Nikola Nikolić (1989), mladi crnogorski pisac svojim romanima (Čvor, Meandar) skrenuo je pažnu i kritike i čitateljstva na svoj rad. To u principu i nije baš jednostavno na petrificiranim književnim scenama kakva je, dobrim dijelom i ova crnogorska. Na pitanje kako izgleda za jednog mladog čovjeka, pisca, ući na tu i takvu scenu, Nikolić za ART Vijesti kaže:
- Ulazak na crnogorsku književnu scenu smatram posljedicom, a ne dosegnutim ciljem svog pisanja. Ovo kažem zato što postoje i oni koji velikim dijelom pišu zbog nekog lažnog prestiža. Tragedija je kada se mladi ljudi zavaravaju počecima, kada uljuljkani u hvalospjeve sami od sebe stvaraju famu i zatupljuju se. Rezultat toga može biti ubitačna stagnacija. Zato mislim da je rad ovdje jedino istinsko mjerilo, kao i u svim oblastima ljudskog stvaranja. Nezahvalno je govoriti o sopstvenoj ulozi ili učinku na takvoj sceni, jer se uvijek može posumnjati u objektivnost, čak i iz lične perspektive; međutim, činjenica je da u današnjoj Crnoj Gori stvara veoma mali broj kvalitetnih pisaca. Upoznajući se sa različitim književnim podnebljima i epohama, želio sam da steknem uvid i u crnogorsku književnost, posebno noviju: shvatio sam da je jednako čine dobri i loši pisci, kao i da između njih u javnosti ne postoji neka jasnije utvrđena granica. Našu književnu scenu smatram u dobroj mjeri amaterskom, polovičnom, jer gotovo da nema stručne kritike. Stiče se utisak da smo puni vanserijskih pisaca. Hvalimo jedni druge, dovodimo ego do usijanja i to postaje nekakav opšteprihvaćeni princip. Nalaziti se na policama u takvom „društvu“ ili „konkurenciji“ može biti istovremeno i prednost i mana - prednost ako zaista posjedujemo kvalitet, ako mislimo da možemo privući pažnju, a mana zbog stereotipa da ništa domaće ne vrijedi. Zato se i trudim da budem van svih procjenjivanja ili samodefinisanja. Početak je uvijek težak, makar i samo zbog strepnje od prijema u javnosti, ali užitak je pratiti interesovanje i dobre glasove.
Kako vidite današnju Crnu Goru i njenu kulturu?
- Crna Gora još uvijek trpi potrese tranzicije i ne može se pohvaliti nekom zavidnom otpornošću; to se možda ne uočava u vidu nekih kataklizmatičnih spoljašnjih manifestacija - čini se da ekonomija kako-tako funkcioniše, ne predviđa se potonji scenario, umjetnici stvaraju, priroda se drži, sportisti manje-više uspješno barataju loptom. Međutim, loše stvari vidljive su ispod površine, u ljudima. Zato u promišljanju problema društvenog sistema uvijek polazim od društva, od ljudi, jer se stiče utisak da je sistem nekakav vanzemaljski mehanizam na koji se ne može uticati. Kao, neko nam ga je nametnuo i tako je kako je. Mnogi su utonuli u letargiju, mnogi talenti su olako protraćeni, a veliki broj onih punih energije svoj put ka uspjehu trasira zaobilaznicama - to su ljudi koji improvizuju, podmeću, blefiraju, igraju na lukavstvo. Računaju na sposobnost kamuflaže, a ne na znanje. I slika naše kulture je poprilično blijeda. Dovoljno je osvrnuti se na istorijsku ostavštinu koju uzdižemo u visine svakom prilikom, a koja je u očajnom stanju. To se umnogome odražava na sadašnjost - umjetnicima fali više podrške, osjećaju se nepoželjnima, oni koji su željni stvaranja ubrzo pokleknu pred nemogućnostima da svoje djelo predstave onako kako bi željeli. Postoje i svijetli primjeri vanjskih podstreka, ali mora ih biti mnogo više i moraju se zasnivati isključivo na kvalitetu umjetnika i njegovog djela. Svaki drugi kriterijum u startu guši smisao umjetničkog.
Vaš drugi roman izazvao je golemu medijsku i čitalačku pažnju. Kako se pisac osjeća kada se desi takva vrsta komunikacije sa publikom?
- „Čvor“, moj prvi roman, više je bio odraz nekog intimnog eksperimenta - da li sam sposoban da napišem knjigu, da u rukama držim cjelinu koju ću moći da umnožim i predstavim čitaocima. Zato je njegova produkcija i medijska propraćenost bila skromna. Međutim, iza mog drugog romana „Meandar“ stala je velika izdavačka kuća, uz čiju sam ga pomoć predstavio u više navrata, u različitim ambijentima, prvenstveno na nekoliko važnih kulturnih manifestacija: od Zimskog salona knjige i Podgoričkog sajma knjiga, preko Grad teatra Budva i tivatskih Purgatorija, do hercegnovskog Trga od knjige. Ta dinamika omogućila mi je da ostvarim zanimljiv kontakt sa čitaocima, da steknem nova poznanstva, čujem drugačija tumačenja pojedinih epizoda iz romana. Zadovoljstvo susreta sa onima koji vam prepričavaju omiljene scene, ili vam porukom šalju citate - nemjerljivo je i važan je element onog poriva koji vas tjera da nastavite rad. Vodim se idejom da je čin objavljivanja knjige sam po sebi dokaz da umnogome polažete na čitaoce. Da nije tako, sve što napišem ostavljao bih za sebe, pisanju bih se okretao kao terapeutskom sredstvu ili svakodnevnoj razbibrigi.
U promjenama u jednom društvu (kulturološkim, prije svega) koliko nova i drugačija književnost može doprinijeti?
- Nova književna djela mogu pomoći ljudima da osvježe svoju predstavu o aktuelnom društvenom trenutku − ukoliko se, naravno, bave sadašnjošću. Knjiga je u tom smislu veoma zahvalno „pomagalo“. Na jednom mjestu, u knjizi koju čita, čovjek često može da na mnogo lakši način spozna ono za što bi mu u realnom svijetu trebalo dosta osmatranja, osluškivanja, analiziranja, ne bi li se stekla stvarna slika. U realnosti je čovjek često sam, ali u knjizi nikada - sa njim je pisac koji ga uporno upućuje, daje mu znake, navodi ga na zaključivanje. Književnost je, stoga, neka vrsta uhvaćene, konzervirane stvarnosti. Latimo li se dobrog istorijskog romana, kroz upečatljivo opisan duh određenog doba u sopstvenim ćemo glavama oblikovati svijest ondašnjih ljudi. Na taj način popunićemo rupe koje su za sobom ostavile često suvoparne udžbeničke lekcije, možda i sebi lakše objasniti istorijske tokove. A nova književna djela, ona koja se vjerodostojno bave vremenom u kojem živimo, nalik su mikroskopima pod čijim okularima naizgled nevidljive poluge društvenih odnosa dobiju svoj oblik i dimenzije. Knjige nam, tako, izoštravaju sliku.
Kako vidite mogućnosti intelektualnog angažmana danas?
- U vremenu koje zahtijeva brza i efikasna rješenja, istinske intelektualce treba doživljavati kao heroje. Kažem istinske, jer teško mi je da doživljavam intelektualcima one koji tako stidljivo pokazuju svoj intelekt, naročito kada se nalaze na pozicijama sa kojih mogu popraviti mnogo šta. Na intelektualizam gledam kao na bogatstvo čiji je jedini smisao u sveukupnom napretku, prvo ličnom, podrazumijeva se, a potom i društvenom. Ako dominira ono lično, intelektualizam postaje sam sebi cilj, što se može oprostiti samo avanturistima. Ne i onima koji se istovremeno smatraju intelektualcima i društvenim pregaocima. To je nalik inteligenciji: ljude sa dokazano visokim koeficijentom smatram inteligentnima samo u tehničkom smislu, a za zaokruživanje tog bajnog epiteta potrebne su i druge, moralne pretpostavke. Pošto se danas magistri i doktori nauka srijeću na svakom koraku, intelektualce ne treba tražiti iza titula. Za mene su pravi intelektualci oni koji su neprikosnoveni u poslovima koje obavljaju. Sve više se divim takvim ljudima. Konačno, nije potrebno ni toliko - važno je da misleća bića vrijedno obavljaju zadatke koje im nalaže posao, ili, ukoliko ga nemaju, da čine sve kako bi što bolje osmislili svoju stvarnost. Sa takvim, udruženim intelektualnim pregnućem više jedinki stvara se zdrav sistem. Gnušam se kuknjave i konstantnog crpljenja izgovora iz „okolnosti“. Ako kao protivteža takvim okolnostima ne postoji otpor, onda mi sve to djeluje kao pozivanje na položaj zvijezda ili oblik taloga u šoljici kafe - sudbina, što ću...
Što pisac danas može, a što ne može?
