Injarituov Birdman: Očekivani trijumf majstora

Injaritu je u filmu raspoložen za igru, sa jakom glumačkom ekipom spremnom za svaku loptu koju dobaci
53 pregleda 3 komentar(a)
Majkl Kiton, Edvard Norton, Birdman, Foto: AP/Beta
Majkl Kiton, Edvard Norton, Birdman, Foto: AP/Beta
Ažurirano: 24.02.2015. 07:54h

Kada prvi put vidimo Rigana Tomsona, istrošenog holivudskog superheroja koji se okreće Brodveju, on meditira - okrenut leđima levitira prekrštenih nogu nekoliko metara iznad poda. Tako bi se, u najkraćem, mogao opisati i film “Birdman” (“Čovjek-ptica”) meksičkog reditelja Alehandra Gonzalesa Injaritua, koji je neka vrsta neprekinute serije pirueta, skokova, lupinga od kojih zastaje dah i letova u vis koji čudesno traju dva sata.

Favorit kritike i publike širom svijeta, ovaj film trijumfovao je na dodjeli Oskara (najbolji film, režija, scenario, kamera) osvojio je Spirit nagrade za nezavisni film, za najbolji film, najboljeg glumca i najboljeg snimatelja, Zlatni globus za najbolji scenario i najboljeg glumca...

Na trenutke gotovo je nemoguće razlučiti gdje je Majkl Kiton Rigan Tomson i obrnuto

Nije slučajno što Majkl Kiton, prvi Betmen, igra Rigana Tomsona, nekadašnjeg Čovjeka-pticu, superheroja s početka 90-ih. Dvadesetak godina i niz nezapaženih uloga i loših filmova kasnije, Tomson, kao i Kiton, sada je samo sjećanje na staru slavu i veličinu. Tomsonova ideja je da se preko brodvejske predstave, kratke priče Rejmonda Karvera koju je adaptirao i u kojoj igra glavnu ulogu, vrati u velikom stilu i dokaže da je pravi glumac, a ne samo Čovjek-ptica, iz čije sjenke nikako da izađe. On se svim silama trudi da opovrgne dijagnozu koju mu je postavila ubitačna kritičarka “Njujork tajmsa”: „Ti nisi glumac, ti si selebriti.“

Nezgoda na probi i potreba da se hitno zamijeni jedan od glumaca uvodi nas u Injarituov vrtlog - Majkl Fasbender zauzet je radom na novom “X-menu”, Vudi Harelson snima “Hunger Games”, Robert Dauni Džunior ne znam koji dio “Iron Mana“, a i talentovanom Džeremiju Rejneru su ogrnuli herojski plašt. Na raspolaganju je čuveni, ali za saradnju nezgodni Majk Šajner, kojeg igra Edvard Norton, ni manje ni više nego Nevjerovatni Hulk, poznat po tome da nimalo ne olakšava saradnju u bilo kojem projektu u kojem učestvuje. Crnohumorno je Injarituovo nabrajanje vodećih holivudskih glumaca u beskonačnim nastavcima saga o superherojima koje su na svoj način obesmislile i osakatile filmsku umjetnost.

Reditelj namjerno i nemilosrdo Kitonu i Nortonu daje da glume karikirane prikaze samih sebe, pa je na trenutke gotovo nemoguće razlučiti šta je šta: gdje film odnosno pozorište imitira život, gdje je Majkl Kiton Rigan Tomson i obrnuto. Koncentrični krugovi koje formiraju priča u priči, nejasne granice između stvarnih aktera i junaka koje igraju, što u filmu, što u metapriči u pozorištu, scenografija u scenografiji, postaju glavna ideja i okosnica Injarituovog filma.

Fotografija Emanuela Lubeckog je jedan dugačak kadar, podijeljen uz pomoć digitalnih trikova

Fotografija, djelo višestruko nagrađenog majstora Emanuela Lubeckog, zamišljena je kao jedan dugačak kadar koji uz pomoć digitalnih trikova prikazuje dane prije premijere - Rigan izlazi iz kadra nalijevo, kamera se pomjera udesno i “kupi” ga na probama nekoliko sati kasnije. Ili, kad god je u očaju i bezizlazu, prostor oko glavnog junaka klaustrofobično se smanjuje, prijeteći da ga proguta u lavirintu pozorišta - slika bolje od svega drugog dočarava njegovo stanje. Uz zvuk bubnjeva Antonija Sančeza, koji filmu daju “pogonski” ritam, po koji kratki bljesak Malera i Rahmanjinova, efekat je vrhunski.

Injaritu je u prethodnim filmovima (“Amores Perros”, “21 gram” , “Babel”, “Biutiful”) koji su zasjenjujući, bio prilično filozofski nastrojen. U “Birdmanu” on je raspoložen za igru, sa jakom glumačkom ekipom spremnm za svaku loptu koju dobaci.

Veoma svjestan rizika koji nosi ovakav projekat, a da bi ga što bolje i jasnije dočarao saradnicima, Injaritu im je poslao fotografiju čovjeka koji hoda po žici uz riječi: “Ovo je film koji snimamo. Ako padnemo, propali smo”. Tako je nastala i scena u toku koje Majkl Kiton trči u donjem vešu njujorškim Tajms skverom, otjelovljujući noćnu moru svakog glumca i čovjeka - bez dijaloga, odjeće, pred publikom naoružanom kamerama pametnih telefona. Ili nevjerovatni poduhvati gdje glumci izvode i po 15 strana dijaloga bez prekida kako bi se došlo do dugih, perfektnih kadrova.

Kitonov Rigan Tomson je karikirana varijacija strahova koje mnogi ljudi imaju u određenoj fazi života - da su najbolji dani prošli, da najvažniji posao, životno djelo, ostaje nedovršeno, da je svijet nastavio dalje i da se bliži spuštanje zavjese. Na kraju, riječ je o kraju i, ironično, sam film ne daje odgovor šta da se radi povodom toga. Posljednji kadar je najbljeđi dio filma, više slijeganje ramenima nego odgovor.

Bonus video: