KOLIKO I KAKO DANAS ČITAJU MLADI

Kako pobijediti u borbi koja izgleda odavno izgubljena

Kada se zapitate zbog čega vaše dijete ne voli da čita, svakako ćete uočiti mnoge „gutače vremena“, kojih nije bilo u vremenu kada je odrastala takozvana x-generacija
2 komentar(a)
čitanje, Foto: Shutterstock
čitanje, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 13.12.2014. 17:37h

Nastava književnosti se odavno pretvorila u rovovsku bitku za mlade čitaoce. Gotovo da nema djela iz obavezne lektire zbog kojeg ne treba ozbiljno „pročešljati“ internet kako bismo onemogućili đake da nam po ko zna koji put „prodaju“ prepričavanje kao čitanje. Danas se „resavska škola“ (kako se nekad zvalo prepisivanje) preselila na mrežu. Ophrvani sa mnogo novih izazova i „gutača vremena“ (posebno u vidu socijalnih mreža), mladi smatraju da nemaju vremena za čitanje, najzad da čitanje nije ni potrebno kada se sve može naći na internetu. Mnogi nastavnici i nastavnice su „bacili koplje u ledinu“ i zadovoljili se prividom čitanja. Nikakva rijetkost nije da vam učenik u eseju napiše da se sin Ane Karenjine zvao Ser Joža ili da vas zapanji pogrešno shvaćenom fabulom koju je pročitao na internetu. Najuporniji nastavnici tragaju za načinima kojima će djecu privesti knjizi. Bitka je većinom izgubljena još na nivou osnovne škole, jer se smatra da se između desete i petnaeste godine formira budući čitalac. Taj problem je postao svojevrsni globalni izazov, a situaciju još dramatičnijom čini to što iz učeničke prakse sve više nestaje pisanje rukom, tako važno za razvoj moždanih funkcija do dvadeset i prve godine života.

O problemima knjige i čitanja se govorilo i na Međunarodnoj konferenciji „Ruski jezik - sredstvo međunacionalnog sporazumijevanja“, koja je održana u Minsku. Iako je na konferenciji bilo i zanimljivih političkih konotacija, ipak su za nas najinspirativnije izlaganje imali istraživači sa univerziteta „Lomonosov“ (ali i sa drugih univerziteta, sa drugačijim akcentima), koji su popularizaciji čitanja među mladima prišli na „partizanski“ način. Taj pristup očito ima smisla, jer zabrane korišćenja interneta i digitalnih medija i stalne žalopojke djeci ni najmanje ne pomažu. Načelo „ako ne možeš da ih pobijediš, pridruži im se“ može biti bolji pristup, a u ovom slučaju to znači da se u popularizaciji knjige i čitanja iskoriste upravo moderne informacione tehnologije i zabavni sadržaji.

Kada se zapitate zbog čega vaše dijete ne voli da čita, svakako ćete uočiti mnoge „gutače vremena“, kojih nije bilu u vremenu kada je odrastala takozvana x-generacija. Takođe je lako uočiti da školski programi mahom teže djelima klasične vrijednosti, koja su djeci često sasvim neprivlačna. Odrasli, međutim, nemaju obaveznu literaturu, a imaju na raspolaganju izuzetno veliko tržište zabavne, popularne ili trivijalne literature. Naravno, takva literatura najčešće nema estetskih kvaliteta (premda u istoriji literature postoje i takozvani „bočni“ uticaji, ili uticaji „sa dna“, pa trivijalni žanrovi i popularna kultura dospijevaju u prostor visoke književnosti). Nameće se onda jednostavno pitanje: zbog čega se pri formiranju čitalačkih navika kod djece ne bismo poslužili zabavom, znatiželjom, igrom i izazovom u modernom informacionom ruhu. Neki istraživači su čak slobodno upotrijebili izraz „edutainment“, podvlačeći sintezu obrazovanja i zabave (i podsjećajući snažno na Horacijevu poetiku).

U djelima popularne književnosti, povjerenje u „priču“ nikada nije nestalo. Ako već takvih knjiga nema mnogo u školskim programima, istraživači su osmislili izborna djela za čitanje. U njima je radnja obično dinamična, javlja se mladi junak sličan djeci, a ima i avanturističkih elemenata što omogućava uživljavanje i „hod kroz iskustva“ koja bi inače deci bila nedostupna. Fenomen uživljavanja u knjigu je opravdano prepoznato kao glavna „udica“ za formiranje mladog čitaoca. Zbog toga su djeca daleko lakše pristajala i na domaće zadatke, a osobito kada su to bili internet-projekti, pisanje pod pseudonimom, anonimno glasanje za najbolja rješenja. Istraživači su uspjeli da „uvežu“ čak i različite predmete. Zapazili su da čak i djeca iz osmog razreda smatraju da je Sibir u Americi, ali poslije nekih zabavnih romana, zainteresovali su ih za istraživanje Sibira, za geografiju uopšte, za istoriju, templare, razne istorijske ličnosti.

Nezaobilazan je bio i problem fantastike u književnosti. Teško je bilo ne prisjetiti se koliko su i među našim mladim ljudima popularni sadržaji fantastičnog karaktera, priče o vampirima i najjezivijim oblicima nasilja. Naravno, nema dokaza da takvi sadržaji čine dijete agresivnijim, ali svakako jesu simptom da je prag osjetljivosti opasno povišen i da ga može „razdrmati“ samo najteži oblik surovosti. Upravo kod mladih se najbolje uočava strahota otupljivanja emocija pod pravom bujicom omamljujućih medijskih sadržaja i informacija. Sklonost fantastici, smatraju i neki od ruskih istraživača, dodatno vode problemima u socijalizaciji. Pošto se djeca u realnosti sreću sa problemima, bijeg u fantastiku se javlja kao jedan oblik izlaza, ali i razlog zbog kojeg djeca dugo ostaju infantilna. Tu vide i jedno od objašnjenja za zaostajanje znanja iz prirodnih predmeta.

Pogrešno bi, međutim, bilo ukinuti tako privlačne fantastične sadržaje. Bolje je napisati za djecu knjige u kojima se fantastika poigrava sa prošlošću i tako spaja dva svijeta: znanja iz istorije i dječiju potrebu za bijegom iz realnosti. I zaista, mnogi od starijih čitalaca lako će se sjetiti koliko smo znanja iz istorije, geografije, čak i nauka, sticali čitajući zanimljive romane sa avanturističkim ili istorijskim sadržajima. Na ovoj konferenciji je bilo zanimljivo slušati kako su zainteresovali mlade romanima Marusja, Blokada, Baba Jaga piše, Frosja Korovina, Ljovino djetinjstvo.... (U ovom trenutku, mnoge od dječijih knjiga o kojima smo slušali, mogu se naći u Kulturnom centru „Vozroždenije“ u Budvi, licenciranoj obrazovnoj ustanovi koja inače nudi obuke i ruskim i crnogorskim građanima.)

Najzad, bilo je riječi i o tome da „bez suza nema spoznaje“. Naime, knjiga koju mladi treba da zavole i da postanu čitaoci, mora da ih emocionalno angažuje, da ih dirne pa čak i rasplače. To naravno ne znači da romani za djecu treba da imaju takozvani nesrećan kraj, već da moraju pokrenuti emotivnu sferu, izazvati empatiju i katarzu. Tako su i ova istraživanja na osoben način govorila i o vraćanju vaspitne i etičke dimenzije obrazovanja, što ponajviše pripada upravo nastavi književnosti.