Kada je petog januara osvanula vijest da je prethodne noći od infarkta umro 59-godišnji kantautor Pino Danijele, gradonačelnik Napulja Luiđi de Mađistris je proglasio dan žalosti. Za Napolitance je to bio jedan od onih događaja koji navedu čovjeka da pozove starog prijatelja sa kojim se nije čuo godinama. “Pino Danijele je saundtrek mog života, osjećam se kao da mi je umro član porodice”, komentar je koji u Napulju tog dana nije zvučao ni pretjeran ni neumjestan. “Zatvoreno zbog žalosti povodom smrti Pina Danijelea”, pisalo je na zabarikadiranim vratima lokala u srcu Napulja.
Da nije riječ o smrti bilo koje slavne sličnosti bilo je jasno te večeri, kada se nevjerovatnih 100 hiljada ljudi spontano okupilo na trgu Plebiscito u Napulju na kojem je kantautor redovno nastupao. Sto hiljada duša se okupilo na istom trgu i sutradan na pogrebnoj ceremoniji, koja je više ličila na posljednji koncert nego na sahranu. Iako je na bini na kojoj je kantautor 2008. proslavio tri decenije karijere sada stajao kovčeg, publika je, kao na koncertu, pjevala njegove pjesme osvjetljavajući trg ekranima mobilnih telefona, svjesni da ovjekovječuju trenutak koji će se dugo pamtiti.
“Njegov glas ne pripada samo Napulju već čitavoj Italiji”
“Njegov nevjerovatan glas ne pripada samo Napulju već čitavoj Italiji”, riječi su italijanskog premijera Matea Rencija, objavljene na sajtu Vlade. Brojne su bile i reakcije poznatih ličnosti iz Italije i inostranstva, uključujući Erika Kleptona koji je prijatelja pozdravio objavivši instrumental “Pino 5” na svojoj Fejsbuk stranici, zajedno sa fotografijom skorijeg datuma na kojoj su Pino Danijele i on zagrljeni.
Od kantautora se željela pozdraviti i prva italijanska astronautkinja, Samanta Kristoforeti, koja se sa Međunarodne svemirske stanice oglasila tvitom koji sadrži fotografiju Napuljskog zaliva iz svemira i stih iz njegove pjesme “Napul’è” (ritvitovano 5.790 puta, lajkovano 5.867).
“Pino je Napoli”, kažu Napolitanci, a onima koji to nisu nije lako razumjeti toliku popularnost i obožavanje koje nadmašuje (neosporivi) muzički talenat. Kao žitelji grada koji se uprkos čuvenoj istoriji suočava sa predrasudama sunarodnika i srozanim međunarodnim imidžom, Napoletanci znaju da cijene one koji im osvijetle obraz u svijetu, pogotovo ako to postignu slaveći lokalnu kulturu - pored Danielea, to je pošlo za rukom Totou, Maradoni i još ponekom.
Pino Danijele je garantovao upravo taj miks lokalnog i globalnog - rođen u tipičnom sokaku radničke klase u centru Napulja, kantautor se nikada nije odrekao pjevanja na lokalnom dijalektu, ali je istovremeno označio i novu eru napolitanske muzike izlazeći iz klišea tradicionalne kancone. Napolitanci kod Pina Danijelea vole što je spajao lokalni dijalekt sa savremenim muzičkim pravcima poput džeza, bluza i roka, koji su ga doveli do saradnje sa Erikom Kleptonom, Riči Hejvensom, Pet Metienijem, Bob Marlijem i brojnim svjetski poznatim muzičarima. Znajući da spoji sentimentalno i ironično, Pino Danijele je u jeku međunarodnih saradnji na duhovit i ritmičan način miješao svoj dijalekt sa engleskim. ‘Pinućo’, kako ga od milošte zovu, je Napolitance oduševljavao i kada bi na zamjerke fanova iz drugih gradova Italije što pjeva na dijalektu odgovorio - “Nema veze ako ne razumijete, važna je muzika”.
Napolitanci su njegovali pravi melos
Popularni italijanski kantautor Pino Danijele objavio 31 album, od kojih 24 studijska i pet “live”.
Većinu pjesama koje danas važe za simbol njegove muzike snimio je na početku karijere.
Najplodniji period bio je između ’77 i ’91, kada nastaju - Napul’è i Na tazzulella e café (1977), Je so pazz', Basta ‘na jurnata ‘e sole (1979), Nun me scoccià (1980), Quanno chiove (1980), Tutta n’ata storia (1982), Quando (1991).
Ipak, Napolitanci su znali da tolerišu što novi albumi nisu imali jednaku snagu, pa njegove pjesme nikada nisu prestale da se puštaju.
Bonus video:
