Moj otac bio je u Lovćenskom odredu, a stric, Jovan učesnik 13-julskog ustanka. On je bio u redakciji časopisa "Stvaranje", na Cetinju, mislim 47, 48... U redakciji je bio i Mihailo Lalić. Mala fusnota o Nini Karelskoj: krajem osamdesetih bio sam, kobajagi urednik u Domu kulture "Braća Stamenković" u Beogradu. (Tu je, neku godinu ranije, Ivan Čolaković osnovao biblioteku "XX vek") Trebalo je da se održi književno veče o knjizi "Apotekarkin raj i druge stvari" Miroslava Toholja, i trebalo je da o tom delu mladog pisca iz Sarajeva govore Snežana Brajović i Marko Vešović. Trudio sam se da pošteno radim svoj posao, a "radno vrijeme" provodio sam, uglavnom, na ulazu u zgradu Doma kulture. To je nekad bilo gotovo kultno mjesto u Beogradu sa čuvenim velikim studiom Radio Beograda, u toj zgradi bio je i ansambl "Kolo" (i djevuški, djevuški...) tu su imali probe "Sedmorica mladih", filmske premijere u bašti. Rez.
Ulazi Mihailo Lalić, maskiran, kao ilegalac, s kineskim kačketom i pita: Gdje će biti ovo veče, u kojoj sali, ima li ta sala dva ulaza (ulaz, izlaz) pa da Lalić nestane neprimjetno kad se završi veče. Lalić je pomislio da sam portir - neki vječiti student, pa me to žacnulo: - Dobro vam je lice... to poređenje... ta Nina Karelska... kavkaski tip crne kose, bijela lica sa uzdignutim vjeđama kao da se čudi, apotekarica iz Carigrada u romanu "Ratna sreća". - To nije dobro, to je knjižno poređenje. Lako me otkačio Lalić. Baš u taj čas dolaze i mladi pisci Biljana Jovanović, Mile Perišić, Savić, Maksimović, Bratić... O, Bota Koprivica, na poslu... i ne prepoznaju Lalića: - A šta Vam je Jovan Koprivica - Stric. - Vaš otac Đorđije, branio je poštu u Ulcinju aprila 1941...
Došla je sloboda i finale priče kao stid preživjelih, stid onog koji priča ovu priču
Ostalo mi je malo gorko od te priče, više zbog Nine Karelske. Ponekad vidio bih Lalića na šetalištu "Pet Danica" u Herceg-Novom i nisam se, usudio da mu se, javim. Da, još mi je Lalić, onda, rekao bio sam u Vašoj kući u maju 1967. Tog maja, 2. maja, moja sestra (od)igrala je Ofeliju... Bilo je puno svijeta, i ja nisam vidio diskretnog ilegalca, Mihaila Lalića, prijatelja naše kuće. Rez. Đorđijeva i Jovanova sestra, Femija poginula je na Sutjesci, Anđa Baćović, sestra moje majke, predratni član KPJ, izdali su je Baćovići-četnici, predali Talijanima. Udarali su joj brokvice pod nokte, boli oči iglama... i ništa nije, nikog nije odala... strijeljana je ... ostavila je tri sina... Tako sam ja od rođenja u partizanima... Onda je došla 48...
Znala je sve to moja učiteljica, drugarica-gospođa Milena Kaluđerović. Lijepa žena, s osmijehom i tugom na zenicama sve do slepoočnica. Prigrlila me od prvog časa a da to nisam znao. Na jednoj fotografiji, kraj školske godine, nas desetoro odličnih učenika ispred naše škole II osnovna u Nikšiću. Držimo knjige u ruci, to je bio dar škole. Na toj fotografiji držim knjigu "Sluga Jernej i njegovo pravo" Ivana Cankara. Mi muškadija, ispred djevojčica, u čučnju kao navalna petorka. Bos sam na toj fotografiji, a preko stopala i risa desne noge imam zavoj, bijeli. Nisam zbog tog zavoja mogao da obujem cipele, sandale... a nije, nijesam imao šta da obujem. I neka. Samo me je i, danas, stid zbog te dječije laži, nije partizanski. Knjige je za nas birala Milena Kaluđerović, u prvom ili drugom, više nijesam siguran, na dar sam dobio priče Mihaila Lalića. Nekoliko priča plastične, ne, ne, kartonske korice. A na koricama - akvarel - dvije motike, prvi plan, i dva tijela po dubini, leže na (ne)pooranoj njivi...
Sjećam se samo priče o plavom dječaku, kose kao zrelo žito na vjetru. Mršav, proziran dječak, ćutljiv. To je dječak iz filma "Čovjekova sudbina" Sergeja Bondarčuka. Poginuli su mu roditelji u ratu, a vojnik (igra ga Bondarčuk) koji se vratio iz njemačkog logora vratio se kući. Kuća zgarište i nikog na zgarištu. Pusto. Sad tu dva samotnika u nekom starom kamionu vitlaju Rusijom. I, ćute, uglavnom, šute. Kako je dječak sa filma "Čovjekova sudbina" prešao u priču Mihaila Lalića ne znam. Priča "Pusta zemlja": "Godina 1944. poče u znaku slabljenja Njemačke na svjetskim frontovima... potpunog opadanja četništva na Limu..."
Zaseok Sjeverna bio je partizanski. Uprkos četničkim zločinima jedan dio pođe u Četvrtu proletersku, a drugi u terenski bataljon. Ostali su samo Otaš Nedić - partizanski odbornik i brat mu Sretko (vidi ime), koji je nekako želio da sačuva, da odloži odlazak u partizane sina Momčila, dijete od petnaest godina. Sretko je imao poveliko imanje i hvatao ga je stah da mu ne ostane pusta zemlja.
Lalić tragično odlaganje radnje, sudbine... počinje odlaskom u partizane. Momčilove sestre, Jelisavke. Iskrala se, zamolila Momčila da pričuva ovce i nije se vratila. Otac je ubjeđivao sina da će i oni krenuti: "Čim zasijemo njivu na Kulini i ono malo krčevine u Tusti zasadimo krompirom." Grijeh je da ostane zemlja neobrađena, da ne ostane pusta. Pusta zemlja. I krenuli su Sretko i Momčilo. Vrijeme je išlo na ruku ocu, kome je svaki dan bio dragocjen, kiša je danima lila i donosila "mutne potoke sa Troglave" (vidi ime). Svemu dođe kraj i nevremenu: dođe i taj sudbonosni dan. Dan počinje posvećenjem proleća:
Otac vidi smrtnu stupicu i počinje da moli, da preklinje da mu ostavi, bar dijete
"Nagnojena do dubine i odavno opitomljena zemlja je bila zgodna za kopanje. Uz lak zamah, skoro nečujno, motike su se zabadale do ušiju u mrku kaišavu mekotu. Kopači su bosim nogama osjećali kako se tiho krune meke grudvice pune proljećnog soka i svježine. Uskoro zaboraviše svoje brige, poskidaše džamadane i razmahnuše. Osjećali su toplo i drago milovanje sunca i vjetra na obnaženoj koži."
U tu idiličnu sliku, dok je otac sinu govorio kako je stare bukve zasadio njihov predak - čuveni ratnik - Vuk Neda, ulaze iz polusjene šume neki zli ljudi, utvare: "Na leđima im zaturene puške, obučeni su u raznobojne ostatke uniformi..." I Lalić majstor detalja "... i svi bez razlike imaju blatnu, izgaženu obuću."
Rade Bašić i košulja bijela kao snijeg i ljudi bez lica sa prljavom obućom, prljavim tragom. Počinje igra - varalica, igra prepoznavanja, ta bagra se predstavlja kao da su partizani, Nedić zatečen, brani se da ne pripada partizanskoj Sjevernoj. Dječak zaćuti, i Sretko osjeća stid pred dječakom.
Često ulazak novog junaka, novog lica, Lalić počinje od kostima: "Vidje kako stazom iz šume izlazi konjanik u olinjaloj oficirskoj uniformi ispod koje vise plave talijanske čakšire." Komandant četnički Arsenić, na konju, ulazi, u kadar, poslednji: "... mršav kao skelet: dugo lice, još duži nos, otomboljene modre usne Orčića. S kostimom i licem, ide i zvuk "otsječno naredi rukom i kreštavim glasom: Veži!"
Otac vidi smrtnu stupicu i počinje da moli, da preklinje da mu ostavi, bar dijete u životu. A dječak ćuti, ćuti i blijedi do bijele mrlje, od stida zbog oca i prokletstva proljeća:
"Dva kundaka pogodiše široka Nedićeva leđa, i dok je ukoso zaranjao glavom u ledinu, treći ga pogodi u lice. Seljak kao da zagrize zemlju - ispljunu plasu krvi i polomljene zube...
- Ubij me, i sve mi uzmi... Nek ti je prosta moja krv, ako mi ostaviš dijete. Jedinac mi je, ostaće mi pusta zemlja. Ne utuli svijeću, kumim te bogom velikijem!
- A jedinac je? A pusta, veliš - zahrza komandant glasom pobiješnjelog kljuseta...
De, je li gotovo?
