JOŠ JEDAN POKUŠAJ DA SE ISPRIČA PRIČA O ROMANU

Svjetionik na paučini od knjiga

Kao i u Šmitovoj prethodnoj publikaciji, životi pjesnika, i ovdje će u pedesetak eseja, nehronološki, biti predstavljeno nekoliko stotina autora, kratko će im biti opisani životi, a kroz isti tretman će proći i njihov opus
1 komentar(a)
Majkl Šmit
Majkl Šmit
Ažurirano: 21.03.2015. 18:44h

(Roman: biografija - The Novel: A Biography; Michael Schmidt; Belknap Press, Harvard University Press; Cambridge Massachusetts; London, England; 2014; 1,172 str.)

Šmitov cilj je bio da u jednoj knjizi objedini sedam vjekova otkako postoji zvanična literarna forma romana (stari Grci nisu uvršteni), ali se pritom ne povodi ni za jednom školom kritike. Zapravo, Šmit slijedi geslo jednog od svojih kritičkih uzora, Forda Medoksa Forda, da su najbolji kritičari "umjetnici-praktikanti" (...) "ljudi koji se najčešće i bave umjetnošću", neopterećeni normama; pisci, kao sâm Šmit. On očito aludira na Fordova dva korisna ali i nepretenciozna vodiča kroz književnost: Marš literature (1938) i Engleski roman: od najranijih vremena do Konrada (1929).

U tome i leži mali problem: u ovom odista lepezastom pregledu postoji vrlo mali broj nebeletrističkih referenci, dok su fusnote i bibliografija nepostojeće. Između pedesetak pominjanja Forda Medoksa Forda, čak i uz nekoliko pasusa o njemu u odjeljku posvećenom impresionizmu, nigdje se ne nabraja koja su to Fordova djela Šmitu služila kao svjetionik na pučini od knjiga, a još manje iz koje to biografije pisac crpi podatke o, recimo, Džojsu (Elmanove, dabome) ili Grejemu Grinu (Normana Šerija, garantovano). Možda je izdavač uvidio da bi ga to koštalo još 50 dodatnih strana pa je odlučio da odstrani svaki dodatak? Moraćemo da se zadovoljimo samo indeksom.

Kod Šmita u suštini nećemo naći/naučiti ništa novo. Ne radi se o unikatnom gledištu o Tolstoju ili pak o Šekspiru Džona Bejlija, a još manje je nešto nalik akademskom stavu T.S. Eliota o tome kako krimić u rukama pravih ljudi lako može postati visoka literatura ("Vilki Kolins i Dikens", 1927). Valjda sve zavisi od toga kako se Šmit do sada pokazao na polju kritike. U tom slučaju, pisac ovih redova bi radije pročitao istu knjigu samo iz pera Džejmsa Vuda, Majkla Dirde ili Džona Saterlenda (Saterlend ju je u stvari i napisao, i nadasve je bolje obrađena: Životi pisaca iz 2011). Kao i u Šmitovoj prethodnoj publikaciji, Životi pjesnika (1998), i ovdje će u pedesetak eseja donekle i nehronološki biti predstavljeno nekoliko stotina autora, kratko će im biti opisani životi, a kroz isti tretman će proći i njihov opus. Ko nije imao prilike da se upozna sa sličnim nezahtjevnim katalozima, Šmitov monolit, poput sada već mrtvog Filmskog vodiča Leonarda Maltina, često može da bude i od koristi, međutim bez njega je isto tako vrlo lako funkcionisati.

Položena na sto, Šmitova knjiga izgleda i više nego impozantno. I samo u nepreglednosti nečega kao što je cjelokupna literatura (na engleskom), a koja, prema Šmitu, zapravo počinje na francuskom jeziku - Mendevilova putovanja (1356 / 57) - autor smatra da je možda moguće pokazati "opruge i mehanizme jedne umjetnosti", koje će nas onda navesti da potrčimo u susret nekoj knjizi. Ali da se zna, prema Šmitu, Servantes je nedvosmisleno pravi otac romana. "Ono što je prije svega izvanredno i nepregledno kod Servantesa jeste nedostatak umjetnosti", napisao je Flober svojoj prijateljici Luiz Kolet, "i ta konstantna mješavina iluzije i realnosti u stvari čini tu knjigu neizmjerno duhovitom i neizmjerno poetičnom. Sve ostale su patuljci spram nje! Kako se čovjek beznačajnim može osjetiti, o Gospode, kako beznačajnim!"

