KNJIŽEVNA KRITIKA: DAMIR KARAKAŠ, “BLUE MOON”

Hrabro hvatanje u koštac sa tegobnim nasljeđem

Kao i uvijek, autor fajterski uskače u obračun, prvenstveno sa svojim rodnim mjestom, porodicom i nasljeđem, a zatim i sa formom
72 pregleda 1 komentar(a)
Damir Kankaraš, Foto: Privatna arhiva
Damir Kankaraš, Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 04.04.2019. 16:05h

Nakon izuzetno zanimljivog reality romana “Kako sam ušao u Europu” i knjige “Pukovnik Beethoven”, Damir Karakaš hrabro se opet uhvatio u koštac sa drugačijim uglom pripovijedanja. Iako i ovog puta priču pratimo iz Ja vizure, perspektiva je sasvim drugačija.

Mnogo pisaca se bavilo periodom koji je prethodio ratu sa početka devedesetih godina, ali većina njih nudili su priču iz ugla žrtve. Tako je valjda najlakše, i malo je vjerovatno da će pisac omanuti. Neki su izabrali baš taj ugao nebi li skrenuli veću pažnju na djelo i zajahali su na talasu sažaljenja i saosjećanja, dok su drugi koristili pogodan trenutak velike tragedije da bi isplivali iz anonimnosti. Karakaš nije pošao tim putem.

Kao i uvijek, autor fajterski uskače u obračun, prvenstveno sa svojim rodnim mjestom, porodicom i nasljeđem, a zatim i sa formom. Njegov obračun ne može se pripisati mržnji, već želji da se karte otvore. 

Roman “Blue Moon” započinje Kamijevskim apsurdom. Glavni lik prima obavijest o smrti svog đeda, ali mu otac poručuje da se ni slučajno ne pojavljuje na sahrani „onakav“. Karakašev lik je rockabilly sa kokoticom, atipičan lik za ruralno i zatucano selo odakle je krenuo na studije u Zagreb. Već tu kreće priča o ocu koji sinu spočitava sramoćenje rodnog kraja, odnosno neuklapanje u šablone sela, kojem je uvijek spoljna slika i predstava na prvom mjestu, dok su dešavanja unutar četiri zida užasna slika koju porodica čuva i krije daleko od očiju javnosti.

Kroz lik svog đeda, bivšeg ustaše, autor prikazuje rockabillyja razapetog između emocije prema đedu koji je bio jedan od rijetko pozitivnih likova u porodici i užasnog porodičnog nasljeđa. Đed je izvršio samoubistvo, i to puškom M48, modelom koji je dobio ime po toj čuvenoj 1948. godini kad je SRFJugoslavija rekla Staljinu Ne. Još jedan apsurd. Kratkim rečenicama koje su pune slika i simbola čitalac od starta stiče utisak baš kao da se velikom brzinom vozi automobilom krivudavim seoskim putem pod kojim se nižu ogromne litice. 

Opis đedove sahrane na kojoj se potuku otac i sin je idealna kombinacija burleske i groteske, takođe istovremeno komična i tragična situacija, nadasve upečatljiva. Obračun dviju generacija odvija se pred lešom đeda kojem je život dopizdio pa se ubio baš kao Hemingvej, tako što je povukao oroz nožnim prstom, a cijev uperio u glavu.

Čarli, pod tim nadimkom glavni lik nastavlja svoj novi život u oklopu rockabillyja koji je pronašao u Zagrebu svoje pleme i izolovao se od zatucanog i surovog svijeta kom je do tad pripadao. Propalom studentu otac šalje poruku tako što zabada nož u indeks i kristalno je jasna očeva odluka da je sa studiranjem svršeno. Briljantna je scena u kojoj Čarli pokušava zamisliti svoje roditelje dok se ljube, jer je to nezamislivo imajući u vidu da je riječ o surovom ocu koji je lišen emocija i krhkoj majci koja robuje patrijarhatu na pragu 21.vijeka. Karakaš je majstor upravo takvih detalja.

Autor fantastično i nenametljivo kroz roman daje slike koje su prethodile ratu, što govori da je rat bilo moguće predvidjeti, ali su ljudi zatvarali oči pred jasnim signalima. Dok se na televiziji i dalje prikazuju filmovi koji glorifikuju narodno-oslobodilački rat, građani su imuni na scene zvjerskog mučenja skojevaca od strane ustaša.

Filmovi su sporedni dok se na ulicama prodaju limenke sa stoprocentnim Hrvatskim zrakom i kasete sa govorima Franje Tuđmana, a gradom kruže priče o Srbinu koji je donio iz Beograda vreću zemlje, prosuo je oko svoje kuće u Hrvatskoj i rekao „Ovo je Srbija“. Narodi su se prije svega naoružali nacionalizmom i paranojom, a tek kasnije nastupilo je snabdijevanje pravim oružjem koje je služilo da dugo podgrijavan narod uđe u rat.

Egzistencijalni problemi kroz koje prolazi Čarli, student rockabilly, daju sliku generacije koja nije bila svjesna da će iz modernih kožnih jakni vrlo brzo mnogo mladih ljudi obući maskirne uniforme. Teško je objasniti obrazovni sistem u kom je moguće da se student pojavi na ispitu sa indexom i dvije bombe koje drži okačene na pojasu. 

Karakaševe paralele sa vremenom Drugog svjetskog rata jasno govore o zakopanom oružju, odnosno on šalje poruku o zlu koje nije umrlo, već su opasne ideje čekale svoje vaskrsnuće. Jugoslavija je sve probleme dugo gurala pod tepih, da bi početkom devedesetih godina, kad je nacionalizam pušten sa lanca, ideologije za koje su mnogi mislili da su zauvijek sahranjene isplivale u prvi plan, a narod ih objeručke prihvatio, i ideologije i oružje.

Opšte ludilo koje je zahvatilo narode koji su do tad živjeli u „bratstvu i jedinstvu“ Karakaš je precizno prikazao. Čarli postaje svjestan u kakvom društvu živi tek kad biva legitimisan i pretučen od strane lokalnih bitangi koje preuzimaju ulogu branilaca domovine. „Daj dokumenta“, to su majstorske kratke rečenice koje krase njegovu prozu, jer je njima rečeno sve, i zato poglavlje nekog pisca može da stane u jednu Karakaševu rečenicu. 

Suočen sa povampirenom ideologijom zla, Čarli živi u beznađu i postaje čovjek bez ikakve perspektive osuđen na život u kom je okružen ljudima koji su iskoristili rat kao jedini način da nešto postignu u životu. 

Scena u kojoj Čarli sa prozora višespratnice pogledom prati kamion koji se pun leševa kreće ulicama Zagreba, miješa sa ostalim automobilima na cesti i postaje dio saobraćaja koji funkcioniše po pravilima, može se ubrojati u najupečatljivije opise rata i haosa iz devedesetih godina.

Karakaš je uvijek nov, ne igra na provjerenu kartu svojih prethodnih uspješnih djela već stavlja sebe na probu, i iznova piše dobro djelo. Zbog ovog djela sigurno će ga mnogi negirati i napadati. Prije svega oni koji žmure i nemaju hrabrosti i talenta da se uhvate u koštac sa osjetljivom temom i nasljeđem koje vuče korijene još iz Drugog svjetskog rata, a naročito oni koji su bili aveti zla koje je nastupilo devedesetih godina i koje i dalje prijeti svakom društvu koje pokušava da postane zdravo, moderno i da njeguje slobodnu misao. Sve šest bivših jugoslovenskih republika trebale bi imati po jednog Karakaša.

Romanom “Blue Moon” Karakaš je pogodio u centar.