Gordana Benić jedna je od najznačajnijih hrvatskih savremenih pjesnikinja, prošlogodišnja dobitnica najstarije i najuglednije pjesničke nagrade, Goranovog vijenca, za cjelikupni poetski opus. U obzazloženju žirija između ostalog stoji: "Gordana Benić u svojim zbirkama pjesama u prozi, kao rijetko tko obnavlja vjeru u prostore i nove mogućnosti poezije. Njeno poetičko iskustvo jedno je od najosebujnijih i najvrednijih u suvremenom hrvatskom pjesništvu."
Do sada je objavila petnaest pjesničkih knjiga, a temeljna preokupacija njene poezije vezana je uz Split, odnosno Dioklecijanovu palaču. U tom kasnoantičkom, impresivnom zdanju rimskog cara Dioklecijana, koje je na listi zaštićene UNESCO-ve bašine, ona je istkala svoj "atlas nevidljivog snoviđenja" po čemu je već poznata i daleko izvan granica tog lijepog grada na obali Jadranskoga mora.
Već pet godina radi na projektu Triptih o Dioklecijanovoj palači (poetske knjige s njenim autorskim fotografijama), a do sada su objavljene: "Palača zarobljenih snova / imaginarni putopisi" (2012), "Palača nezemaljskih snova / psihogrami" (2013). U štampi je završna zbirka iz tog trolista "Palača svjetla i sjene / kozmogrami". Zanimljivo je i to da njeno viđenje splitske Palače ima jake rezonancije i u evropskim prostorima te su knjige već prevedene na francuski i njemački jezik, a u toku je i prijevod na engleski. Razlozi, više nego dovoljni, da ovu pjesnikinju predstavimo čitaocima ART-a.
Najaprije, Vaš put do Dioklecijanove palače... Mislim na pjesnički put.
"Čudesna simbioza Dioklecijanove palače i grada Splita, svojevrsni je “modus vivendi” mog pjesništva. Već od prve knjige taj projekt bio je kaleidoskop snažnih, snolikih slika, prepletenih u pomalo kaotičnu sliku grada koji razgrađuje carsku palaču. Istodobno Palača se odzemljila i pluta prema kozmosu kao "nevidljivi planet".
Vaša Diklecijanova palača sabiralište je kosmičkih energija i ljudskih sudbina, topos u kome se osjeća univerzum. Vi ste joj pored onih njenih arhitektonskih dali metafizičke znakove i nove kodove. Dekodirali ste svemir u njoj. Njene živote za koje se činilo da su odavno mrtvi.
"Opsesivna prožetost Dioklecijanovom palačom proistekla je nadasve iz opčinjenosti njenim razgradnjama i metamorfozama. Po tome je splitska carska Palača i svjetski fenomen. Za mene su višestoljetna pretapanja života unutar njene arhitektonske jezgre posve enigmatična i očaravajuća. Sugeriraju osjećaj rastapanja granica, omogućavaju mi da razvijam priču o promatraču vidljivoga i nevidljivoga, koji pokušava spojiti iluzorne kadrove u sveobuhvatni arhiv čudesnoga".
Kako ste i kada zastali pred Palačom? Koji je i kakav bio taj određujući trenutak, koji vas je izveo iz ovovremenosti i uveo u Palaču, u kojoj stanuje vječnost?
"Kada dugo, od svoga rođenja, živite u Gradu koji je ujedno i carska Palača, čini vam se da je u toj magičnoj kutiji pohranjena cijela skala života. Stoljeća života grada Splita gomilaju se u prepletenim fragmentima, te unutar kasnoantičke carske palače nastaju bitne dimenzije "proširene stvarnosti".
Palača, odnosno život u njoj, prije nekoliko desetljeća bili su mnogo pogodniji za uspostavljanje takvog "zemljovida snoviđenja". Postojala je snažna simbioza Palače i Grada koji se stvarao unutar njene jezgre, i mijenjao se kroz razgradnje carskoga zdanja. Takav čudesni spoj bio je fascinantan u mom ranom dobu, jer sam odrastala unutar povijesne gradske jezgre i svakodnevno upijala različite vrste odjeka koji su pristizali iz podzemlja ili iz mračnih kutova ulica gdje su se gomilale ruševine carske palače.
Drugi značajan poticaj zbivao se tijekom desetljeća arheoloških istraživanja unutar podrumskih prostora Palače. Prema sačuvanom zapisu, car Dioklecijan je u kasno proljeće 305. u svojoj prijestolnici Nikomediji (pokraj današnjeg Istanbula) odbacio purpurni plašt, dakle abdicirao je, i otputio se prema netom završenoj splitskoj rezidenciji. Gradnja Palača trajala je deset godina, pa je nekakva dogovorna 1700. obljetnica Palače bila u rasponu cijelog desetljeća.
U tom razdoblju odvijala su se intezivna arheološka istraživanja, otkrivene su mnoge tajne iz najstarije povijesti grada. Tada sam skoro svekodnevno, radeći u novinarstvu, u tjednom prilogu za kulturu Forum, zajedno s arheolozima zalazila u podzemlje carske palače, među izvorne i stoljećima netaknute zone.
Otkrivali su se novi podaci o prvobitnom izgledu i načinu gradnje Palače, koja se zbog urastanja grada u njenu epidermu urušila. Dijelom je potonula u podzemlje zajedno s ornametima rezidencije, dekoracijama, freskama, mozaicima i mramornim ukrasima. Tu se "in situ" razaznavalo sedamnaest stoljeća povijesnih slojeva grada, raznovrsnih fragmenata što su se taložili u podzemlju. Nakon toga su Podrumi očišćeni i otkriven je najveći svjetski komples nadsvođenih antičkih dvorana. Za mene je to bio pokretački, kreativni moment, poticaj za novu i magičnu poetsku dramaturgiju".
Čitajući Vaše pjesme, stiče se utisak - kako ja svaka od njih pojedinačno ili sve skupno - ključ koji otvara one dublje tokove, mandeljštamovsko vrijeme... Usuđjem se reći, da ste Vi ta odbarana osoba kojoj se Palača otvorila, čitavim svojim bićem. Onim nevidljivim, ali i onim vidljivim. Kako ste zaslužili tu ljubav?
"Da, moglo bi se reći da je to vrsta veoma bitne ljubavi, povezanosti uz mjesto - pri čemu ne mislim na toponim već na kroniku magičnoga. U Splitu je oduvijek postojala jaka metafizička dimnezija, što je rasla iz podloge grada. Možda zbog pomalo megalomanske ideje rimskoga cara, koji je u malen prostor svoje palače prenio model kozmopolisa, ugrađujući u njega golemu carsku raskoš i mnogo toga što ga je u svijetu tog doba fasciniralo.
U Dioklecijanovo vrijeme Rimsko Carstvo sezalo je do današnje Velike Britanije, sjevera Europe, Egipta i Aleksandrije, a njegova prijestolnica bila je u Nikomediji, u Maloj Aziji. Dakle, splitsku palaču su gradili majstori iz svih dijelova Rimskoga Carstva, osobito s Bliskog istoka i Orijenta. U Palači je oduvijek bujala nekakva egzotična snaga, jer su sfinge, mramorni stupovi i mnogi uresi, pa i kultovi kao i druga znanja, stizali iz Grčke, Egipta, Aleksandrije i s nama nepoznatih strana.
Da bi se takav "atlas nevidljivog" prenio u drugi kôd, u jezik poezije, trebalo se što manje koristiti patinom ljepote, koja vas ovdje uvijek može zarobiti. Palača je građena po astronomskim izračunima, prema putanji kretanja Sunca na splitskom horizontu, i u njenu zamisao utkana su mnoga mistična znanja. Iz tog ambijenta emanira kozmička energija, što je meni bio najpoticajniji aspekt - fluidna i utopistička dimenzija".
Čitajući Vaše pjesme, i sam sam postao povlašćeni stanovnik Palače. Taj utisak, vjerujem, imaju i drugi čitaoci. To stanje, nakon čitanja Vaših pjesama, neka je vrsta incijacije...
"Čarolija je da u tim poetskim prostorima snažnih vibracija ništa ne treba objašnjavati. Može se kretati slobodno i nesputano kao da hodate kroz snove.Ta akomulirana energija moju je poeziju iz dubina povukla u kvantni skok, u parabolu prema odzemljenju i svemirskim putanjama. Palača o kojoj pišem moja je fantazija - Palača i grad duše".
U času kada sam bio gotov da povjerujem da velikih pjesnika više nema, pojavljujte se Vi i Vaša Poezija koja, na sreću, demantuje, moje vjerovanje.
"U poeziji uporno njegujem nekakav "prizemljeni svemir", alternativni motiv koji se uvijek odražava na drugačiji način. Svaka nova knjiga novo je živo biće u nastajanju. Takav poetski zanos i poetski način života - kako su to vidjeli nadrealisti - može povući u snoviti svijet u kojem je nešto neukrotivoga. Zato su vjerojatno i sve moje knjige pisane u formi pjesme u prozi, čiji su korifeji Baudelaire i Rimbaud, jer je ta osobita poetska vrsta temeljena na paradoksu, na gibljivoj mreži i tkanju mnogovrsnih meandara".
Vi dopirete do predjela gdje se nataložilo sjećanje bivših stanovnika, čitate iz tog taloga tragove koje je ostavio „taj moćni vajar vrijeme“, kao bi rekla Margerit Jursenar... djelate kao kakva vračarica, koja magijom riječi može sve. "Ima svakako u takvom poetskom viđenju iskustava "budnosti višeg reda", kako je zapisao Béla Hamvas. Međutim, neosporno je i to da je iz doba Dioklecijana, i vremena gradnje splitske carske palače, malo dokumentiranih podataka te bi u podlogu svakog razmišljanja o Palači trebalo uključiti opširni atlas imaginacije, teritorij fantazije i svijet fantastične kartografije. Njena topografija ponajmanje je nekakav turistički dekor".
Stvarna palata jednog imperatora - postaje palata jednog pjesnika...