- Ako si čovjek, mene prvo: da ne gledam - jeknu iskrvavljeni čovjek glasom muklim i teškim kao ispod zemlje.
Tada se prvi put ču tvrd i taman glas dječaka, riječi su siktale kroz stisnute zube, oštre kao noževi:
- Što moliš ovu paščad, što se brukaš! Osvetiće nas striko Novo, osvetiće nas drugovi! Zapamtiće makarondžije...
Prva puška opali prije naredbe i prekide ga u govoru. Pogođen u grudi dječak pade ničice i ... jeknu:
- Lele meni, majko!...
Muški bol, rimuje se sa onim: mila moja male Đurđe Vlahović:
"Tada Sretko natrča grudima na cijevi:
- Udrite, špijuni, udri, ološu i izrode ljudski! Imam kćer u Proleterskoj, grkljane će vam čupati... krdo lupeža, a ima vas ko i voditi: unuk nevaljaloga Rista Orčića i avetne Ćone, sprdnja od sprdnje!"
Lalić kao majstor tišine, laboratorije zvuka: "Puče samo jedna puška. Čovjek pade ničice glavom okrenutom prema dječaku. Jedan od krvnika ga udari kundakom među plećke, neprijatno odjeknu rorotom iz mrtve ljudske lubine. ОOdjednom zavlada kao neki strah na proplanku. Banda se žurno pokupi i zađe u vlažne šumske prostore."
Više ih nema, a ima ih, nikad više nijesam zaboravio tog dječaka
U vrijeme pozorišnog festivala MESS, general Jovo Divjak, Srbin koji je ostao da brani grad, Kavafijev grad i mali Lenjingrad, vodio nas je, vodio me po obroncima Sarajeva, nišani, nišani... i tamo odakle su četnici granatirali grad Izeta Sarajlića, Asima Ferhatovića, Ivana Fohta, Tina Ujevića, Maka Dizdara, Iva Andrića, Meše Selimovića, Isaka Samokovlije, Stevana Tontića, Bata Čengića, Špele Rozin, Jasne Selimović, Dina Mustafića, Bogdana Tanjevića, Šibe Krvavca, Mirze Delibašića, Davorina Popovića, Abdulaha Sidrana... Svratili smo kod jedne gospođe kojoj je granata usmrtila dvoje male dece: dječaka i njegovu sestru. I, opet, je postala majka, Divjak joj je kum. Kad smo se spuštali sa tih visova otelo mi se:
- A šta je radila priroda: divlja kupina, javor, sremuš, kadulja, jasika, gljive, drenjine, kopriva, kaćun, mravinjak, potok, zumbul, trnje, trava, oblutak.
- Ništa. Ona se ponašala kao da se ništa ne događa. Radila je svoj posao. Ona je slijedila svoj ritam, anđeosku sebičnost koja posmatra proširenim zenicama:
"Na pustoj zemlji pod raščupanom sjenkom bukve toga dana i sjutradan odmarali su se kopači. Prekopana zemlja sušila se, izjednačavala u boji sa ostalom. Potočić je veselo šumio, vjetar se igrao u granju, ptice su oveselile čitav kraj, samo su dvije ispuštene motike uz njih podsećale na ljude koji su bili i više ih nema."
Više ih nema, a ima ih, nikad više nijesam zaboravio tog dječaka unuka, praunuka starca Vujadina, dječaka oči gvozdenijeh kao Batrić Perović. I ja sam bio, ja bijah taj dječak.
Ali ovaj poslednji pasus, tišina, spokoj, puste zemlje učinio je da ni nemušto, niotkuda kao sljepac na jagodici prsta (o)ćutim: to je književnost. Taj dug nikako ne mogu vratiti Laliću. Dug i dar.
Dok sam se preslišavao, po sjećanju koje bi priče mogle ući u ovaj izbor (još nijesam počeo ponovo da čitam priče Lalićeve) znao sam sigurna je "Pusta zemlja". U isti mah počelo je da me tiče, kopka, u kom je mjesecu "bila" ta priča, taj dječak. Sve zbog T. S. Eliota. Njegova poema "Pusta zemlja 1922." ovako počinje:
"April je najsvirepiji mjesec..."
Pa dalje: "što rađa
Jorgovan iz mrtve zemlje, meša uspomenu i želju, uzbuđuje zamrlo korenje proletnjom kišom..."
Pretrčaću do priče „Baksuzna pećina“ možda (i) zato što počinje: „Mi smo se zadesili u Banjanina” ... a onda priča pređe do Budoša, do pećine, na obodu Nikšića. Hm, hm. Grupa, desetak partizana, prvoboraca-partizana traži neko skrovište gdje bi sakrili, uskladištili hranu za sniježne, opake dane. Braća Lješkovići otkrili su u Budoš planini pećinu koju je „spavala pod zemljom milion godina.“ Kako je zima došla „prije vakta“ razmontirali su čobansku kolibu i prenijeli je u pećinu. Krenuli su u potragu za hranom, neko je već unio šezdeset kila meda, neko vreće krtole, onaj koji priča priču, s Ilijom Lješkovićem, ugrabio je kod jednog domaćina dvije ovce. Neko dvije, neko četiri. Ovce su odmah zaklali: „Po baricama se izmiješaše odsjaji vatre s crvenilom krvi ... „Neka crna slutnja zebla je onog koji priča priču. A neki drugi su predlagali, pošto su se okrijepli mesom, da izađu na snijeg. Glasali su i jedan glas presudio je da ostanu da predane u pećini... Glas ga kleo... Vojislav Nikčević, bio je na straži, i vidio je četnike: „Ranio četničkog kalauza kad je vidio da ih pravo na nas vodi, a zatim je poginuo. Na to su počeli da iskaču iz pećine i da ginu jedan za drugim - Ilija Lješković, pa njegov brat Mujo, koji je najdalje istrčao skoro se brda dohvatio i tu smrtno ranjen pao, pa Radosav Lješković ranjen pao, pa Milena Baletić namrtvo, pa je Jagoš Kontić pogođen pao pred samim izlazom pećine.
Za Jagošem je bio na redu da iskače dječak Tomica ili Nikolica, iskraj Nikšića, ali on već nije imao đe da načepi a da u krv ne ugazi. Zbunio se, zanijemio i zastao. Ja vjerujem da je u nesvijest pao...“
I više niko nije iskočio iz pećine. Blago je predlagao da ostanu da se brane pa da to bude slava ko onih koji su branili Siget. Drugi su predlagali samoubistvo, pa su onda bestregali oružje, oružje razbili o zid pećine. Ranjeni partizan ispred pećine pozivao ih je da se predaju, pa su glasali, pa opet glasali. Onda su četnici na vrhu pećine pronašli rupu kroz koju mogu ubaciti bombu ili zapaljenu baklju, i partizani su glasali, i opet glasali i, na kraju, počeli da izlaze. Vezaše ih: „Vode me kroz špalir, dodaje me ruka ruci, a iza špalira leže mrtvi, mrgodni i ljuti na nas što ih nijesmo slijedili: Vojislav, Ilija, Milena, Jagoš. Stid me uhvati ponajviše od Milene: eto njoj basta da pogine s puškom u ruci a ja pustih da mi vežu ruke...” Neki četnici iz Ostroga ljudski su prema njima postupili, ali kad su došli apsandžije iz Nikšića nastale su muke. Spratili su ih u zatvor, bivši hotel Evropa i predali Bulju apsandžiji. Nešto se sa suđenjem odužilo pa su neki uz pomoć ilegalaca i nekih zatvorskih stražara uspjeli da pobjegnu iz zatvora.
Došla je sloboda i finale priče kao stid preživjelih, stid onog koji priča ovu priču. To me nagnalo da podsjetim na ovu priču. Stid je estetska kategorija i ako nestane stida, kao što je, danas nestao nema ni morala, ništa nema od života, ili za svaku poganštinu ima alibi, alibi preživjeti: „Ubrzo smo okajali sve grijehe, zasluge stekli i ordenima se okitili... došle su i porodice, sijede kose i sve ostalo... Ponekad se i sretnemo i tome se oveselimo...
Ali, kad se sretnem s Blagom - ne veselim se no se sjetim da je on kriv to što sam živ, i okrenem glavu na drugu stranu da se ne gledamo.”
Brzopotezni dnevnički haiku
I ove priče, i cio opus i život Mihaila Lalića u znaku su tog stida što je preživio.
A njima je bastalo da poginu s puškom u ruci. I Lalić je u tome rijedak svat i u životu i u književnosti.
Ima na njegovom licu, na fotografijama iz studentskih dana nečeg japanskog, samurajskog.
Stid plavi i dnevničke bilješke Mihaila Lalića: „Prutom po vodi“. To je kao neki brzopotezni haiku.
Stid doseže, osvetljava sve do naših dana (i Disovi Naši dani):
„To me podsjeti na staroga komunistu Milana Radana kad je plakao gledajući mrtve naokolo kod Sutjeske.
Pitali su ga zašto plače, kad ih plačem dići ne može, a on kaže:
„Kako da ne plačem?... Izgiboše!...
S kime ćemo da gradimo socijalizam – kad najbolji izgiboše, a najgori ostadoše?...“
(Kraj u narednom broju)
Bonus video:
