"LEVA STRANA": PODSJEĆANJE NA ZANIMLJIVU KNJIGU

Bolja prošlost za duh satire

Jedno podjećanje - sedamdesetih i osamdesetih godina beogradski satirični nedjeljnik Jež imao je danas nezamisliv tiraž, a svake dnevne novine koje su držale do sebe imale su satiričnu stranu, makar jednom sedmično
252 pregleda 0 komentar(a)
knjige
knjige
Ažurirano: 31.01.2015. 17:20h

Jezivi događaj iz Pariza, napad na redakciju satiričnog lista Šarli Ebdo, pored svega ostalog, postavio je i neka pitanja o prirodi i mjestu satire u savremenom društvu i u današnjim medijima.

Kada je riječ o našem, ex-yu prostoru, satire u medijima više je bilo u doba socijalizma i političkih pritisaka na medije, tzv. “jednoumlja”, nego što je satire bilo u doba tranzicije i višepartizma. Tek danas je situacija loša. Ako se devedesetih mogao održati splitski Feral, kao regionalni svjetionik satire, ulazak u nešto normalniju političku klimu kao da je dokrajčio satiru. Uprkos tradicionalnoj južnjačkoj naklonosti prema duhu ismijavanja autoriteta. Reklo bi se da duh liberalnog kapitalizma nije naročito naklonjen satiričnom doživljaju svijeta.

Jedno podjećanje - sedamdesetih i osamdesetih godina beogradski satirični nedjeljnik Jež imao je danas nezamisliv tiraž, a svake dnevne novine koje su držale do sebe imale su satiričnu stranu, makar jednom sedmično.

Osamdesetih godina beogradska Politika je imala vrlo popularnu rubriku koja se zvala “Leva strana”, a urednik i autor koncepta bio je Vasa Popović. Ova živopisna ličnost zaslužuje malo više pažnje, baš danas, kada se čini da je, nezasluženo, gotovo zaboravljen.

Vasa Popović (1923 - 2007), bio je sjajan pisac, duhovit, nekonvencionalan, uvijek voljan da provocira granice. Najpoznatije njegovo djelo je roman “Filip na konju”, napisan u duhu nepretencioznog, hašekovskog humora, a mnogi stariji čitaoci sigurno se sjećaju zabavne tv serije napravljene po ovom romanu. Napisao je brojne knjige proze - “Volite se ljudi”, “Zec u Fruškoj Gori”... Ipak, rečenica iz jedne njegove priče o oslobođenju Beograda, kada dječak kaže majci - “Mama, Krajišnioci oprljali stepenište”, skupo ga je koštala. Tada je razvlačen po zvaničnim medijima i partijskim sastancima.

Poznatra je anegdota kada je Borislav Mihailović Mihiz došao na sastanak u Televiziji gdje se raspravljalo o “idejnim skretanjima”, kako se to tada zvalo, u jednoj od knjiga Vase Popovića. Čim je shvatio o čemu se radi, Mihiz se javio za riječ. Njegova odbrana bila je briljantna, elokventna, precizna. Toliko ubjedljiva da je sastanak zaključen bez kažnjavanja “nestašnog” satiričara. Nakon sastanka, u prolazu, Mihiz je rekao Vasi, a što je ovaj ispričao u nekoliko intervjua, “E, moj Vaso, još da sam pročitao knjigu, na rukama bi te iznijeli odavde...”

Odmah nakon Titove smrti napisao je slavnu humoresku “Bure“ sa aluzijom na budući raspad zajedničke države. Hitno je udaljen iz javnog života, a Politikina “Leva strana” bila je neka vrsta njegovog povratka na javnu scenu.

Tadašnji mediji “od Triglava do Đevđelije” donosili su brojne satirične priloge - od Vase Popovića, Jože Horvata (Mačak pod šljemom), Vlade Bulatovića Viba, Brane Crnčevića, da pomenemo samo najznačajnija imena tadašnje YU satirične scene.

Nakon velikog uspjeha Popovićeve “Leve strane”, sredinom osamdesetih objavljena je i dvotomna “Antologija Leve strane”.

I danas impresivno djeluje spisak saradnika “Leve strane” čija imena se nalaze na naslovnici ove zanimljive knjige. Branko Ćopić, Dušan Radović, Antonije Isaković, Vasa Popović, Mirolsav Antić, Steva Raičković, Dragoslav Mihailović, Vib Bulatović, Brana Crnčević, Jevrem Brković, Milovan Danojlić, Momo Kapor, Brana Petrović, Matija Bećković, Milovan Vitezović... Jedini crnogorski pisac u Antologiji

Leve strane bio je Jevrem Brković. Zastupljen je sa pet pjesama i autobiografskim zapisom.

Ljubaznošću saradnika vijesti Nebojše Kneževića koji nam je ustupio primjerak ove zanimljive knjige, objavljujemo Brkovićevu pjesmu “Pjesnici crnogorski”.

Jevrem Brković

Ova pjesma Jevrema Brkovića nije objavljena ni u jednoj njegovoj knjizi.

Jevrem Brković: Pjesnici i crnogorski

Ima nas više no gore u Crnoj Gori, Ima nas ko nigdje Ni u jednoj zemlji, Ima nas više no zemlje što imaju Ima nas od svake ruke I bez slova azbuke, Sve zdravac do zdravca zdravi, Nijedan ni po prstu, ni po prsima. Namnožili se i Leleču davne leleke, Pjesnici crnogorski!

Ima nas više no Crnogoraca, Više no gusala, Više no pjesama, Više no zvona na manastirima, Ima nas više no ptica, Orlovi su mnogo rjeđi, A mi samo o njima, Po deset na jednoga - Čerupamo tu pticu nesrećnu, Pjesnici crnogorski?

Ima nas više no stepenica uz Lovćen. Svaki se tamo zaputi čim se rodi: Zasjedne na svoj kamen i čeka, Čeka i leleče Njegovu Glavu, Misleći na svoju slavu i na sebe. Ne znaju nesrećnici umnoženi, Koje je doba i kakva je to planina! Nikako da se prizemlje I počnu iznova, Hoće svi u nebesa, Pjesnici crnogorski!

Ima nas više no dana u godini, Stoput više no što je On imao godina. Nema ga koji to nije ili ne misli da je, Svi su mu i rod i pomozbog, Kuće im ne dozvoljavaju da i to ne budu. Kada je on mogao svi možemo, Svako ima po slično brdo u imanju - Na brdu mora biti grob, A u grobu pjesnik. Tu se nešto odavno pobrkalo, Vrijeme ponajprije, Pjesnici crnogorski!

Ima nas manje no prstiju na ruci! Nama je u toj zemlji najteže: Jedini smo nesrećni i neugledni, Patimo od nedostatka Hemoglobina epskog. Tamo je svako od nas bolji, I bolji i glasniji, I jači i potrebniji, I više pjesnik crnogorski!

(“Antologija Leve strane”, Partizanska knjiga, Beograd, 1985.)

Preporučujemo za Vas