Blagodeti centralnog grijanja

Dvomjesečnik Oris je moja velika ljubav. U Oris sam se zaljubio nakon prvog broja - koji je objavljen u proljeće davne 1999. godine
3 komentar(a)
An Lakaton i Žan Filip Vasal (Novina)
An Lakaton i Žan Filip Vasal (Novina)
Ažurirano: 17.01.2015. 17:12h

Jojo was a man who thought he was a loner/ But he knew it wouldn't last. The Beatles with Billy Preston, Get Back, (Apple, 1969.)

Evo me opet u Zagrebu, belom gradu. Mnogo mi je lijepo ovdje, života mi. Mnogi razlozi stoje iza pomenutog osjećaja - i vrlo su raznovrsni - ali recimo da se jedan od bazičnijih razloga tiče izvrsnog grijanja. Kultura grijanja je ovdje na vrlo visokoj razini. Gdje god da okrenem - svuda nemilosrdno šiba tzv. centralno grijanje - griju kao da je sudnji dan, griju kao da nema sjutra, griju kao da smo u paklu.

Ne znam, nisam pametan - možda vam se čini da je ovo insitiranje na značaju poštenog grijanja u neku ruku smiješno - ali neka, doći ćete i vi u ove godine - pa ćete tačno znati o čemu sam govorio - a govorio sam, između ostaloga - i o (ne)ustajanju tokom noći zbog mokrenja itd.

Dakle, razgaćio sam se kao da je 14. jul - a ne 14. januar. Pustiću kompletan album Odbrana i posljednji dani, prvi album Idola (Jugoton, 1982.) - i to na loop - pa ću da se prepustim čarima tuša - iz kojega "šibaju kadine mirisne groznice", što bi rekli Idoli. Nisam vam rekao da uz centralno ovdje gotovo u pravilu ide i topla voda: možete da se tuširate satima - i danima, ako vam je do toga - a tople vode nikad neće faliti - niti će količina tople vode koju ste potrošili uticati na račun koji ćete dobiti početkom narednog mjeseca.

Vani je nekih desetak stepeni - bez daška vjetra.

Samo kad se sjetim onog užasnog vjetra u PG oko Nove godine - samo kad se sjetim kako vjetar huči kroz stolariju staru preko 30 godina. Nije mi jasno zašto nikada nikome nije palo na pamet da uvede centralno grijanje u one naše tužne podgoričke stanove - u one naše hladne betonske pećine koje nazivamo našim stanovima.

Demit fasadu smo stavili prije par godina, da se razumijemo - i sa istočne i sa zapadne strane - i mnogo je bolje - ali nije savršeno, naravno - nema savršenstva bez centralnog. Ako su mogli da razvuku sve one silne kablove - te kablovska, te Internet, te optički kabl - mogu vala da razvuku i cijevi za centralno i da instaliraju radijatore. Onda bi na redu bila kvalitetna stolarija - GIZ bi priskočio, davno su obećali da će priskočiti, još u vrijeme kada su se zvali GTZ - a toplana će da se gradi na livadi pored Hrama, podstanica kod Volija - i samo još da računi za centralno i struju budu osjetno niži od sadašnjih računa za struju - pa da vidiš što je sreća — Ali 'ajde - što bi rekao gospodin Šuković - možda bi nas sreća iskvarila - možda bismo - kada bismo stvarno bili srećni - popustili u domoljublju i podršci koju posljednjih par decenija nesebično poklanjamo našem vođi.

Naslovnica novog Orisa

Kako bilo, daleko je PG. Kad sam daleko od PG - izuzetno mi je teško, gotovo nemoguće, da razmišljam o PG - liše familije, svakako. Valjda i ja imam pravo na predah (ubiće me žena). Uostalom, nikad mi nisu bile jasne fore tipa: "Ostajte ovdje! Sunce tuđega neba,/ Neće vas grijati k'o što ovo grije" - sunce je sunce, da se razumijemo - nema tu mjesta filozofskim tumačenjima - a što se tiče nastavka: "Grki su tamo zalogaji hljeba/ Gdje svoga nema i gdje brata nije" - to danas tek nema nikakvog smisla. Niko ne umije da zabode nož kao bližnji. Ničiji udarac ne dopire do dubina do kojih dopire udarac bližnjeg. Te dubine su nedostupne svima ostalima. O drugoj krajnosti - o pozitivnim efektima bivanja s one strane ustaljenih matrica - tek o tome nema smisla raspravljati. Svaka čast Šantiću - ali okolnosti su danas drugačije - danas važi pravilo: ako nemaš svojtu u vlasti - ako ti tamo brata nije, što bi rekao Šantić - a osjećaš cijelim svojim bićem da si u stanju da odletiš iz ove naše žabokrečine tamo gdje se nešto stvarno dešava - i da pustiš tamo korijene - nemoj časiti ni časa.

