U KOSMIČKOJ BUVLJOJ BIBLIOTECI

Podgorica: Izložba "Staro dijete" otvorena u Klubu kulture “Soba”

"Nije 2014. bila lijepa. Ostao sam bez dva velika prijatelja, kao i naš grad bez dva velika sina, bez Džonija Hodžića i divnog Igora Perazića"
127 pregleda 1 komentar(a)
Radovan Grujić, Foto: Boris Pejović
Radovan Grujić, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 04.04.2019. 15:12h

Radovan Grujić obilježio je stogodišnjicu svog rođenja (2063) izložbom “Staro dijete” koju je, u prepoznatljivom duhu, otvorio u nezvaničkom galerijskom prostoru, ovoga puta u podgoričkom Klubu kulture “Soba”. 

“Koncept za ovu izložbu sam se nametnuo. Svoj nagon, svoju želju za putovanjem, odavno sam zamijenio čitanjem i unutrašnjim putem. Učlanio sam se u moju kosmičku buvlju biblioteku gdje uz pomoć bibliotekara Slučaja pronalazim literaturu, koju u nekoj finoj relaciji prihvatam kao znake, kao poruke. Oni mi daju volju da 'čitam' na jedan drugačiji, dublji način”, komentariše podgorički slikar, koji posljednjih godina traži za svoju umjetnost alternativne izlagačke prostore u kojima ona dolazi do punog izražaja.

Čitajući Enciklopediju Mistika, Grujić je naišao na dvije riječi - Staro dijete, koje su mu, kako kaže “zapele za um”. Neznajući njihovu pozadinu, odmah je reagovao. 

"Jedini smisao njihovog tumačenja je upravo onaj na način kako su postavljene. Asociraju na mnogo šta, na rečenicu Milana Mladenovića 'pogledaj me očima deteta'. Međutim, to nema veze sa mojim razmišljanjem. Staro dijete je ličnost iz kineske filozofije - mudrac kojem se ne zna pravo ime, koji se ne može tačno istorijski locirati. On je san svih stvaralaca jer je njegovo djelo nadmašilo njegov lik i traje vjekovima”, kaže slikar.

"Inspirisan divnim ljekovitim tekstovima koji su vezuju za Lao Cea, kineskog filozofa, za kojeg sam ubijeđen da je sebe nazvao Staro dijete, serija bistrih i jasnih crteža je sama izašla sa jednom neopisivom lakoćom. Te riječi koje su prošle kroz vjekove, kulture i civilizacije, a koje su doprle do mene, učinile su to ljekovito”, objašnjava Grujić. 

Izložbom Staro dijete, Grujić je obilježio stogodišnjicu svog rođenja (2063), vrijeme u kojem je duhom i dalje mlad kao i davne 2014. 

"Umjetnost mi daje mogućnost da se borim za svježinu okruženja, da se borim protiv jezivog modela u našoj stvarnosti koji je patosirao crnogorsko slikarstvo. Svjedoci smo serija i serija radova na kojima se decenijama na isti način obrađuje jedan motiv. To ne daje rezultate. Kada pogledate te skupe monografije štampane o državnom trošku, potpuno je svejedno hoćete li ih otvoriti na sredinu ili početak... Ništa se ne dešava. A takvi rezultati ne obećavaju crnogorskom slikarstvu zavidnu poziciju na svjetskoj sceni”, komentariše Grujić, naglašavajući da je osnovni model za stvaranje prave umjetnosti - neponovljivost.

Umjetnik za stoti rođendan priželjkuje da pobijedi dobro i pravda, da se spoje najbolji, da Podgorica bude grad sunca, ljubavi, zadovoljstva. 

"Jedini način da se stigne do tog cilja je da prihvatimo da možemo promijeniti sebe nabolje. Ako popravimo sebe, spasili smo planetu”, kaže Grujić. 

Davnu 2014. pamtiće po neveselim događajima. 

"Nije 2014. bila lijepa. Ostao sam bez dva velika prijatelja, kao i naš grad bez dva velika sina, bez Džonija Hodžića i divnog Igora Perazića".

Kafkijanske nepravde

Grujić ističe da je u Crnoj Gori zavladala “zvanična umjetnost”.

"Njoj pripadaju 'stvaraoci' posvećeni budžetu, komisijama, sa posebnim kriterijumima za vrednovanje, koje odlučuju o tome što je umjetnost. U te sisteme se ne uklapam koncepcijski, ni ja ni svi mi koji smo porasli ovdje. Zato mi se i desila jeziva stvar - izgubio sam status slobodnog umjetnika i protjeran sam i iz Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. To su nepravde kafkijanskog tipa”, ističe umjetnik.