ARHITEKTURA: DA LI JE BAŠ SVAKI POSAO - VELIKA IGRA

Kad neka gomila kuća postaje grad?

Sve bi to bilo podnošljivo, kada se likovi iz Porto Montenegra i Vlade CG ne bi baš toliko upinjali da nas ubijede da svi mi imamo koristi od projekta PM
356 pregleda 9 komentar(a)
Ostrvo Sveto Marko (Novina)
Ostrvo Sveto Marko (Novina)
Ažurirano: 07.03.2015. 14:35h

Duboko vjerujem da je svaki posao samo velika igra... Danilo Kalezić

Saznali smo, prije par dana - "neslužbene" rezultate konkursa Delfin/Bijela. Kažu da je devet radova bilo u igri. Vidio sam tek nešto malo, na blic - i nisam impresioniran, moram priznati.

Kuloarska razglabanja su već uzela maha, kao i obično - ali ipak moramo sačekati službenu objavu. Moramo sačekati da cijenjeni žiri (Žiri, pardon) - izađe sa obrazloženjem odluka o dodjeli nagrada (kažu da prva nagrada nije dodijeljena, kao i obično). Onda će dobre djevojke i dobri momci iz Ministarstva održivog razvoja i turizma da okešaju lijepo sve te konkursne radove, redom, prvo na Net, poslije će i prava izložba da se postavi, pa će katalog da se štampa, pa će javna rasprava da se upriliči (mene sigurno neće zvat, nikada me ne zovu, ali ja navratim ponekad, nepozvan, onako na svoju ruku) - i tek onda ćemo imati pravo da izađemo u javnost sa nekakvim stavovima o čitavoj toj (užasno loše organizovanoj - i stoga apsurdnoj) raboti. Svojevremeno sam imao i neka pitanja vezano za cijeli slučaj - službena pitanja, naravno, upućena na službenu adresu - ali ne dočekah još odgovore itd.

Dakle, o svemu tome u nekom od narednih brojeva ART Vijesti - a u međuvremenu ćemo se podsjetiti što je svojevremeno napisao drug Adolfo Natalini. Naime, Natalini je prvo osnovao Superstudio - davne 1966. godine, sa Kristijanom Toraldom - da bi zatim, 1971. godine, napisao sljedeće:

"... ako je dizajn tek povod konzumerizmu, onda mi morao odbaciti dizajn; ako je arhitektura puko kodifkovanje buržoaskog modela svojine i društva, onda moramo odbaciti arhitekturu (aha! - op.a.); ako su arhitektura i urbanizam puka formalizacija sadašnjih nepravednih socijalnih podjela, onda moramo odbaciti i urbanizam i gradove iza kojih stoji takav urbanizam (može li se već sada tvrditi da je Porto Montenegro nekakav grad? - pitanje je zapravo: kad neka gomila kuća postaje grad? op.a.)... do trenutka kada sve aktivnosti vezane za dizajn, arhitekturu i urbanizam ne budu usmjerene ka zadovoljavanju stvarnih potreba. Do tada dizajn mora da nestane. Možemo živjeti bez arhitekture... (naravno da možemo živjeti bez arhitekture - nije arhitektura vazduh, voda i kikiriki naš nasušni - op.a.)."

Nismo baš svi mi mladi i zeleni - niti smo baš svi učlanjeni u Savjet mladih DPS

Natalini hoće da kaže da treba da udahnemo punim plućima - ne bi li O2 konačno dospio i do naših sivih ćelija - i sve bi to bilo podnošljivo, kada se likovi iz Porto Montenegra i Vlade Crne Gore ne bi baš toliko upinjali da nas ubijede da svi mi (Crnogorci i ostali) imamo koristi od projekta PM. Nismo baš svi mi mladi i zeleni - niti smo baš svi učlanjeni u Savjet mladih DPS. Nekima od nas jeste jasno da bi trebalo da se radujemo kada jahta od 100 metara uplovi u PM (jahta koja s ponosom nosi ime koje je lako pobrkati sa imenom neke porno-starlete - Ebony Shine, na primjer - i košta... stvarno ne znam koliko košta jahta od 100 metara, recimo da je riječ o cifri koja otprilike odgovara tzv. "nedostajućim sredstvima" u Budžetu Crne Gore) - ali nam nije baš sasvim jasno, nekima od nas - čemu bi to tačno morali da se radujemo. I mi volimo da se radujemo, da se razumijemo - ali nam ne ide. Kad bi nam neko sve to lijepo objasnio - gospodin Danilo Kalezić, nacionalni PR menadžer kompanije "Adriatic Marinas - Porto Montenegro", na primjer - i kada bi nam dao suvisle odgovore na neka vrlo ozbiljna pitanja koja bismo mu zauzvrat postavili - onda, možda...

Čitavo jedno dugo ljeto, negdje početkom osamdesetih, dakle prije 30 i kusur godina, proveo sam na ostrvu Sveti Marko, preko puta Tivta, na prisilnom radu u kuhinji - prvo u kuhinji, kasnije sam avanzovao na poziciju perača čaša u tzv. donjem baru. Nije to bio sasvim neljudski posao, ne kažem - ta kuhinja i taj bar su pripadali elitnom ljetovalištu (danas bi rekli turističkom risortu) - koje je poslovalo pod poznatom i nadaleko priznatom zastavom Club Med (Club Méditerranée).

Ostrvo Cvijeća, ostrvo Sveti Marko i Gospa od Milosti

Dragi moj otac, neka mu je laka ona njegova betonska ploča, bio je uvjeren, tada, vjerovatno bi bio uvjeren i sada, da je poživio - da ništa ne čeliči mlado tijelo i nezreo um kao težak rad za sitnu kintu. Pape je gajio nadu, u duhu tada aktuelnog sistema drušvenih vrijednosti - da će mi upravo teška rabota za šaku dinara ukazati na prave životne vrijednosti, tj. puteve: upišeš dobar fakultet, završiš u roku - i prije roka - onda (greškom!) napraviš dijete, pa se lijepo oženiš, nema ti druge, pa se onda svi slome, i sa tvoje i sa ženine strane, da i tebe i ženu uvale negdje gdje su dobre plate a ništa se ne radi itd.

Krvavo se radilo u Club Med, da se razumijemo. Kad oguliš devet tona crnoga luka, dnevno - i par stotina kila bijeloga luka, dnevno (Allium cepa, Allium sativum) - pa još očistiš tonu i po ribe, opet dnevno - pa tako tri i po mjeseca (tada su sezone trajale - i trajale - i trajale - i trajale - a ne kao danas, tri nedelje i gotovo) - miris luka i ribe će te pratiti barem godinu dana - svuda! - gdje god da okreneš - možeš da opereš i 1.000.000 čaša najjačim francuskim deterdžentom - ne pomaže. Limun može da maskira luk na par sati, istina je - ali riba ostaje, riba je zajebana.

Rad u kuhinji/baru se ne može uporediti sa radom na građevini, da se razumijemo. Gulio sam luk i prao čaše cijelo jedno dugo ljeto, a maštao sam o neboderima i mostovima - o radu na terenu, kako se tada govorilo - o betonu i armaturi, o skelama, o dizalicama i snažnim građevinskim mašinama - činilo mi se da su upravo takvi poslovi - betonjer, armirač, tesar, zidar, dizaličar, bagerista - dostojni herojske mladosti budućeg velikog arhitekte - ali avaj - tako nije mislio moj pape.

Radiš šest dana, onda slijedi taj dan odmora, to je bila šema. Neradnim danima sam se opet družio sa kolegama sa rabote - Tivćanima i Krtoljanima - uglavnom smo đirali barkom duž Pina itd. (na pristoj udaljenosti od obale, zbog luka i ribe, naravno).

A onda, jednog prekrasnog dana, baš kad smo opet đirali barkom - na 20 metara od nas, prema Arsenalu - iz vode su izronile te dvije ruske podmornice...

Jedna je bila veća od Svetoga Marka - pitali smo se kako je uopšte ušla u Boku - druga je bila barem duplo veća - to je bio prizor, čovječe - ako se sjećate kraja filma The Abyss (James Cameron, 1989.), onda znate o čemu govorim.

Tada sam bio ponosan građanin Republike Crne Gore - i SFR Jugoslavije, to hoću da kažem. Sad sam građanin Države Crne Gore - ali ne bih mogao reći da sam ponosan na tu činjenicu, osjećam se nekako prevareno: nikako ne mogu pristati na jahtu od 100 m u zamjenu za dvije nevjerovatne podmornice, ako se razumijemo.

Dakle, složio bih se sa gospodinom Kalezićem koji duboko vjeruje da je svaki posao velika igra - ako izuzmemo, naravno, te neke bezvezne poslove koji su usput i vrlo ozbiljni - i koje bi upravo tako trebalo shvatiti - poslove poput vođenja zdravstvene ustanove u nekoj zabiti gdje je i drug Svevišnji rekao laku noć, na primjer - ili vođenja omanje, siromašne mediteranske države itd.

OK - o avanturama gospodina Khuklija u narednom broju, evo obećavam, držite me za riječ, molim vas...