"Palača... to je osobna povijest osjećajnosti. Ona je rezonatna kutija koja obuhvaća mnoge registre i razine, jer u zidovima su sačuvani živi otisici iz starine. Ipak, na neki način Palača je i cenzurirana iz perspekive njene dekorativne i narativine dimenzije.
U mojoj poeziji stvari se razgranavaju, zanima me atopós, ono što je nesmjestivo, lebdeće između zemaljskog i nebeskog prostora. Umjesto linearnoga promišljanja u poeziji tada nastupa stanje “začaravanja svijeta“. Zrak je pun odjeka koje bi trebalo osluhnuti, i takva stanja pobuđuju osobitu ljepotu i sugestivnosti".
U Vašoj poeziji - ona je mjesto koje otvara direktnu komunikaciju sa onovremenim i mitskim. Vi uvezujete svjetove - u Vječnu sadašnjost - gdje je sve sabrano.
"Već godinama Palača se kao živo biće uselila u moj mentalni prostor, poprimivši dimenzije vječne sadašnjosti. Sveobuhvatni arhiv te iluziorne Palače uspostavljen je na osi koja povezuje kozmički i zemaljski prostor. Za mene je Split rezonantna kutija bez koje nije moguća emotivna niti mentalna prozvodnja. No, kada sam radeći na Triptihu obnovila pješačke pohode, utvdila sam da je Dioklecijanova palača sve više grad duhova, kao što je Venecija to već odavno, pa sve više i Dubrovnik.
I u Splitu se događa velika preobrazba carske palače u maketu za japanske turiste i one s kruzera. Palača kao da više nije memorijska mapa već prostrti stol za turističku gozbu".
Šta sada slijedi? Mislim na knjige. Palača ima i treći dio. Kako je on zamišljen? I šta taj treći tvori, u odnosu, na dva prethodna dijela?
"Već pet godina radim na Triptihu o Dioklecijanovoj palači, željela sam kroz poeziju i foto-iluminacije prikazati njenu paralelnu zbilju koja ovdje preuzima mnogostruke dimezije, pokazuje se kao neka vrsta nadzbilje i vizionarskog iskustva.
U tim poetskim zbirkama aktivira se “apstraktni promatrač” koji vidi pukotine u percepciji, iluzorna mjesta gdje jedna realnost neprestano prelazi u drugu. Kao da se u poeziji otvaraju vremenski portali kroz kojeg se prostor Palače prelijeva u kozmička snoviđenja. Treća zbirka, kozmogrami, označava pojam cjelovitog jezika, a to je ono nesmjestivo u prostoru, nešto neukrotivo što može pomaknuti iz ravnoteže".
Dobili ste sva najveća hrvatska književna priznanja. Da li je ta činjenica u neku ruku obavezujuća za vas? Koliko su nagrade podsticajne?
"Nisam pristalica karijernih pjesnika i umjetnika. Zato kažem da je to priznanje mom pjesničkom zanosu, predanosti i težnji za prostorima slobode. Nagrada ima raznih, i samo nagrađivanje za mene nije nešto osobito uzbudjivo, niti poticajno. Ali postoje neke nagrade koje jednostavno zvone. Takve su za poeziju u Hrvatskoj dvije - nagrada Tin Ujević, koju sam dobila za knjigu "Laterna magica" 1998. godine i naznačajnija - Goranov vijenac, za cjelokupni poetski opus. Vijenac se dodjeljuje na međunarodnoj pjesničkoj manifestaciji, na Svjetski dan poezije i prvi dan proljeća u Lukovdolu, rodnom mjestu pjesnika Ivana Gorana Kovačića. To je nagrada vrijedna poštovanja, jer je dodjeljuje iznimno kompetentan žiri, sastavljen od pjesnika, kritičara i teoretičara suvremene poezije.
Ta je nagrada i medijski veoma eskponirana i mnogi razgovori tokom protekle godine bili su zanimljive točke sabiranja rasutog tereta. Takve nagrade su jako značajne, jer daju priliku za javni govor o poeziji, ali i za, odmjeravanja sa svojim demonima i ushitima, novim unutarnjim putovanjima".
Spajanja različitih svjetova
Susretanje u svjetovima, na mjestima i toposima, gdje je sve ono što je gore - jednako onome dolje, te tvori čudo jedne jedine stvari, kako je govorio drevni mudrac Hersmes Trismegist...
- Smisao Palače i njene granice ne uklapaju se u konačne ili pouzdane funkcije, već njena nepotrošiva matrica sugerira osjećaj rastapanja granica, spajanja različitih svjetova i mogućnosti vremenskih preklapanja. U mojoj poezija ima doza oniričkoga, ekstatičnosti i ushita, zbog mogućnosti mnogih prolaza, mnogostrukih dimenzija.
U Palači tražim njen paralelni eho, neuhvatjivi dio koji izmiče svemu što je u fenomenu Palače kanonizirano, utemeljeno na mjerenjima i zanstvenim teorijama. Svijet ove Palače okuplja silnice kozmičkih i zemaljskih energija, kao mandala iz rasutih čestica iznova se gradi u snažnu poruku o prožetosti cjelokupnog univerzuma ljudske duše.
Bonus video:
