BLOG

Voljeti ili biti zaljubljen?

436 pregleda 1 komentar(a)
Zaljubljeni par, Foto: Shutterstock
Zaljubljeni par, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 28.03.2019. 14:20h

Sprovevši malo istraživanje na svojim prijateljima, dakle ni po čemu naučno relevantno ali opet zanimljivo, shvatila sam da ljudi drugačije koncipiraju pojmove zaljubljenosti i ljubavi. I kada smo jednom uspjeli da dostignemo konsenzus u njihovom definisanju, mogao se uočiti obrazac u odgovaranju na pitanje "Koliko ste puta bili zaista zaljubljeni, a koliko ste puta stvarno voljeli?".

Uglavnom smo se duplo više zaljubljivali nego što smo voljeli, i ono što je interesantno, često se nisu pominjala ista imena u obje kategorije. Ali zašto je to tako? I zašto mi se čini da većina nas nekako teži zaljubljenosti kao onom ekstravagantnom osjećanju euforije, dok ljubav ostaje, po meni, na malo potcjenjenom mjestu, u njenoj sjenci? 

Da bi uopšte počela sa odgovaranjem na ova silna pitanja, moram krenuti od toga šta je zaljubljenost, a šta ljubav. Svi povezuju zaljubljenost sa leptirićima u stomaku, što je ustvari nuspojava silnih hormona, seksualnih i hormona sreće, koji polude u našem organizmu kada se zaljubimo. Zbog njihovog naglog uvećanja, javlja se to intezivno prijatno osjećanje, koje svi umijemo da detektujemo kod sebe (a bogami i drugi kod nas).

Ali kako uopšte dolazi do zaljubljivanja? Svako od nas u glavi ima neku sliku idealnog partnera, kako bi izgledao naš Prince Charming ili ta fatalna žena našeg života. To može da bude neka vizija o fizičkom izgledu te osobe, ili o profesiji kojom se ona bavi, ili možda maštanje o nekim idealnim karakternim crtama naše bolje polovine, koje se u većini slučajeva poklapaju sa onim što volimo kod sebe (jer svi smo mi donekle mali narcisi).

Takođe, te naše idealne slike partnera mogu da se mijenjaju, pa se tako zaljubite u jednu plavušu jer je to "Vaš tip djevojke", i ona Vam slomi srce, i kod Vas naprasno jedan od bitnih kriterijuma za djevojku postaje - samo da nema plavu kosu, plave pramenove, da nije farbana ili ne daj bože prirodna plavuša. I onda tako kada vidite na ulici neku brinetu, a ona još kroz priču počinje da zadovoljava i neke druge kriterijume Vaše slike savršene žene npr. da je komunikativna i simpatična, Vi na nju projektujete i ostatak slike o Vašem idealnom partneru, i tako tu osobu precjenjujete, tj. ne sagledavate je realistično, već onako kako Vi želite da ona bude sagledana. Poslijedica toga je da se zaljubljujete do ušiju u tu osobu, ili da se bolje izrazim, u ono što Vi mislite da je ta osoba. Dakle zaljubljujemo se u osobu koja je za nas otelotvorenje idealizovane predstave o partneru.

Zbog svega ovoga zaljubljenost se ne može shvatiti kao odnos realnosti između dvije osobe, već više privida i iluzije. I upravo zbog toga što vjerujemo da smo našli par svog života, savršeni match, osjećanje "ljubavi" koje nas prožima je najveće moguće. Tako dolazi do one opšte poznate fiksiranosti za objekat naše zaljubljenosti, i u toj ogromnoj strasti dolazi do čestog zanemarivanja drugih važnih aspekata života. Međutim, ono što je karakteristično za zaljubljenost jeste da je kratkog vijeka, tj. traje onoliko koliko se naša projekcija može zadržati na datoj osobi.

Kada druga osoba počne da odstupa u velikoj mjeri od onoga kako mi nju želimo da vidimo, dolazi do odljubljivanja koje je u velikom broju slučajeva praćeno ogromnim razočarenjem, kao da smo povrijeđeni što se osoba pretvarala sve to vrijeme da je nešto što nije. A pri tome ne shvatamo da je ona uvijek bila takva kakva je, samo da smo je mi gledali zaljubljenim očima, kroz ružičaste naočare i prizmu onoga što nam je u životu trenutno potrebno.

Međutim, pobunićete se Vi, i to sa pravom, ne mora uvijek da dođe do razočarenja i odljubljivanja! Zaljubljenost može da pređe u ljubav! I to se i događa, onda kada se realni kvaliteti osobe razlikuju od onih koje smo mi njoj namjenili, ali nam se ipak svide i dopadnu na neki način. A ono intezivno prijatno osjećanje, izgubi na svojoj jačini, ali se i dalje topimo u prisustvu voljene osobe, i nekako nam je teško i da zamislimo koliko bi bio siv naš svijet da nije ona ušetala u njega.

Volimo osobu kad je doživljavamo nevjerovatno vrijednom i smatramo je sastavnim dijelom svog intimnog svijeta, u kojem možemo da budemo onakvi kakvi jesmo, bez predstava, projekcija i iluzija. Kad volimo mi smo emotivno vezani za ljubljenu osobu, i na taj način naš odnos postaje relativno trajan, a uzajamno njegovanje tog odnosa jača i podstiče našu ljubav. Ta vezanost koju osjećamo prema nekome koga volimo, a koja je najbitniji dio ljubavi, ne mora nastati putem zaljubljivanja, čak u većini slučajeva tako i ne nastaje.

Ona se može roditi i iz sviđanja, prijateljstva, pa čak i iz ravnodušnosti ili konflikta. U svakom slučaju, jedna od osnovnih razlika između zaljubljenosti i ljubavi je jasna- u zaljubljenosti smo nekako usmjereni na sebe, jer se bavimo svojom predstavom koju imamo o osobi, a kad volimo, onda volimo tu osobu sa svim njenim manama i vrlinama, volimo je jer smo i mi njoj potrebni isto onoliko koliko i ona nama.

I na kraju, ostaje otvoreno pitanje za razmišljanje, šta je za Vas bolje, biti zaljubljen ili voljeti? Uživati u kratkotrajnim ali tako sočnim plodovima zaljubljenosti, koji nam daju onu prividnu svemoć i nepobjedivosti, ili pak znati da imaš nekog svog, koliko god ti bio samo pogrešivo ljudsko biće?