Podrazumijeva se da su eseji neujednačeni. Na mahove podsjećaju na sterilne biografske isječke iz novina bojažljivo sakupljene na jednom mjestu; uz svako ime, ako budemo strpljivi, dobićemo po pasus-dva o najmanje jednom romanu datog autora, dok će ostali romani manje-više biti opisani tuđim riječima drugih pisaca-kritičara kao što su Džejms, Bardžis, Tekeri, Apdajk, Ejmis, Čabon, Grin, Ledem, Benet, Pričet, etc. A u nekim slučajevima, načitano pero Majkla Šmita biće jedva primjetno.

U vrlo odsječnoj odrednici o Hilari Mantel (dvostrukog dobitnika Bukera) više ćemo čuti od nje same, nego od samog Šmita, da bi o posljednjem romanu Natanijela Vesta, Dan skakavca, od Šmita dobili lijep uvid da je "satira prisutna tokom čitavog djela; ali i očaj. Knjiga je trebala da bude kao Tortilja Flet, međutim Vest ne posjeduje Štajnbekovo strpljenje sa likovima."

O Vilijemu Bardžisu nećemo naći neko personalnije mišljenje - njegovu biografiju i opus ćemo dobiti na izvol'te, kao odrednicu iz Mirijam Vebsterove Enciklopedije Literature (1995) - a još manje o Dž. G. Farelu (Opsada Krišnapura), sa vjerovatno najmanjom odrednicom u knjizi. Naime, više je sročeno o negativno predstavljenoj Ejn Rend, međutim zar ona tada ona nije trebala da zavrijedi mjesto u eseju o "žanru", koje takođe postoji u knjizi? Zato ćemo u dijelovima o Dejvidu Fosteru Valasu i Kingsliju Ejmisu saznati toliko toga o dvojici autora, ali i to da ni njih, zanimljivo, Šmit ne cijeni koliko bi valjda trebalo. Zbog čega uopšte trošiti dragocjene stranice na generalno negativnu kritiku?

Za divno čudo, Lorens Stern je jedini autor što je kod Šmita zavrijedio zasebno poglavlje. Ono počinje riječima Semjuela Džonsona svom biografu, Džejmsu Bozvelu: "Ništa čudno ne traje dugo. Tristram Šendi je odsvirao svoje." Kako li se samo Džonson prevario.

Prisutni su uobičajeni Rusi i Francuzi, a o nedostatku nekih možda i bitnijih od onih koji su uvršteni zaista nema potrebe da krivimo autora (u smislu, gdje je Saltikov-Ščedrin... Džon Benvil, Esa de Kejros?). S druge strane, naići ćemo na brojna anglo-američka imena koja je ozbiljnija kritika odavno smjerno krenula da zaobilazi: Golsvortija, Sinklera, Drajzera, Frederika Rafaela, A. Vilsona, M. Bredberija, Patrika O'Brajana, Normana Daglasa i Vilijema Bojda.

O šturom poglavlju o žanrovcima, a zapravo više o piscima bestselera, koje Šmit većinom samo nabraja i gdje pretežno prednjači Dafne Di Morije (Rebeka), jedinu koju je vjerovatno čitao, zateći ćemo i strastvenog ribolovca, Zejna Greja. Od njegovih romana, samo će Jahačima rumene kadulje (1912) biti posvećena jedna jedina - i nimalo atipična - rečenica gdje ćemo saznati da se njegovi opisi neukroćene američke prirode mogu porediti sa opisima Vile Kater. Autor nije pogriješio.

Usput se pominje, barem kod nas, vrlo popularni Arčibald Dž. Kronin, škotski doktor, koji je počeo da piše samo zato jer je oduvijek želio da postane pisac - tokom svog šestomjesečnog bolovanja. "Strogo uzevši, moja prva knjiga... bila je proizvod poremećenog varenja, a ne, kao što je jedna dama koja mi je pisala zaključila, 'poremećenog uma'." Govori se o romanu Šeširdžijin zamak iz 1931. (Rad, Beograd, 1953). Šteta što u društvu opskurnih nema još i Luisa Bromfilda.

Razdragana i personalna, ovo je u jednu ruku i prilično haotična enciklopedijska publikacija. Ipak, ne radi se o u tolikoj mjeri esencijalnoj knjizi, a ne sumnjam ni da joj je namjera ikada i bila da to postane, kao što se, recimo, danas može gledati na Istinitu priču o romanu (1996) Margaret En Dodi ili na O porijeklu engleskog romana (1987) Majkla Mekena; kao ni na dvije obimne i znamenite studije o alternativnoj istoriji romana Stivena Mura (2010/2013) ili kao što bi se, u nekoj boljoj zemlji, sigurno više vrednovala Đurićeva Istorija helenske književnosti (1951). Ali zato Roman: biografija Majkla Šmita u svakom trenu može biti vrlo impresivan poklon za svakog ljubitelja književnosti.