- Pisac može da bude most između nedoumice i istine. On može krojiti paralelnu stvarnost; njegovo djelo može biti neka vrsta pomoćnog terena za odmjeravanje postupaka i stavova koji će biti primjenljivi u realnosti. On može inspirisati, podsticati, otkrivati pravi put, ali isto tako može i onespokojavati, biti surovi sudija, uvlačiti u lavirinte. Zato sve zavisi od jedinog živog aktera knjige - čitaoca. Na njemu je da što bolje uhvati sve te protivurječne struje i iskorači sa novom idejom. Sa druge strane, pisac ne može biti biblijski apostol. On ne može činiti čuda, njegovo jedino oružje jeste riječ, on šalje u svijet svoj umjetnički kôd i nada se da tamo postoji makar jedan čitalac koji će se zamisliti nad njegovim riječima. U tom momentu posrednog prosvjetljenja leži i najveći njegov domet. Drugim riječima, od književnosti se ne može očekivati da promijeni svijet, ali ona može uticati na svijest onih koji imaju snage da na bolje mijenjaju sebe i druge. Ako je i to utopističko shvatanje, nije grijeh tražiti u knjizi barem samo intelektualnu relaksaciju.
Da li je pisac uvijek u nekoj vrsti sukoba sa malograđanskim ukusom?
- Zavisi o kom profilu pisca je riječ. Novi vijek donio je neograničene mogućnosti, a jedna od najgorih posljedica toga jeste da se danas svako može nazvati piscem. Pisanje je u modi. U neku ruku je uzbudljivo gledati kako umjetnički duh redom obuzima voditelje, starlete, kriminalce, polupismene novinare, samozvane analitičare, raznolike karikature iz „javne sfere“ i brojne druge nedefinisane sorte, ali opasna je igra posrijedi kada između takvih superinspirisanih pojava i, recimo, Vilijama Batlera Jejtsa stavljate znak jednakosti, kada na njih primjenjujete istu etiketu. Pravi pisac uvijek mora biti u sukobu sa diktatom malograđanštine, ali pravi pisac danas gubi bitku. Protiv njega su izdavači koji prate kompas masovnog (ne)ukusa, sajmovi koji od književne scene stvaraju književnu estradu, odnosno poznavaoci književnosti koji povremeno ne mogu da odole „nepristojnim ponudama“ pseudopisaca. Zato ne bi bilo loše kada bi stvarni književni autoriteti stvorili neku vrstu nadnacionalne organizacije, koja bi na temelju ubjedljivih pokazatelja rangirala objavljena izdanja. I ukazivala na „zločine protiv književnosti“.
Vaši čitaoci u posljednje vrijeme u štampi se srijeću sa vašim kratkim pričama. Da li je na pomolu nova knjiga, ali ovoga puta ne roman, već knjiga priča?
- Prije dvije godine napisao sam svoju prvu priču; tada sam bio usred ko zna koje u nizu „kampanje sređivanja“ drugog romana, pa sam želio da se razbistrim pisanjem nečeg drugačijeg. Otad pa do danas napisao sam petnaestak priča od kojih će se većina, uz one koje još imam u planu, naći u mojoj narednoj knjizi - zbirci priča. Nekoliko njih već je objavljeno u štampi i na Internetu, pa su čitaoci mogli da uoče moju trenutnu preokupaciju. Pored pisanja magistarske teze i blogova, priče su ono što me od književnih formi u ovom momentu najviše interesuje. Volim da eksperimentišem, da budem drugačiji. Nakon dva romana, odlučio sam da se oprobam u različitoj sferi, da prihvatim izazov mnogo manjeg prostora od onog koji pruža roman. Pisanje priče vidim kao uvođenje broda u malu luku - sve je do preciznog manevra, do umijeća da se sa što manje riječi, bez suvišnosti, bez mjesta koja „štrče“, oblikuje uspješna prozna cjelina. Roman može da zavede čitaoca; on u neku ruku dopušta blaže padove, ima prostora da se iskupi; priča, naročito kratka - ne. Ona u jednom dahu ulazi u svijest. I veliki Tomas Man se žalio kako mu je potrebno hiljadu strana za ono što Čehov smješta na svega nekoliko njih.
XXI vijek u Crnoj Gori djeluje mi kao nekakvo manijakalno čerupanje istorijskih činjenica
Pravimo od istorije kič omnibus
- XXI vijek u Crnoj Gori djeluje mi kao nekakvo manijakalno čerupanje istorijskih činjenica. Nastojeći da veličamo jedno a blatimo drugo, da tako, valjda, u onome što je davno prošlo pronalazimo uzroke svega lošeg i opravdavamo brojne besmislene postupke, prekrajamo istoriju po svom ukusu, rafinišemo je. Čak i to je vidljivo na individualnom planu: svima nam je sudbina makar jednom dodijelila taksistu čije je porodično stablo puno serdara kao precvalih krušaka, ali, eto, tranzicija nije zaobišla ni jedan takav pedigre.
Pravimo od istorije kičasti omnibus pred kojim se samozadovoljavamo do besvijesti. Jedini način da se čovjek zaštiti u toj atmosferi manipulacija, kojoj naročito doprinose priučeni i međusobno sukobljeni istoričari, jeste da stvori svoju verziju istorije. I da na svaku „stručnu“ primjedbu odgovori sasvim prosto: moja istorija protiv tvoje.
Bonus video:
