Kairo: detektor metala se oglasi. Čovjek iz osiguranja nosi čistu bijelu uniformu. Klima glavom i naginje se natrag u stolici. Crveni persijski tepih u predvorju, do te mjere izlizan da je jedva crvene boje, vodi gore do hotelske kafane. Vidimo staklena vrata, gdje konobar sa leptir mašnom i u prsluku uzima usamljenu bocu iza šanka.
Ne žuri mu se, trideset i osam godina čisti čase u hotelu “Vindzor”. S druge strane prozora motocikl projuri tamnom uličicom. 1893. ova kafana je imala stila, bila je dom kraljevskih kupki, udaljena nekoliko koraka od originalne kairske Operske kuće. Večeras je ovo mjesto takva rupa da bi Filip Marlou mogao doći ovdje da popije koju nakon što razbije par glava. Dobro mjesto za udubljivanje u šund literaturu kupljenu na sajmu korištenih knjiga niže uz ulicu.
Primamljivo je razmišljati o važnosti kriminalističkih romana u današnjem Egiptu. Revolucija 2011. započela je na Nacionalni dan policije kao pobuna protiv policije. Kada je osamnaest dana kasnije predsjednik odlepršao, isto je napravila policija, ostavljajući za sobom Divlji Zapad. Prodaja oružja se vinula u nebo, kao i pljačke i otmice automobila. Sljedeće dvije godine kriminalci su vladali ulicama Kaira. Otkad je general Abdel-Fatah Al-Sisi prošlog ljeta smijenio bivšeg predsjednika Muhameda Morsija, panduri su se vratili u velikom stilu. Policajci u bijelim uniformama operišu kontrolnim tačkama razbacanim diljem glavnoga grada poput limenki koka-kole. Taksisti su tako prestrašeni da su počeli da koriste sigurnosne pojaseve. I sada, kada vlasti pokušavaju da uspostave zakon i red, žanr krimića se vraća.
MASOVNI NEDOZVOLJENI PREVODI: Šund je nastao na prelazu u dvadeseti vijek. U Americi su dvadesete i tridesete godine predstavljale vrhunac šund trilera kada su Čendler i Hamet pisali detektivske priče za časopis “Black Mask”. U isto su vrijeme, egipatski pisci i prevodioci proizvodili su na neovlaštenih izdanja knjiga s mekim uvezom, sa “živim” koricama kao i njihovi zapadni pandani. U Kairu se svaka izdavačka kuća razmetala stotinama romana u nastavcima. “Dvostruki zločin” (Double Crime), na primjer, arapski prevod iz 1967. najprodavanijeg američkog romanopisca Normana Danijelsa bio je 420. prevod u seriji “Svjetske priče” jednog izdavača. Od Alfreda Hičkoka i filma “Šarada” do dijela zaboravljenih francuskih i britanskih romanopisaca, sve se prevodilo na arapski. Ovaj masovni tržišni trend se nastavio i u sedamdesetima, kada su se naučno-fantastična literatura, vesterni i špijunski romani počeli prodavati više od priča o nepromišljenim, melodramatičnim damama.
ZAKON I NERED: Zlatno doba nedozvoljenih prevoda kriminalističkih romana,od 1890-ih do 1960-ih, podudara se s konstituisanjem egipatske nacije, od kolonijalne vladavine i monarhije do projekta nacionalizacije predsjednika Gamala Abdela Nasera. To je period u kojem je egipatski roman kanonski preciziran pričama o nacionalnom konsenzusu i patrijarhatu, nešto sasvim različito od usijane žanrovske književnosti.
ALTERNATINI NAČIN ZA RJEŠAVANJE PRAVIH PROBLEMA: Ovi prevedeni trileri očarali su egipatske čitatoce djelimično i zato što su donekle rasvijetlili sporni pravni sistem kolonijalizma. Radnje bi bile poznate gledaocima “Žice” (The Wire): sudovi bez učinka, nesposobni policajci, uzaludnost zakona u borbi sa zločinima. Klasični primjer je “Dnevnik državnog tužioca” (Diary of a Country Prosecutor) Tawfika Al-Hakima, roman iz 1947. koje je dijelom autobiografski, dijelom hard-boiled roman s trunom pelina. Tužilac ironično piše o zakonskim institucijama britanskog kolonijalizma. U satiričnoj sceni u sudnici Al-Hakim pokazuje bezvrijednost zakona u delti Nila, gdje se od ruralnih Egipćana “zahtijeva da se pokore modernom pravnom sistemu uvezenom iz inostranstva”. Kao u “Dvostrukoj obmani” (Double Indemnity) Džejmsa M. Kejna, ovdje se zakon može izmisliti, prave razmirice razrješavaju se izvan sudnice. “Ovi romani čine tradiciju pravnog prozivanja”, piše Eliot Kolad, načelnik Odsjeka za arapske i islamske studije u Džordžtaunu i autor novog trilera “Baghdad Central”. “Pisanje o nepristojnim ili kontroverznim društvenim pitanjima postalo je alternativni način suočavanja s problemima koji se obično rješavaju pravnim putevima i u sudskim postupcima”.
Priče o tužiocima i privatnim detektivima prikazivale su dvosmislenosti zakona i reda. Svi kriminalistički romani su i politički. Od početka vijeka do četrdesetih, egipatski čitaoci su se “navikli na neprekidan dotok detektivskih šund romana”, piše Kolad. Ostaci tog velikog kanona još su razasuti širom zemlje. Na nedavnom putovanju u Aleksandriju vidio sam okoštalog prodavca knjiga, cigareta visi na rubu usne, kako tovari tri prljava kofera dupe puna engleskih trilera: “Čovjek u sivom flanelskom odijelu” (The Man in the Gray Flannel Suit), “The Kiss-off”, “Casino Royale”, “House Dick”, itd. Svaka naslovna strana je još strašnija od prethodne: futrole sa pištoljima, ovisnici o kockanju, pištolji iz kojih se još puši... Poleđina nudi rečenice koje nas mame: “Policijska priča o fantastičnim događajima...”, “Život francuske prostitutke...”
MRAČNI EGIPAT BUNTOVNOG GANZIRA: Još je prerano govoriti o povratku arapskog noir krimića, ali neki tragovi postoje. Dobar je početak roman Ahmeda Murada “Vrtoglavica” (Vertigo) iz 2007. Murad je bio fotograf bivšeg predsjednika Hosnija Mubaraka; kao i egipatski pisci trilera iz 40-ih, Murad ima elitnu pozadinu i znalački komentariše zakon i red u mjestu gdje vlada bezakonje, koristeći poznate trope koje egipatski čitatoci vole. (Jedan autor u svojoj recenziji “Vrtoglavice” pogrešno tvrdi da je triler “uveliko nepoznat žanr u arapskom svijetu”. On sigurno nije posjetio sajmove knjiga u Kairu.) Radnja “Vrtoglavice” počinje u istoimenom restoranu koji se rotira na vrhu otmenog hotela “Nil”. Njegov junak Ahmed, fotograf bez prebijene pare koji snima vjenčanja, krišom puši na balkonu dok dvojica nabildovanih raspravljaju za šankom. Odjednom, upadaju plaćeni ubice i izrešetaju bildere. Krvoproliće koje potom nastane rezultira gomilom leševa, uključujući i tijelom Ahmedovog najboljeg druga, pijaniste u hotelu. Ovo je mračni pogled na podzemlje Mubarakovog kapitalizma, knjiga je bestseler i prevedena je na engleski.
Grafički roman je još jedan moderni ekvivalent šund literature, medij u nastajanju koji prikazuje sumnjive kutke kakve su privatni detektivi i njihove žene obilazili prije pola vijeka. “Metro”, roman Magdija El-Šafija, poznat je kao arapski grafički roman za odrasle, je tip kairskog noira: na prvoj stranici izmučeni mladi programer odluči da opljačka banku. Kada je prvi put objavljen 2007. egipatske vlasti su zaplijenile sve primjerke, iako razlog za taj čin ostaje misterija. Je li možda stvar u oštrom protivrežimskom stavu pripovjedača, korištenju golotinje i psovki ili aktivističkoj reputaciji izdavača? Knjiga je opet štmapana u Kairu nakon pada Hosnija Mubaraka, ali još ju je teško naći na arapskom. (Širom svijeta se prodaje u raznim prevodima). Bez obzira na razlog cenzure ovoga stripa, njegova ozloglašenost podstakla je mlade umjetnike da koriste noir estetiku u prikazivanju savremenih priča o moralnoj korumpiranosti. Ganzir, što je pseudonim tridesetdvogodišnjeg grafičkog umjetnika čije su umjetničke instalacije i grafiti znamenitosti u Kairu i šire, inspirisan je antiherojem iz “Metroa”: “Naravno da se možete više poistovjetiti s nekim ko se protivi vladi, ko se protivi policiji, nego sa idejom plemenitog policajca koji mora da riješi slučaj u korist većeg dobra”. Ovo je zajednička misao vodilja novih grafičkih romana i starih noir krimića: ne vjerujte zakonu.
Ganzir je u maju odlučio da napusti grad. Patriotski nastrojen televizijski voditelj okomio se na umjetnika. Uživo je otkrio Ganzirovo pravo ime i objavio njegovu fotografiju, kao osvetu za protivrežimske grafite. Lutao je od jednog do drugog grada, sada je u Njujorku.
KORUMPIRANI POLICAJCI - ANTIHEROJI: Ganzirovo posljednje izdanje je hard-boiled grafička novela “Stan u Bab El-Louku” (The Apartment in Bab El-Louk) koju je napisala Donia Maher, književnica koja živi u Kairu. Ganzir elegantno grafički predstavlja tekst, koji je više poezija nego proza, raspršene govore mizantropa agorafoba, uz slike stana u centru grada. Prisiljeni ste da slušate anonimnog pripovjedača koji vrišti na neželjene goste, komšije i spremačice koje kucaju na vrata skučenog stana. Hičkok bi možda smislio takvog neurotičnog lika, tamno lice koje viri kroz prozor i posmatra svađu u ulici niže. “Strah vas je, iako ste zaključali vrata”, govori pripovjedač jasnoćom koja nagovještava propast.
Čitanje novina otvara noir teme
Iz predvorja hotela “Semiramis”, dva minute hoda od Trga Tahrir, Kairo izgleda kao grad iz jeftinog romana.
Hotel “Semiramis” su opljačkali nekoliko puta tokom revolucije, pa su prošle godine hotelski kuvari koristili kuhinjske noževe da zaplaše sumnjivce.
Puko čitanje novina otvara poznate noir teme. Naslovi pružaju materijal za cijele romane: “Egipatski komandant policije osuđen na smrt zbog pljačke i ubistva”.
Ili “Egipatski policajac ubijen dok je deaktivirao bombu blizu predsjedničke palate”.
I “Policajac ubijen dok je pokušavao da spasi djevojčicu od otmičara.”
I prošlog mjeseca zabranjena je nova sapunica o korupciji u policiji.
Čini se da u Kairu život oponaša šund literaturu. Vrijeme je da se iznajmi soba u “Vindzoru” i počne kucati po tastaturi.
(Prevela i priredila: Nina Vujačić)
Bonus video:
