, jer se informacijama potrošač najbolje brani od nepovoljnosti robe ili usluge. Veoma često potrošač nije u mogućnosti da dođe do svih njemu važnih informacija.

• Treća grupa reguliše ugovor između trgovca i potrošača. Na osnovu ugovora sa trgovcem potrošač pribavlja proizvode i usluge koji su mu neophodni. Njegova specifičnost je u tome što ga zaključuju dvije nejednake strane - trgovac kao jača, a potrošač kao slabija strana. Zaštita potrošača u ugovoru sa trgovcem obuhvata specijalna pravila propisana u korist potrošača koja teže da otklone ovu nejednakost.

Ana Vujošević, Danilo Ajković

Preporučujemo za Vas