Novi roman Filipa Davida „Kuća sećanja i zaborava“, koji je upravo objavljen u beogradskoj Laguni nastavak je majstorskog pripovijedanja ovog istaknutog autora prepoznatljivog po atmosferi oniričkog i mističnog, te po raskošnoj imaginaciji.
Novi Davidov roman sastavljen od kolaža stvarnosti i fikcije, kroz doživljaje i san glavnog junaka Alberta Vajsa, potresna je priča o Holokaustu na Balkanu, te o masovnim stradanjima i deportacijama Jevreja i Roma iz Srbije u nacističke logore smrti. Ovo je povijest o ratnim strahotama, ali i o univerzalnim i kosmičkim djejstvima zla u čovjeku, duboko ukorijenjenog u njegovo postojanje i sudbinu na zemlji.
- U novom romanu „Kuća sećanja i zaborava“, kroz „dnevnik“ i „san“ glavnog junaka Alberta Vajsa iznosite autobiografsku priču o Holokaustu. Utisak je da ste ovu potresnu i ličnu povijest dugo nosili u sebi?
Ne postoji cjelovita i potpuna istorija Holokausta na balkanskim prostorima. Postoje mnoga svjedočanstva, zapisi, obimna istorijska građa, ali ne i potpuna, sveobuhvatna istorija. A trebalo bi. U Srbiji je stradalo oko osamdeset i pet procenata jevrejskog stanovništa - jedno od prvih područja u Evropi odakle je od strane njemačkih generala Hitleru poslata poruka kako je Srbija „judenrein“, očišćena od Jevreja. To je istorija. Međutim mene nije u prvom redu zanimala istorija nego zlo kao takvo, njegovo porijeklo, oblici, njegova suština. Čak sam u jednom trenutku stavio i podnaslov „Roman o zlu“, ali mi se onda učinilo da je takav podnaslov ipak pretenciozan. O raznim oblicima zla govorimo svakodnevno, ali smo često zbunjeni pred raznolikošću oblika u kojima se pojavljuje. Sve se uglavnom svodi na biblijska tumačenja, prvobitni grijeh i slično. Roman „Kuća sećanja i zaborava“ ima i nekih autobiografskih detalja ali priča je sastavljena iz više različitih priča, povezuje sadašnja i prošla vremena. Dobrim dijelom to je fikcija zasnovana na stvarnim događajima. Zlo je u mnogočemu iracionlno, neobjašnjivo. Životno iskustvo ne doprinosi mnogo njegovom razumijevanju.
- Vaše sjećanje je u centru romana, rođeni ste u Kragujevcu 1940. godine. Šta se stvarno događalo s Vašom porodicom u tim ratnim vremenima i koliko su stvarni događaji doista uticali na pisanje knjige?
Jedan dio uže porodice stradao je u Kragujevačkom oktobru, kada su nacisti strijeljali nekoliko hiljada Kragujevčana. Neki su odvedeni na Staro sajmište i tu pogubljeni, neki okončali u Jasenovcu, Đakovu... Stradalo je blizu dvadeset članova porodice sa majčine i očeve strane. Moj otac, bio je sudija u Sremskoj Mitrovici, mudro je na vrijeme shvatio da se moramo negdje skloniti. Odabrali smo fruškogorsko selo Manđelos gdje smo se krili pod lažnim imenima. Niko od mještana nije nas odao iako su znali ko smo i zašto se krijemo. A kazna za skrivanje Jevreja mogla je biti drastična. I danas se divim hrabrosti tih ljudi koji su nas zaštitili. Otac se pridružio partizanima u Fruškoj Gori. Nisam u romanu opisivao detalje našeg skrivanja i stradanja, niti sam se bavio porodičnom istorijom, to je jedna druga i duga priča. Međutim, grčevita borba da se preživi, ta suluda, gotovo kafkijanska situacija bježanja i skrivanja obilježila je moje djetinjstvo, utisnula je pečat ne samo ovom romanu nego i većini mojih knjiga i drama. Ali ne uvijek direktno, više posredno.
- Vaši preci, španski sefardi su se zbog inkvizicije iz Španije doselili u Sarajevo, pa u Srbiju. Ali i na Balkanu je mnoge izbjegle jevrejske porodice dočekala zla kob stradanja i antisemitizma, o čemu takođe govorite u novom romanu? Kakav je iz ovog ugla današnji položaj Jevreja u Srbiji?
Moji preci po majci su španski Jevreji sefardi, a po ocu aškenazi, srednjevropski Jevreji. Dvije jevrejske zajednice različite po kulturi, jezicima koji su govorili, po mentalitetu. I vjerska služba se odvijala, tamo gdje je bilo uslova, u dvije sinagoge. Ali nesreća im je bila zajednička, stradanja su bila zajednička. U Srbiji danas nema mnogo Jevreja, po posljednjem popisu, tek nešto preko hiljadu. Nisu se očuvali ni ladino, jezik španskih Jevreja, ni jidiš, jezik Jevreja iz Srednje Evrope. Tamo gdje ima Jevreja, ali i tamo gdje ih više nema, preživio je antisemitizam. Njegova glavna hrana su vjerovanja u razne "teorije zavjere", u postojanje "vlada u sjenci" koje predvode moćni Jevreji sa namjerom da zavladaju svijetom. Uz pojave ekstremnog nacionalizma obavezno se kači antisemitizam. Jevreji su krivi za sve: glad, pojave raznih epidemija, svjetski ekonomski i finansijski krah. U Srbiji se objavljuje dosta antisemitske literature. Svojevremeno sam napravio popis takve literature sa blizu stotinu naslova. Ekstremne nacionalističke grupe, a ima ih više desetina, diče se svojim antisemitizmom. Antisemitizam je njihov zaštitni znak.
- "Kuća sećanja i zaborava" je briljantna kompozicija epizoda ljudskog stradanja i zla. Ono što ovaj roman čini posebnim u odnosu na ostale priče o Holokaustu jeste Vaše paralelno variranje fenomena Zla kao 2kosmičke" osobine u čovjeku.
Dodirivanjem teme Holokausta želio sam da ispitam, na književni način, univezalnu temu porijekla i smisla onoga što nazivamo zlo. Hana Arent je u svojoj čuvenoj studiji „Ajhman u Jerusalimu“ pisala o „banalnosti zla“. Naišla je na suprotstavljanje i svojih najbližih prijatelja, pa i dotadašnjih istomišljenika. Veoma cijenim Hanu Arent, ali sam na strani onih koji se sa njom ne slažu i vjeruju kako to nije nikakvo objašnjenje, nego samo izbjegavanje objašnjenja, lična utjeha. Zlo je nešto mnogo dublje, strašnije, upleteno u istoriju ljudskog roda, ali i u svaki život pojedinačno. Uvijek pišemo iz svog vremena i za svoje vrijeme. Ne može se drugačije. Volio bih da se roman prije svega čita kao priča o našem vremenu, o moćnom, neiskorjenjljivom zlu, o globalnoj snazi zla, prisutnoj u vremenima iza nas, ali je i tu, pored nas, jednako moćno i opasno, u to se svakodnevno uvjeravamo. Velika snaga zla je u tome što često ne razumijemo niti umijemo da objasnimo njegov smisao. Objasniti znači razumjeti. Ne umijemo da objasnimo ni njegovu teološku prirodu, ali ni političku, materijalnu, duhovnu prirodu.
- Učestvovali ste u septembru na Danima Mirka Kovača, uz Danila Kiša i Pekića jednog od Vaših najbliskijih prijatelja. Vodili ste s Mirkom prepisku koja je objavljena 2003. godine. Da je mogućno što biste mu još napisali danas o ovdašnjoj aktuelnoj književnoj, kulturnoj i društvenoj atmosferi?
Mnogo mi nedostaje Mirkov pronicljivi duh, njegova kritička riječ, jasno i rekao bih nepogrješivo sagledavanje situacije. Mirko je u svoje tri knjige eseja „Pisanje ili nostalgija“, „Cvijetanje mase“ i „Elita gora od rulje“ ostavio sjajno svjedočanstvo o našoj intelektualnoj eliti, o tome koliko su doprinijeli nacionalističkoj euforiji, raspirivanju etničke mržnje, raznim budalastim teorijama zavjere. Tu se ni danas nije ništa suštinski izmijenilo. Jedino je otpor postao još manji, nestalo je ozbiljne opozicije postojećoj vlasti. A bez jake opozicije nema ni dobre vlasti. Zavladala je opasna učmalost, posebno apatija među mladim ljudima, nedostatak perspektive i nepostojanje alternative. Malo bih okrenuo vaše pitanje. Nije stvar u tome šta bih ja napisao, nego šta bi Mirko napisao. Njegova razarajuća riječ danas nam itekako nedostaje. Situacija zaista djeluje u mnogo pogleda bezizlazno ali Mirko se nikada nije predavao i njegovo odbijanje ružnih kompromisa vraćalo je vjeru u snagu i moć riječi. Održavalo je nadu - dok ima takvih ljudi nije sve izgubljeno.
- Kako sagledavate aktuelnu kulturnu situaciju u Srbiji?
Kultura u svojim različitim vidovima prva se našla na udaru novih ekonomskih mjera. Štednja je uvijek počinjala od kulture, iako tu zapravo više nema šta da se uštedi. Uz činjenicu da su nedavno smanjene plate i penzije, ko će uopšte kupovati knjige, ko odlaziti u pozorišta i bioskope. Dobija se utisak da kultura sama sebe ukida, da je postala suvišna. To je tragična činjenica jer je kulturni život u temeljima svake pristojne i iole organizovane države. Koga briga za kulturu kod toliko nezaposlenih i gladnih? Pitanje svih pitanja postaje: kako preživjeti.
- Jedna od ključnih tema Vašeg novog romana je i tema pitanja identiteta. Upravo ste učestvovali na skupu intelektualaca iz regije sa temom "O čemu govorimo kada govorimo o Evropi". Ima li dobre saradnje u "susjedstvu" ako u pojedinim sredinama još postoje razlike i otpori lokalnih i nacionalnih identiteta prema Evropi?
Saradnja je ne samo poželjna nego i neophodna. Druga je stvar što se ne ostvaruje onako kako bi trebalo. Srbija nema dobre odnose ni sa jednim susjedom. Evropski put Srbije nije jasan. Tu vlada velika konfuzija. Predsjednik Srbije priča jedno, premijer drugo. U vladi su, kao savjetnici ili ministri neki od odanih Miloševićevih saradnika. Oni koji su bili piromani, sada su u ulozi vatrogasaca. To nije normalna situacija. Ne mogu nas u Evropu voditi oni koji su ratovali protiv Evrope. Zato, na pitanje „O čemu govorimo kada govorimo o Evropi“ odgovaram: „Nemam pojma“. Nisam uvjeren u iskrenost „evropskog puta“. Većini naroda, medijima i političarima bliža je Rusija, „bratska, slovenska i pravoslavna“, makar vodila i naopaku politiku, od sređene, ali i ponešto birokratizovane evropske politike Brisela. Međutim, pare za spas od ekonomskog kolapsa i investicije bez kojih Srbija ne može da izađe iz „crne rupe“ su na Zapadu a ne na Istoku i to stvara pometnju, tu šizofrenu situaciju u kojoj se Srbija danas nalazi.
- Osim tematskih preokupacija po čemu se još ovaj roman izdvaja od ostalih Vaših knjiga?
Svaka knjiga je posebna priča. Svaka ima svoj sopstveni život, svakoj dajemo i dio sebe. Možda je roman „Kuća sećanja i zaborava“ ipak najviše ličan, roman koji sam prije ili kasnije morao napisati. Sjećanja su bolna, ali upravo bolna sjećanja, na žive i mrtve, čine da smo ono što jesmo. Na jednom mjestu u romanu napisao sam: „Za trenutak Albert je pomislio kako bi olakšavajuće bilo da istisne ovaj duboki, stalno prisutni bol kog ne bi bilo da nije sećanja na sve ono mračno, obespokojavajuće i čudovišno što čini najveći deo njegovog života. Ali, šta bi on bio bez toga, bez duboko prožimajućeg bola? U njemu se čuvaju sećanja na oca, majku, Elijaha. Taj bol je sve ono što je on sam, bez tog bola on, Albert Vajs, ne postoji.” Taj bol, sadržan u sjećanju, nasuprot zaboravu, zapravo je jedan od najvažnijih djelova našeg identiteta.
Kabala, "mistična snaga riječi"
- Kroz roman se prepliće više tema, jedna od njih je i Vaša omiljena tema kabale... To je ona "mistična snaga riječi" iz jevrejske kabalističke Knjige sjaja?
Zastrašujuće je saznanje kako se istorija na neki način ponavlja. Stefan Cvajg je ostavio snažan dokument u "Jučerašnjem svetu" kako se iz mira ulazi u rat, kako se sigurnost jednog svijeta pretvara u potpuni haos, razaranje, kataklizmu, opštu nesreću. I "današnji svet" kao i "jučerašnji svet" stalno su na ivici potpunog kolapsa, velikih kriza, bjesomučne trke da se opstane i preživi. Što je više moći veća je opasnost da se zloupotrijebi moć. Inače, tema zla, njegovog sveprisustva, jedna je od ključnih tema i jevrejske mistike, posebno „lurijanske kabale“. Sasvim je prirodno da sam dodirnuo i taj dio priče, mističnu stranu ovog fenomena.
Bonus video:
