Nakon Donatela nijedan umjetnik nije u skulpturi izrazio kompleksnost lika Marije Magdalene kao što je to uradio Antonio Kanova.
Dvosmislenost prikaza lijepe žene iz Magdale očituje se na suptilan način u djelu ovog talijanskog neoklasicističkog kipara. Posebnost kompoziciji daje upravo spoj Kanovinog skulptorskog senzibiliteta, njegove klesarske virtuoznosti u obradi mramora s motivom posrnule žene iz evanđelja.
"Magdalena pokajnica" o kojoj je ovdje riječ nalazi se u Ermitažu a nastala je kao replika koju je naručio Ežen de Boarnez 1809. godine. Skulptura je izrađena po prvoj izvedbi ovoga motiva što se nalazi u muzeju Sant Agostino u Đenovi. Majstorov zanatski perfekcionizam doveden do savršenstva ono je što obradi puti Marije Magdalene daje posebnu senzualnost, sugerira mekoću kože, upućuje na putenost zavodljive žene iz Magdale.
Kanovin umjetnički ideal zasnivao se na antičkim uzorima, ali koliko se god divio rimskim kiparskim djelima kao vrhunaskim ostvarenjima klasične umjetnosti i njihovim grčkim uzorima, njegov kreativni senzibilitet unosi u stroge klasicističke koncepte nešto čulno i individualno. Stoga ne čudi činjenica da su ovo djelo poštovali i romantičari koji su racionalnosti i proračunatosti klasicističkog koncepta uzvišene jednostavnosti i plemenite ljepote suprotstavljali instinktivnost i spontanost emotivnog izraza. Lucidna sintagma da je klasicizam ustvari "ukroćeni romantizam" upravo se može primijeniti na Kanovinu skulpturu "Magdalene pokajnice". U kontekstu rečenog uzbudljivu paradoksalnost daje spoznaja kako je Kanova kao umjetnik "paganske inspiracije" ostvario vrhunsko djelo hrišćanske tematike. Skulptura "Magdalene pokajnice" je prožeta dubokom osjećajnošću. Uz svu idealizaciju oblika kompozicija izražava nešto dirljivo ljudsko, a što ne nalazimo u savršenim obradama Kanovinih Venera ili Gracija.
Možda je Kanovu hrišćanska predaja o pokajanoj grešnici iz Magdale dublje dojmila od paganskog mita o antičkoj boginji ljubavi u kojoj je tražio i gledao formalno oličenje svojih skulptorskih ideala kao odraza ukusa svoga vremena? Možda ga je i nesvjesno snažnije zaokupljala Magdalena kao živa osoba, Isusova sljedbenica kojoj je Mesija oprostio grijehe.
Ono što u formalnom smislu daje posebnost Kanovinoj Magdaleni jest način kako je komponirano njeno tijelo. Grešnica je u opuštenom klečećem položaju na gruboj stijeni s blago pognutom glavom ožalošćenog lica. Iako su Kanovi prigovarali zbog nedostataka u izvedbi pokajničine glave u kojoj nije dosljedno sproveden klasicistički ideal, upravo su ti prigovori ono što daje uvjerljivost izraza i unutarnju snagu preobražene bludnice. Posebno su izražajne ruke otvorenih dlanova položene na lijepa Magdalenina bedra. Poluobnažena pokajnica je sva predana svom unutarnjem stanju. Uz lijevo koljeno nalazi se njen simbol, mrtvačka glava, mračni predmet njene meditacije. Gusti pramenovi kose spuštaju se niz leđa a nekoliko uvojaka meko vijuga prema Magdaleninim prsima.
Na spomenutoj prvoj verziji ovoga motiva što se nalazi u Đenovi pokajnica na rukama ima položen brončani krst. Na toj skulpturi Magdalena gleda u simbol svoga preobraćenja s mislima o onome koji se žrtvovao na raspeću. Na taj je način formalno i simbolički eksplicitno predočena tema. Nakon Hristove smrti Magdalena je prognana iz Svete zemlje i pokajnički živi predana meditaciji i molitvi. Skulptura o kojoj ovdje govorimo izložena je bez brončanog krsta u rukama. Magdalenini se prazni otvoreni dlanovi bez krsta čine simbolički snažnijim i na izvjestan način rječitijim. Rječitost tih otvorenih šaka sugeriraju iskrenu predanost pokajničkog bića "žene zlatnog srca". Kada se ova Kanovina skulptura posmatra u prostoru izražena je fina nagnutost tijela u lijevu stranu što je suptilna kiparova majstorija te se na taj način posebno potencira Magdalenina klonulost i predaja njenog bića onome što tako snažno osjeća u sebi.
Promatrajući ovaj kip, potaknuti pričom o Magdaleninom životu, nameće nam se misao kako u tim tako dojmljivo i dirljivo položenim rukama na obnaženim bedrima pokajnica drži nevidljivo čedo svoje preobraćene duše, plod svoje duhovne utrobe.
Već je istaknuto kako je brižljiva ispoliranost oblika tijela do te mjere izražena da svjedoči zamamnu ljepotu fatalne žene iz evanđelja. I doista, Magdalenino je tijelo toliko puteno da više izražava ženu koja ispašta zbog svoje ljepote, nego na ženu koja se odrekla svega onoga što joj je upravo bila priskrbila moć njene zavodljivosti.
Kad sam spomenuo onu dvosmoslenost bludnog i svetog, senzualnog i sakralnog što pobuđuje posmatranje Kanovinog kipa, kao uostalom i mnogih Magdalena u likovnoj umjetnosti, želio sam skrenuti pozornost na latentni prikaz erotskog što provocira pobožnu atrmosferu kompozicije. Obratimo pozornost na način kako je Kanova isklesao tuniku koja prekriva "stidna mjesta" svetičinog tijela.
Umjetnikov neoklasicistički smisao za profinjeno i lijepo te istančan osjećaj za mjeru upravo je ovdje doveden do paroksizma suptilne senzualne izazovnosti. Tako ovo djelo sakralne tematike postaje profinjeni primjer erotske umjetnosti. Magdalenina je tunika u stiliziranim naborima spuštena niz pokajničina prsa i gotovo je još samo pridržavaju čvrste bradavice njenih lijepih grudi. Na taj je način nadražena mentalna slika grudi u promatračevoj svijesti. Skriva se ono što se želi pokazati. Tunika je vezana debelim isposničkim konopom čiji se labavi čvor nalazi ispod Magdalenine lijeve dojke.
Konop opasava svetičino tijelo iznad visokog čulno oblikovanog struka i moćnog boka zatomljenog erosa. Dodir grubog konopa s mekom Magdaleninom puti upućuje na konotacije lascivne naravi u kojima se bizarno isprepliću užitak i samokažnjavanje.
Magdalenin eros dobija mističnu dimenziju u savršeno isklesanoj ljudskoj lobanji. Kosti mrtvačke glave izglačane su i savršeno isklesane kao svetičino tijelo.
Ono što se pred umjetnikom postavlja kao poseban problem kada se bavi temom Marije Magdalene jest pitanje kako se tijelom grešnice može izraziti duh svetice?
Posrnula žena iz evanđelja se može odreći svoje burne prošlosti ali se ne može odreći svoga tijela. Ono, tijelo, pamti sve zanose strasti, sve naslade puti. Zahvaljujući upravo mediju skulpture isklesane u kamenu Kanova je pomirio dva stanja, dvije oprečnosti: Magdalenino tijelo je još uvijek lijepo i izazovno, i istovremeno hladno u bjelini svoje mrtve mramorne puti. Karakter biblijskog lika dobio je adekvatan izraz u likovnoj interpretaciji.
Tijelo se žrtvuje za slavu duše. Bludnica se preobraća u sveticu.
Bonus video:
