KULTURNA BAŠTINA

Podgorica nije grad koji ističe značaj svoje istorije

Jusovača je poznati bivši zatvor u širem centru grada. Dobio je ime po Jusu Mučinu, podgoričkom zabitu koji ga je osnovao, a 1893. godine knjaz Nikola ga je pretvorio u takozvani Kažnjeni zatvor. Jedno vrijeme tu je bila smještena škola u kojoj su Crnogorci “učili za knjaževu muziku”
196 pregleda 17 komentar(a)
Ažurirano: 04.04.2019. 16:04h

Podgorica nije grad koji ističe značaj svoje istorije, ili makar ne one koja se tiče njene kulturne baštine. Jer, u protivnom, ne bi dozvolila da se izgubi sada već skroman sloj istorije grada, a što se potvrdilo i ovih dana kada je gorela Jusovača. 

Čini se da je vatra upalila alarm upozorenja da se nekontrolisano urušava dio graditeljske baštine grada koji se, poslije brojnih stradanja nije obnavljao nego se  iznova gradio. Ne smijemo zaboraviti da su, sticajem okolnosti, sačuvane građevine koje bi morale imati bolju sudbinu od one koju smo joj mi dodijelili.     

Podsjećamo, Jusovača je poznati bivši zatvor u širem centru grada. Dobio je ime po Jusu Mučinu, podgoričkom zabitu koji ga je osnovao, a 1893. godine knjaz Nikola ga je pretvorio u takozvani Kažnjeni zatvor. Jedno vrijeme tu je bila smještena škola u kojoj su Crnogorci “učili za knjaževu muziku”. 

Kao zatvor, Jusovača je služila do sedamdesetih godina prošlog vijeka, a do prije nekoliko godina i kao dom za više porodica. Danas je to spomenik treće kategorije, po Izvještaju o stanju nepokretne kulturne baštine u Crnoj Gori Ministarstva kulture iz 2006. godine, “devastiran”, a zapravo u stanju zapuštenosti koje je dovelo do radikalnog propadanja. Razlozi zakonite zaštite sukcesivno su nestajali, ali je status i dalje opstajao. Kako se radi o važnoj graditeljskoj baštini, tokom godina bilo je nekoliko pokušaja oživljavanja i novog definisanja ovog prostora, ali su svi oni bili kratkog daha. Mnogo puta su lokalne vlasti obećale da će raditi na objektu. Godinama se najavljivalo da je za Jusovaču predviđena izrada posebnog urbanističko-arhitektonskog rješenja. A u međuvremenu, čitamo u štampi “da se ipak na Jusovači nešto događa pobrinuli su se snalažljivi ugostitelji, pa su među viševjekovnim zidinama postavili kiosk i otvorili kafanu”.

Sada je Jusovača sasvim zapušten, ukorovljen i neodržavan prostor sa tragovima dugih godina nebrige. Kako kao zaštićeni spomenik kulture zahtijeva stroge kriterijume po kojima bi morala biti sačuvana, nadamo se da će najavljeni projekat sanacije koji realizuje JU Muzeji i galerije Podgorice biti doveden do kraja. Ili će to biti samo još jedna nova stranica u već sklopljenom dosijeu Jusovače. 

Opravdano smo skeptični prema dugom spisku sličnih projekata koji imaju za cilj zaštitu građevinske baštine, koji se najavljuju, a iz kojih se ne čita ozbiljna kulturna strategija. 

Mislimo tu recimo, na skromnu građevinu sa dušom i pričom, kamenu kuću u Staroj Varoši u kojoj je 1894. godine rođen Risto Stijović, a koju je još 2001. godine otkupila opština Podgorica za galeriju skulptura ovog umjetnika. Predviđeno je tada da se trošna kuća obnovi u izvornoj arhitektonskoj formi i uklopi u autentičan starovaroški ambijent. Potom, 2007. godine u članku u Pobjedi pod naslovom "Podgorica se uklapa u savremenu Evropu: “...jedan od najvažnijih poslova koji će početi tokom ove godine biće i na adaptaciji kuće Rista Stijovića. Ovom poslu pristupićemo selektivno, jer je riječ o izuzetno velikom, a i važnom projektu...”. Ista novina, januar 2010. godine: “Nakon usvajanja i revidiranja glavnog projekta biće urađena rekonstrukcija kuće znamenitog crnogorskog vajara Rista Stijovića u Staroj Varoši”.

I nevjerovatno, u Vijestima iz oktobra 2012. godine saznajemo da je projektna dokumentacija završena, međutim, “u skladu sa Detaljnim urbanističkim planom Stara Varoš pristupiće se izgradnji novog objekta Memorijalne kuće Rista Stijovića, a ne rekonstrukciji postojećeg... a kao datum okončanja radova stoji 2014. godina, kada će se navršiti 120 godina od rođenja Rista Stijovića”.

Danas, rodna kuća Rista Stijovića izgleda kao na slici. 

Osvrnućemo se ovdje i na još jedan propust onih kojima je povjereno da brinu o nacionalnoj kulturi. Radi se o (ne)prepoznavanju i vrednovanju dijela podgoričke bogate i slojevite kulturne baštine, koja zavređuje punu pažnju. Planirana rekonstrukcija Tabačkog mosta na Ribnici izazvala je opravdanu reakciju javnosti zahvaljujući čemu su prekinuti radovi na njegovom proširenju. Međutim, nijesmo sigurni i da je most sačuvan u izvornom obliku. Naime, ne zvuči nam ubjedljivo argumentacija da će, pošto bude stavljen pod takozvanu “privremenu zaštitu” biti i trajno zaštićen najmanje iz dva razloga: 

- nakon privremene zaštite, podrazumijeva se valorizacija, odnosno elaborat na osnovu kojeg bi se most uvrstio u Registar zaštićenih spomenika. A upravo se pokazalo da je vraški teško organizovati i realizovati popis kulturnih dobara. S tim se problemom susrelo čak 250 (sic!) stručnjaka koji taj posao rade više godina i kojima se, eto, potkralo da u u spisak ne uvrste most koji se nalazi u samom centru Podgorice. 

- da li je moguće, po novom Zakonu o zaštiti kulturnih dobara, proglasiti most kulturnim dobrom, a s obzirom na okolinu u kojoj se sada nalazi i već vidne devastacije. Vidjećemo kako će se razvijati “slučaj” Tabački most, mada već naslućujemo. 

Željeli smo ovim člankom da apelujemo da se ne zaborave i ne zanemare tragovi kulture, jer nemarnim odnosom prema ostacima prošlosti grad gubi svoju istorijsku memoriju, svoju slojevitost, značaj, a “Ispred svega stojimo mi... gledajući kako se stvari mijenjaju. Gradimo zidove odbacujući podrijetlo, izvor, kulturni, socijalni, psihološki krajolik, jer težimo uvijek istom, bolesti suvremenoga doba gdje je jedini imperativ imati, gomilati, pokazati bogatstvo.”

Galerija