Sati je 18.05, napisao sam zadaću za sjutra, tuširao sam se dugo - i svi moji problemi se u ovom izuzetnom trenutku svode na vrlo jednostavno pitanje: da li da pogledam Kamberbača (Benedict Cumberbatch) u The Imitation Game (ovdje sve prevode, pa su i ovo preveli kao Igra oponašanja) - ili da ostanem u ovom tropskom raju, u društvu nedeljnika Vreme (prošlonedeljni broj) i Orisa, časopisa za arhitekturu i kulturu življenja (posljednji broj).

Strahovit je raspon psiholoških stanja koje je Kamberbač u stanju da pokrije - i podigne na najviši nivo - zato je on, trenutno, moj omiljeni glumac.

"Što se tiče "akcije", ovdje je sva akcija u Tjuringovom petljanju oko te njegove mašine", piše Ričard Korlis, "ili samo u razmišljanju o petljanju - što je, na način na koji Kamberbač portretiše Tjuringa, avantura najvišeg ranga". (Alen Tjuring - Alan Turing - je tokom Drugog svjetskog rata osmislio čitav niz postupaka i računskih mašina za dekodiranje njemačkih tajnih poruka kodiranih mašinom Enigma. Richard Corliss je filmski kritičar u Time Magazine).

Što se tiče rijetkih negativnih kritika, evo što kaže Dejna Stivens (Dana Stevens - Slate): "Film o jednom od najpametnijih ljudi iz prošlog vijeka na momente tretira svoju publiku kao razred u tzv. specijalnoj školi (misli se na djecu ometenu u razvoju - ap. a.)".

U prošlom broju Vremena je objavljen veliki intervju sa Oljom Bećković - koja je stajala iza emisije Utisak Nedelje - najstarijeg talkshaw formata u Srbiji, a i šire (prva emisija "Utiska" je emitovana 1991. na televiziji Studio B) - sve dok emisija nije ukinuta, prošlog septembra.

Evo što kaže gospođa Bećković o Aleksandru Vučiću: "... on toliko misli sam o sebi, toliko govori o sebi i toliko je ušao sebi u glavu da je stvarno višak da i mi sada govorimo samo o njemu, da mislimo samo o njemu, i da uđemo u tu zarazu, da i nama uđe u glavu. Ipak, ja se njega stvarno plašim. I mislim da svako razuman treba da ga se plaši".

Dvomjesečnik Oris je moja velika ljubav. U Oris sam se zaljubio nakon prvog broja - koji je objavljen u proljeće davne 1999. godine - neposredno prije početka - ili odmah nakon što je počela tzv. Operacija Plemeniti nakovanj - tj. bombardovanje Srbije i Crne Gore - odnosno Savezne Republike Jugoslavije - od strane NATO (oficijelni NATO naziv operacije je bio "Operacija savezničkih sila", dok su SAD koristile naziv Plemeniti nakovanj - Noble Anvil).

I svaki put sebi kažem — Ovo je posljednji broj Orisa koji sam kupio, poslije ovoga broja počinje nova era - era bez Orisa - ali nikako ne uspijevam da se držim te odluke. Kako sam u posljednje vrijeme često u Zagrebu - po samoj prirodi stvari prolazim pored zagrebačkih trafika - pa mi pogled jednostavno zaluta do naslovne strane Orisa - koja u posljednje vrijeme ima taj pojas, nazovimo to tako - traku jeftinog papira širine desetak centimetara koja ide preko naslovne strane, traku na kojoj su sitnim slovima odštampani sve sami hitovi koje možete pronaći unutar časopisa - i svaki put pokleknem, kao svaki pravi afisionados.

Nedavno se pojavio Oris broj 90 - i kad sam ugledao traku na kojoj su bila imena poput: Dekleva Gregorič arhitekti (napisao sam barem pet tekstova o njima, svojevremeno), Iva Letilović / Igor Pedišić (o njima sam napisao samo dva teksta), te Lacaton & Vassal Architects (do sada sam mislio da je riječ o muškarcima - kad tamo, imamo gospodina Žan-Filipa Vasala - Jean-Philippe Vassal - koji jeste muškarac - i gospođu Lakaton - Anne Lacaton - koja je definitvno žena), .tpm architekten bolje da ne pominjem itd. Inače, tema Orisa broj 90 su škole i vrtići - objekti za odgoj i obrazovanje - ali ima i svega ostaloga, bez brige.

O temama koje su zastupljene u novom broju Orisa - detaljnije naredne subote.

Što se tiče priče o Tivatskom konkursu - molim vas da pričekate dok se ne vratim iz Zagreba - ne mogu nikako odavde o Tivtu.

Bonus video: