U pričama Mihaila Lalića postoji motiv časne smrti. Kao refren. Izabrana ili časna smrt kao u Njegoševoj poeziji, u prozi Marka Miljanova, ili Stjepana Mitrova Ljubiše. Čast i smrt kao rima, kao raāna i kao 'rana. I Lalićeva rana priča "Čobanica". Čista smrt i čisti ponedjeljak. Ne bira Lalić slučajno prvi dan u tjednu, u nedjelji. Ponedjeljak i pramaljeće.
"Na izmaku proljeća 1942. jednog ponedjeljka baš pred veliki pokret uhvatiše četnički stražari na samom ulazu u Kolašin dvoje njih…" Starina Vjeko Brujić krenuo je u Kolašin da osveti sina. S revolverom u njedrima. Došao da ubije četničkog komandanta Minića. Došao starac da se zamijeni. Ili stas kao vrhunski, estetski princip smrti:
"Pogrbljen i oronuo u tom poslednjem trenutku se bio isprsio i rekao: Milo mi je što ginem u dobrom društvu zajedno s valjanim i poštenim ljudima i junacima dva lijepa crnogorska plemena…" Smrt Vjeka Brujića je prolog za herojsku smrt, Đurđe Vlahović koja skriva partizanske letke, u njedrima.
Hapšenje Đurđe Vlahović i dvije polarne samoće. Usamljenost čobanice koju sprovode do tamnog ulaza u kolašinski zatvor, a sve to gleda otupjela, zblaznuta gradska čeljad. I samoća Đurđinog malog stada jagnjadi. Jagnjadi koje ona vodi da se odluče, odvoje od majki. Tjeraju "u nepoznate ovce da tamo zaborave na mlijeko i nauče da se hrane isključivo pašom." Jagnjad, mlijeko, majka, Biblija.
Kakva riječ “odluče” - jagnjad - i riječ pritrčkuju - jagnjad - da stignu čobanicu. I zaustave se pred kapijom, iza rešetaka, kolašinskog zatvora.
Suđenje je u Kolašinu bila farsa jer su sve odluke, uglavnom smrtne, bile unaprijed određene. Jedan detalj sa suđenja Đurđi Vlahović i motiv tišine kao refren u Lalićevim pričama, u njegovom opusu. Tišina i leptirovi. Od ulaza u tržnicu jagnjad prelaze(i) preko partizanskog groblja na kome nijesu obilježeni grobovi (bezimene humke). Malo utočište nalaze, na livadi, kod mršavog kočijaševog konja koji pase, na suncu. Jagnjad prostor prelaze "pretrčavajući kao leptirovi."
Lalićeva pristrasnost kao dokumentarost, kao istina. Lalić je bio zatočenik kolašinskog zatvora u zlo vrijeme. Lalićevo svjedočanstvo, pominjanje autentičnih imena i prezimena je upiranje prstom u zločin, u zloоčince koji su presuđivali i ubijali partizane, komuniste. To je prst u oko ovom, današnjem, svebujajućem fašizmu. Nijesam zaboravio onu tišinu, ali prije toga Lalić majstor dijaloga.
Kad je uhapšena Đurđa Vlahović je preboljela život i mislila samo na časnu smrt. Sudija Malović: „- Krivorepa, kakva je to promjena kod tebe: juče nijesi hramala, a danas cotaš?
- I ti si lani bio Crnogorac a ove godine si Talijan. I poturčio bi se i devet vjera bi promijenio da ne pretrpiš pola od onih muka što sam ih ja pretrpjela. Lalić majstor promjene ritma, i evo me do one tišine i do trećeg sudije kolašinskog suda: "Vuksanoviću ispade olovka iz ruke i zakotrlja se po podu. Sagnuo se da je traži, a u prestravljenoj tišini čulo se kako škripi stolica i kako grebe drhtava ruka po podu olovkom.”
Đurđa Vlahović bila je osuđena na smrt vješanjem. Ali je u istoriji četničkog, izdajničkog beščašća već imala uzor, primjer časne smrti. Odlazak u smrt partizanske doktorke Ruže Rip. Ruža, (Roža, Roze) i bol kad daje sve je za bol dala i živjet valja, kad se život grsti. Pa dalje Ruža Rip, Jevrejka i mladi Kamov: I digni snagom uma volju bonu. I bol je tvoja bol s nirvane. Partizanske nirvane: “Pričalo se kako je Ruža svojom sitnom kao dječjom rukom podigla bujnu kosu, koja joj je pada niz leđa, da je prebaci preko omče...”
Novo pozorište novi teatar ritualnog vješanja. Telal poziva mještane na čin pogubljenja djevojke.
U “Čobanici” se, prvi put, javlja veliki motiv u prozi Mihaila Lalića: revolucija, partizanski rat kao karneval, kao svadba. Gladna kao strast, prokleta kao pjesma naša i krvava kao ljubav naša:
„Ovo on meni saziva svatove, čuste li ga? Majko moja, jadna moja male, (refren za “Pustu zemlju”) da si znala kako ću ti se udavati.”
Ulicom do gubilišta djevojka je hitala da su je četnički pratioci morali sustizati. Đurđa Vlahović osjetila je žalac užasne usamljenosti. I tu zluradu, preplašanu gomilu svijeta, oguglala na zločin, na pasjaluk: Glava joj klonu i noga poklecnu.” ali djevojka je znala da pred četničkim huljama i pred tom obnevidjelom ruljom mora stas držati među oblacima: ”Jednim skokom se vinu na stočić među direcima.”
Niko kao Mihailo Lalić ne umije da udari taj bratstvenički, taj lični žig na izdajnike. Žig koji žeže do današnjeg dana, i nek žeže, neka prži u ovo vrijeme četničkog povampirenja i izlaska miševa iz mišjaluka: “Uživaš li, Ljubo Miniću, komandante makaronski? Smij se, lijo oguljena, ama da znaš: čeka i tebe ova ljuljaška!"
Četnici su bili, u cijelom Kolašinu, ostavili dva Muslimana. Džodana kovača da okiva i raskiva, pred smrt, zatvorenike. I Mehmeda, maloumnog uličnog čistača. Mehmed je, iz straha od smrti, prihvatio ulogu dželata. Đurđa je, s visine, predsmrtne visine, nastavila da čašćava četničke glavešine. Onda su Mehmedu podvikinuli da trže uže, a on se pred nevinošću i ljepotom ušeprtljao. Djevojka dželata laktom, odlučno, odgurne i on odleti sa „zaljuljane klupe“:
"Zbacila je bijelu maramu s glave. Zatim prebaci pletenice preko konopca i pusti da joj padnu naprijed niz grudi, do po pojasa... proljepša se lice pod bijelim čelom i za trenutak sinu poslednjom ljepotom. - Umijem se ja i sama objesiti - reče u nijemoj tišini i jednim nevidljivim pokretom izbi i prevrnu stočić ispod sebe.
Svjetina je brzo ispraznila trg. Posljednji je išao Mehmed - u glavi mu se mutilo, noge su mu se potsjekle, nešto ga je privlačilo da se okrene a nije imao hrabrosti...”
Ove filmski kadrirane slike časne smrti... mlado žito... uvod su u finale priče. Usamljenoj Đurđi Vlahović, koja visi na konopcu, prvo su prišla jagnjad, njena jagnjad, prorijeđeno stado:
“Buljila su u čobanicu ukočenim, začuđenim, žalosnim pogledom.”
I taj poslednji, divlji akord partizanske elegije:
“Tih vjetar s Ključa (pazi, ime planine) zaljulja obješenu, pokrenu se kao živa njena sjenka na travi, i to ih uplaši. Zbijena u gomilu, podivljala, sama i napuštena, trčala su prema Tari, mutnoj vodi, koja nije zapamtila goreg proljeća.
Zlog proljeća, ili A što drhtnu hartija bijela to drhtnuh i sam i polomih pero i izba moja zadrhtala cijela. Soba zadrhtala, soba i po.
Iz partizanske smrti Đurđe Vlahović, kad bol postaje zanos, ogromna će izrasti nada ko sjeme ljudsko.
Lalić za svoj gotovo cio opus bira 1942. kada je pet stotina ilegalaca-partizana-komunista ostalo u Crnoj Gori, dok su se proleterske brigade prebacile u Bosnu.
U borbi partizana (hajka, hajka, hajka...) sa mnogobrojnim neprijateljem Talijanima i četnicima u okupiranoj Crnoj Gori (žica): hrabrost, čojstvo, izdaja, licemerje, kukavičluk, zločin, junaštvo, drugarstvo... ostavljaju čist trag, kao trag na snijegu. Cijelcu snijegu. Ostavljaju trag koji se, kao na glinenim pločicama, ne da, ne može izbrisati...
(Nastavak u narednom broju)
Bonus video:
