Vratiću se ja na noge/ Vodićemo bitke mnoge/ U toj borbi doveka/ Vreme protiv čovekaArtan Lili, Vreme protiv čoveka, 2014.
Imena laureata Međunarodne nagrade Ranko Radović za 2014. godinu, pojavila su se na tzv. društvenim mrežama u prošli ponedjeljak, u popodnevnim satima. Odmah sam primijetio da niko ne pominje kategoriju kritičko-teorijski tekstovi - što i nije bilo neko čudo, ako ćemo realno - ali jeste bilo simptomatično, u neku ruku - široke narodne mase nikada nisu bile naklonjene arhitektonskoj kritici, a pogotovo teoriji arhitekture, daleko od toga. Te dvije discipline su uvijek bile nekako sa strane, na margini interesovanja prosječnog zaljubljenika u arhitekturu.
Ipak sam iz mjesta, ne časeći ni časa, potražio oficijelne informacije na adresi ulupuds.org.rs (ULUPUDS - Udruženje likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije je Osnivač Nagrade R. R. - bez obzira što je R. R. prije svega i iznad svega bio arhitekt, a zatim umjetnik i sve ostalo) - i ustanovio sljedeće - citiraću za svaki slučaj, ne bih da pogriješim:
"Žiri za dodelu Nagrade Ranko Radović, u kategoriji kritičko-teorijski tekstovi o arhitekturi, urbanizmu i gradu (predavanja, kritike, eseji, knjige - i pisana riječ uopšte - op.a.) doneo je Odluku (obratite pažnju na veliko "O", molim vas - op.a.) da u 2014. godini ne dodeli nagradu za kritičko-teorijske tekstove o arhitekturi, urbanizmu i gradu."
Usput sam ovjerio listu radova prijavljenih za Nagradu R. R. u kategoriji kritičko-teorijskih tekstova - 16. radova i 13 autora/kandidata se nalazi na toj listi - samo dva imena sa te liste mi nešto znače, barem sam čuo za to dvoje djelatnika na polju teorije i kritike - i sad mi ne preostaje ništa drugo nego da zaključim da je arhitektonska misao ove godine žestoko podbacila. Nije mi ni na kraj pameti da dovodim u sumnju dobronamjernost cijenjenog Žirija za dodjelu Nagrade R. R. u meni svakako najinteresantnijoj kategoriji - definitivno držim da je bolje ne dodijeliti nagradu, nego je dodijeliti na silu. Ako nema očiglednog kvaliteta te godine - jednostavno ne dodijeliš nagradu - to je stav vrijedan poštovanja.
Znam, samo se ludaci danas pošteno bave naukom - ostali, na čelu sa prof. dr Sanjom Vlahović, ministarkom nauke u Vladi CG - uvijek nađu načina da se provuku na foru. Ali neka - ne gine mi Međunardna Nagrada R. R. u kategoriji kritičko-teorijskog teksta - još ako uz slavu ide i neka para - sreći nikad kraja
A nije isključeno i da je podbacio neki od prethodnih žirija - Nagrada R. R. je dodijeljena već osam puta (dodjeljuje se od 2006. godine) - pa su možda svi ozbiljni likovi sa kritičko-teorijske scene riješili da se manu ćoravog posla i da ipak potraže sreću na nekom manje opskurnom mjestu.
Razmislih malo o svemu tome - i pade mi na pamet da je sljedeća Nagrada R. R. u stvari moja velika šansa - konkurencija je nikakva, sa jedne strane, a sa druge je gotovo izvjesno da veliki igrači iz ko zna kojih razloga ipak zaobilaze Nagradu R. R. - odnosno ne prijavljuju svoja ostvarenja - što se u prvom redu odnosi na autore iz Hrvatske - i svi su izgledi da se ni naredne godine neće pojaviti neko vrhunsko kritičko-teorijsko ostvarenje koje bi pomelo sve pred sobom - i upravo tu je ta moja velika šansa - nijedan žiri ne bi dozvolio sebi da ne dodijeli nagradu dva puta za redom itd.
Šalu na stranu, pravo je vrijeme da napišem tih par redaka o vrhunskim dometima poslijeratne arhitekture na tlu CG - kraj četrdesetih i pedesete godine su u igri, da ne bi bilo poslije da vam ništa nisam rekao - a kako svaki ozbiljan naučni rad, što pretenduje na velike nagrade, mora biti utemeljen na ozbiljnom istraživanju - osjetih da je pravo vrijeme da opet posjetim Državni arhiv CG na prijestonom Cetinju.
Pandica je bila parkirana u unutrašnjosti bloka omeđenog ulicama Slobode, Vuka Karadžića, Novaka Miloševa i Balšića - što je bila velika greška - jer je bio utorak, što će reći radni dan - a radnim danom ekipa što radi u okolnim zgradama ima običaj da nagomilava - bukvalno nagomilava - svoja kola na neasfaltiranom prostoru sa sjeveroistočne strane - upravo na mjestu gdje sam parkirao Pandicu.
OK, pojasnicu - ako ne volite da plaćate parking, tj. da punite gradsku kasu, vjerovatno ste barem jednom skrenuli iz Ulice Balšića u unutrašnjost pomenutog bloka i potražili besplatno mjesto za parkiranje. Donedavno je najlakše bilo naći mjesto upravo sa sjeveroistočne strane, između one bijele barake, te stambene zgrade što gleda na Balšića ulicu (u toj zgradi se nalaze dvije čuvene šusterske radnje - Sloga i Napredak) i zgrade u kojoj je Zavod za zapošljavanje - Biro rada Podgorica - što gleda na Ulicu Novaka Miloševa. Međutim, nakon što je uvedena naplata parkinga u centru - i šire - počelo je nevjerovatno nagomilavanje kola na pomenutom mjestu - kao na trajektu. Oko osam sati ujutru počinje nagomilavanje - i ne računajte da ćete izvući kola prije nekih četiri-pet sati poslije podne.
I tako, u prošli utorak, Pandica je bila blokirana kolima sa tri strane - sa četvrte strane je bio zid. Bez obzira na sva moja negativna iskustva sa parkiranjem na tom mjestu, neke stvari nisam bio u stanju da predvidim. I baš kad sam krenuo da udarim po sireni - pojavio se neki fini momak koji mi je sve lijepo objasnio.
Naime, ljudi što rade u zgradama u blizini prinuđeni su da gomilaju svoja kola na tom mjestu jer druga opcija - mjesečna parking-karta - košta nekih 120 eura - pa vi računajte. Ako parkirate strateški, uz rub zone nagomilavanja, možete se nadati da će vas blokirati tek par automobila - kao u mom slučaju - a kako se svi ljudi koji parkiraju na tom nevjerovatnom mjestu poznaju - okrenete mobilni, čovjek siđe, pomjeri kola - i riješen problem. Ako niste iz te ekipe - onda vam ne preostaje ništa drugo nego da legnete na sirenu - što zna da potraje.
Dakle, na nekih tri minuta hoda od centra Podgorice - ako uzmemo da je centar Podgorice ona blesava fontana na Trgu republike - imate bizarnu situaciju nagomilavanja šarenog lima u unutrašnjosti bloka koji je formiran pedesetih godina prošlog vijeka. Zašto - O zašto? - navodno rješenje jednog problema - u ovom slučaju se radi o nužnosti uvođenja rada po pitanju parkiranja u centru grada - otvara čitav niz drugih problema - koji se ne rješavaju sistemski - pa su ljudi u poziciji da improvizuju i da se dovijaju na razne načine.
Nakon nekih dvadesetak minuta konačno sam bio u pogonu - trebalo mi je još nekih pola sata samo da izađem iz grada - i još pola sata do Cetinja. Dakle, računajte da vam od centra Podgorice do Državnog arhiva CG na Cetinju treba oko sat - sat i po - i nešto malo manje u povratku - što je barem dva sata samo u kolima - i nekih 5 eura goriva.
Znam, samo se ludaci danas pošteno bave naukom - ostali, na čelu sa prof. dr Sanjom Vlahović, ministarkom nauke u Vladi CG - uvijek nađu načina da se provuku na foru. Ali neka - ne gine mi Međunardna Nagrada R. R. u kategoriji kritičko-teorijskog teksta - još ako uz slavu ide i neka para - sreći nikad kraja.
U Ahivu sam ostao do zatvaranja - i onda rekoh, kad sam već na prijestonom Cetinju, mogao bih vala da se spustim do Tivta i da ovjerim svečanu dodjelu nagrada sa Konkursa Stara Škola/ Kondo-hotel. Nije da me neko zvao na tu svečanost, ne velim - ali smatram da je moja dužnost i obaveza da ovjeravam manifestacije toga tipa - a i lijepo je sresti se sa kolegama itd.
O tome u narednom broju.
Srećna vam svima Nova Godina i svi ostali praznici redom - kako je krenulo, trebaće nam svima dosta sreće naredne godine.
Bonus video:
