Ničije dete: Dekonstrukcija društvene stvarnosti

„Ničije dete“ je težak, ali nipošto patetičan film. Umjesto predvidljive gorčine pri opisivanju ljudskog karaktera ili romantičnog idealizovanja brutalne prirode, djelo bira srednji put u kome dijete doslovno ne pripada nikome
247 pregleda 0 komentar(a)
Ničije dete  (Novina)
Ničije dete (Novina)
Ažurirano: 18.04.2015. 16:47h

Ničije dete (Vuk Ršumović, 2015)

U remek-djelu "Kod Hyperborejaca" Miloš Crnjanski opisuje kako su u Napulju majke neželjenu djecu ostavljale u korpi ispred sirotišta. Kao otac je u spisima za siročad bio naveden „grad Napulj“, što je trebalo da istakne humanost njegovih žitelja. Istinita priča o Harisu Pućurici, dječaku koji je pronađen u šumi, takođe rječito govori o paradoksima balkanskih, ali i ostalih identiteta.

Tokom hajke na vuka, grupa lovaca u okolini Travnika nalazi napušteno dijete koje reži i hoda četvoronoške. Policija nije u stanju da utvrdi ko je dječak, zbog čega ga vode u centar za socijalni rad. Dežurna službenica dječaku daje ime Haris Pućurica (Denis Murić) i šalje ga za Beograd. Vaspitač Ilke (Miloš Timotijević) bezuspješno pokušava da socijalizuje dijete. Pomak nastupa kada domac Žika (Pavle Čemerikić) počne da se druži sa Harisom, ali neizvjesno je koliko dugo će on ostati u domu.

Motiv izgubljenog djeteta su obrađivali velikani poput Vernera Hercoga („Enigma Kaspara Hauzera“) i Fransoe Trifoa („Divlje dijete“). Nakon što je čuo priču o Harisu Pućurici, režiser i scenarista Vuk Ršumović je dramatizovao stvarne događaje pomažući se upravo Trifoovim zabilješkama. Krajnji rezultat je fascinantan film koji je uspio da nadraste istinitu priču koja je poslužila kao predložak, a da ujedno bude i potpuno autentičan.

Iako je tema nudila pregršt emotivnih zicera koje bi manje talentovani režiser besomučno eksploatisao, Vuk snima gotovo klinički hladan i introvertan film u kome daje sve od sebe kako ne bi smetao priči.

Slično „Klipu“ Maje Miloš, i Ršumović bira da kamerom ne osuđuje, već samo prikazuje. Gledalac će vidjeti pionirsku zakletvu, protjerane srpske izbjeglice koji maltretiraju Harisa zbog imena, kao i paravojne muslimanske formacije. Za razliku od ogromne većine djela koja gledaocu naturaju političke ili vrijednosne stavove autora, Vuk Ršumović publiku primarno suočava sa dječakovim, a ne svojim iskustvom. Tako „Ničije dete“ govori o subjektivnom doživljaju civilizovanja, koje se nužno svodi na kontekstualizaciju. Ime, uniforma ili obuća govore o čovjeku isto onoliko koliko i božićni ukrasi o drvetu koje je postalo jelka. Marame i jakne koje će okačiti o Harisa su u potpunosti lišene značenja za njega, ali ne i za druge. Kulturni i nacionalni identiteti tako postaju jedan veliki nesporazum i jalov pokušaj da se opšte individualizuje, čak i u slučaju kada je jedinka rasla potpuno odvojena od osnovnog gradivnog elementa, odnosno porodice.

Kako bi poente imale dobar temelj, proces Harisove socijalizacije je vjerno prikazan. Vaspitač Dragan Rolović, kao i više pedagoga, snabdjeli su psihologa Ršumovića materijalom koji je doprinio realizmu. Par detalja (Harisov ulazak u noćni klub, čist donji veš u fazi kada je prepušten sebi) kvare prirodnost, ali zahvaljujući fotografiji Damjana Radovanovića i izvanrednoj glumi Denisa Murića, cjelina i tada djeluje besprijekorno. Stanje društva i institucija se naslućuje kroz ruinirane kancelarije i hodnike koji neodoljivo podsjećaju na odjeljenja lokalnih bolnica. Uostalom, rak propadanja prije opšte metastaze uvijek prvo zahvati periferiju na kojoj žive oni koji su nemoćni da se sami staraju o sebi. Zato nemar vaspitača koji je podjednako rezultat ravnodušnosti i neznanja možda i jeste prava priprema za svijet ljudi. Lekcije su, baš kao i stvarnost, kontradiktorne. Dok sluša kuvaricu koja ga kori zato što jede pomije iza menze, Haris na ulici vidi siromašnog čovjeka koji u drugom planu prebira po smeću. Njegova reakcija je uvijek u pogledu koji je riječitiji nego sve ono što bi mogao izgovoriti.

„Ničije dete“ je težak, ali nipošto patetičan film. Umjesto predvidljive gorčine pri opisivanju ljudskog karaktera ili romantičnog idealizovanja brutalne prirode, djelo bira srednji put u kome dijete doslovno ne pripada nikome. Obezljuđeno, ali i obezvučeno, ono više služi da dekonstruiše društvenu stvarnost i ukaže na njene besmislice, nego da konstruiše nešto novo. Iako taj stav povremeno nosi neumitnu logiku i hladnoću matematičkog iskaza, to nipošto ne mijenja njegovu istinitost i potresnu dirljivost.

Ocjena: 9/10