Ukoliko ste ovog ljeta bili u prilici da prokrstarite suvim dijelom crnogorske obale, a skloni ste prepoznavanju obrazaca, mogli ste da primijetite jednu zanimljivu pojavu. Naime, potez od Ade Bojane do Herceg Novog predstavlja jedan ogroman reklamni prostor, ispunjen beskrajnim nizom bilborda. Međutim, na njima se pojavljuju samo dvije poruke u nešto učestalijim intervalima. One ni na koji način nisu povezane sa sadržinom, ali kao „simptomi“ obije ukazuju na isti strukturni problem – ne samo na klasni rascjep u crnogorskom društvu, već i na klasno uslovljeno fenomenološko iskustvo Crne Gore. Prvi bilbord „prodaje“ nekretnine, i nije napisan na našem jeziku, jer luksuzni apartman na crnogorskom primorju može priuštiti samo strani državljanin. Drugi bilbord napisan je na nama razumljivom jeziku i reklamira pilule za „regulisanje rada crijeva i varenja“. Dakle, tokom ovogodišnje sezone, „kada je bilo četiri odsto više gostiju nego lani“, od imućnih stranih očekivalo se da kupe nekretninu, a od nemoćnih domaćih da dobiju – proliv!
Međutim, tu se ne treba zaustaviti i uzeti pojam „domaćeg gosta“ kao označitelj neprijatnog iskustva cijele populacije. Ne, postoji i mali procenat onih „naših“ u čijem je životnom prostoru Crna Gora radikalno drugačija od one koju „živi“ najveći dio stanovništva. Ukoliko im nije ispod nivoa da ljetuju na jednoj, kako to premijer nazva, „sindikalnoj turističkoj destinaciji“, onda je to ona nepoznata Crna Gora luksuznih hotela, jahti, klubova i restorana. A čak i da na ljetovanju zarade kakvu muku zdravstvene prirode, riješiće je vani, daleko od svoje „voljene“ države. Naravno, ne bi bilo nikakvog problema da taj „ima se, može se“ stav nije vezan gotovo isključivo za „državotvornu“ elitu. Zanimljivo je kako isti ti nisu spremni ni u momentima uživanja i razbibrige, a još manje u trenucima nedaća, da koriste sopstveni proizvod. Jer on je namijenjen masovnom tržištu, za one koje nisu u stanju da priušte drugu, skuplju opciju, pa su osuđeni na korišćenje javnih usluga države koju im elite tako velikodušno „darivaše“. I valjda su to te čuvene „tekovine 21. maja“: jedna otužna i otuđena država.
Kao takva, Crna Gora je poput genetički modifikovanog organizma – nešto što bi se moglo nazvati genetički modifikovanom državom (GMD): entitet čiji je genetski material izmijenjen na vještački način, a struktura strogo kontrolisana. Kao politički enitet, Crna Gora se nije razvijala dovoljno brzo, a pokušaji kalemljenja sa drugim entitetima rezultirali su neupotrebljivošću, tako da se elita okrenula genetskom inženjeringu, ne bi li instrumentalizovali konačni (post-referendumski) proizvod za sopstvene potrebe. Tako je genetski materijal Crne Gore mijenjan i reprogramiran, kako bi došle do izražaja samo željene osobine: asimetrični odnosi moći, koncentracija kapitala u rukama „državotvornih“ elita, etnizacija politike, srastanje partijskih sa državnim strukturama, neujednačen regionalni razvoj, politički klijentelizam kao ključni vid horizontalne i vertikalne mobilnosti, zvanična politika ljubavi prema državi kao jedini legitiman vid patriotizma, nesposobna „institucionalna opozicija“... Laboratorijski eksperiment pod nazivom “Prvo država, potom demokratija” doživio je uspjeh: plasiran je na masovno tržište, dobio je međunarodni certifikat o demokratičnosti, a tvorci su – profitirali. Međutim, kao i svaki drugi GMO, i ovaj je imao jednu opasnu falinku o kojoj se malo pričalo. Naime, korisnici Crne Gore nikada nisu dočekali taj demokratski apgrejd.
Sigurno glasanje bez zaštite
Iako je popularno koristiti „prvoloptaške“ politikantske fraze, one ne pomažu u pravilnom sagledavanju političke zbilje u državi. Naprotiv, one joj odmažu. Zato treba pročistiti konceptualni okvir, pa jednostavno reći da Crna Gora nije diktatura. Niti je privatna država. A još je manje totalitarno društvo. Nije ništa od onog što joj se pripisuje u javnosti. Crna Gora je post-demokratija.
Lucidni britanski sociolog Kolin Krauč pod postdemokratijom podrazumijeva političko uređenje koje posjeduje sve formalne karakteristike liberalne demokratije – masovno učešće na izborima kao glavni vid političke aktivnosti, slobodu govora i formu politike koja izbjegava da se miješa u tržišnu ekonomiju – ali čija je primjena ograničena, jer samo mali broj aktera kontroliše institucije, kreira javno mnjenje i oblikuje agendu javnog života. Crna Gora ima sve simptome postdemokratije: interesi moćne manjine daleko su djelotvorniji od mase običnih ljudi u uspostavljanju političkog sistema koji uglavnom radi u korist manjine; političke elite su naučile da upravljaju i manipulišu zahtjevima naroda; ljudi se ubjeđuju da glasaju u kampanjama koje se plasiraju u smjeru “odozgo–nadolje”; a dva dominantna osjećanja među građanima su razočaranje u politički sistem i frustracija njime. Međutim, za razliku od zapadnih demokratija koje su vremenom mutirale u postdemokratije, Crna Gora nikada nije nije ni bila demokratsko društvo, ona je stvorena kao “nezavisna, suverena i međunarodno priznata” – postdemokratija!
Jer, GMD.
Zato je na agendi simbolička Crna Gora, a politička se rasprava uvijek vodi o (ne)poštovanju državnih simbola. Guranje (etno-nacionalnih) identitetskih problema u fokus javnog života, onemogućilo je one materijalne da dođu na dnevni red. Otud danas imamo državne simbole koji se ne odnose ni na šta u stvarnosti, osim možda na par betonskih zgrada i romantizovanu prošlost. Slava o kojoj simboli govore ne osjeća se na nivou svakodnevnog života, jer ljudi uglavnom idu u prodavnicu po namirnice, a nešto manje u boj protiv Turaka zarad očuvanja nezavisnosti. Režim se poziva na simboličke probleme kada želi da oni realni budu zanemareni, a da se disfunkcionalnost sistema prihvati kao nešto sasvim normalno. Ali, s vremena na vrijeme, „bagovi“ u sistemu dobiju monstruozne proporcije koje postaje teško, ako ne i nemoguće, zanemariti. I to je crnogorski doprinos konceptu postdemokratije: kada postanu preveliki da bi se gurali pod tepih (zastavu?), agendu javnog života diktiraju stvarni problemi. Elite samo pasivno reaguju na njih, nesvjesne činilaca koji su doveli do problema, a za koje su uglavnom one odgovorne. Zato smo uvijek iznenađeni, zatečeni i ogorčeni kada se desi nešto poput tragedije u bjelopoljskoj bolnici, nešto što bi inače ostalo na nivou teorijske mogućnosti da imamo sistem u kome univerziteti rade ozbiljne analize društvenih problema, političari te analize koriste da bi razvijali javne politike za opšte dobro, a kontrolni fokus civilnog sektora bio manje uslovljen preferencijama donatora.
Ovoga puta su se sinhronizovala dva problema – jedan tragičan, drugi farsičan – i eksplodirali nam svima u lice. Oba su posljedica jednog neoliberalnog svjetonazora, jednog dugogodišnjeg režima upravljanja. I oni su kao takvi pogodili samo mase, jer naše elite ne koriste usluge javnog zdravstva, a djeca im se ionako sve manje školuju u Crnoj Gori. Međutim, iz dana u dan, nuspojave GMD-a postaju toliko vidljive da više nikakvo „identitetsko pitanje“ nije u stanju da odvrati pažnju od realnih problema sa kojima se suočava najveći broj građana Crne Gore.
Tekućine 21. maja
Analiza ovih problema ukazuje na problem sa stvarnom Crnom Gorom – dakle, onom koju živimo, a ne onom koju poštujemo – prije nego na probleme sa njenim djelovima.
Prvo je zakazao sistem zdravstvene zaštite. A onda je ministar podnio ostavku. Desilo se ono što su svi toliko dugo iščekivali – neko je u vladajućim strukturama konačno snosio odgovornost za svoja (ne)djela. Mnogi su bili egzaltirani, jer se desio neočekivani „demokratski pomak“! Međutim, sve je to (politička) reakcija na problem, a ne (stručno) adresiranje samog problema. Čak ni ostavka ministra zdravlja nije prošla bez prikupljanja političkih poena za premijera. Ne zaboravimo: ostavka je pročitana, a u uvodnom dijelu ukazano je na „vučićevske“ kvalitete premijera – da odmah „kažnjava“ ministre koji ne rade svoj posao. Međutim, problem je daleko kompleksniji nego što se to na prvi pogled čini, a Srdan Kosović ga je koncizno objasnio: „Sistem zdravstvene zaštite u Crnoj Gori niti je zdrav, niti štiti ikoga, niti je uopšte sistem.“ Problem je, dakle, sistemske prirode, i kao takav zahtjeva sistematično promišljanje i vrednovanje, a ne brzopletu politikantsku akciju.
Smjena ministra nije ništa drugo do promjena estetske prirode, čime se navodno ispunjava zahtjev javnosti za kažnjavanjem svih odgovornih. Međutim, tragedija koja se odigrala u Bijelom Polju je „simptom“ strukturnog problema crnogorskog zdravstva, a ne „vladavine“ jednog ministra. Kvalitet i održivost sistema zdravstvene zaštite nije doveden u pitanje samo problematičnim javnim politikama, već je on i instrumentalizovan za potrebne dnevne politike. Autentični „demokratski pomak“ predstavljala bi dekonstrukcija i izmjena ovih politika i praksi. Dakle, temeljno preispitivanje vladine politike štednje u, odnosno na sistemu zdravstvene zaštite, jer ona u najvećoj mjeri utiče na neuslovnost bolnica i domova zdravlja. Pored oskudice koju takva politika proizvodi, ona u nezavidan položaj stavlja i zaposlene u zdravstvu, primoravajući ih na kompromise sa savješću i profesionalnom etikom, kao i na očajničke odluke. Ako imamo u vidu kako se „dobro“ živi u Crnoj Gori, mnogi sebe dovedu u situaciju da bolesni idu na posao, da im ne bi odbili od crkavice koju primaju. To je samo jedan od primjera kako politika štednje formira stukturu koja baštini nemar i, na koncu, neljubaznost. Druga navedena praksa instrumentalizacije sektora u političke svrhe predstavlja vrhunac bezobzirnosti režima, jer se životi daju na povjerenje nekom ko se dokazao kao dobar partijski vojnik a ne kao stručnjak. Takvo zaobilaženje pravila stvara osjećaj nadmoći i nedodirljivosti, što dodatno utiče na smanjenje empatije i eliminaciju elementarnog osjećaja odgovornosti. Stoga je konačni proizvod jedna, uslovno rečeno, „kultura“ koja nemar, neprofesionalnost i neodgovornost postavlja kao sasvim prihvatljivi skup vrijednosti. No, svaki lanac je jak koliko i njegova najslabija karika. A (ne)svjesno kreiranje slabih karika naročito je opasno u zdravstvu, jer je ulog tu najveći i najvidljiviji kada stvari krenu po zlu. Možda ishod tih politka nisu ugroženi životi „zaslužnih građana“, možda to jesu „samo“ životi sa sjevera republike, ali su ipak ljudski životi.
Međutim, kad se kolač smanji, politika štednje ne pogodi samo osnovna prava mase, već i privilegije elite. Onda se i povlašćeni dignu na noge. No, mi ne smijemo napraviti grešku tako što ćemo gloženje među elitama protumačiti kao bunt, odnosno kao nešto usmjereno na opštu dobrobit. To posebno važi za nedavna dešavanja na Ekonomskom fakultetu. Sam zaplet odaje pravi karakter ove „pobune“: dekan fakulteta bio je „natjeran“ da počini određene nepravilnosti, o kojima je ćutao sve vrijeme, ali kada mu je fotelja dovedena u pitanje – pronašao je buntovnika u sebi, rekao istorijsko „ne“ Radmili Vojvodić i progovorio. Pridružile su mu se i naprasno ugrožene kolege. Međutim, ovaj antagonizam treba uzeti za ono što jeste – sukob unutar režima, odnosno očajnički pokušaj zadržavanja privilegija određene elite. Premotajmo traku, pogledajmo kada su ti „ugroženi“ profesori (sa enormnim primanjima) digli glas protiv pljačkaških privatizacija, mutnih investicija ili, na koncu, politika koje su urušile zdravstveni sistem? Ne, nisu reagovali ni na one politike koje su direktno pogađale njihove studente, ove iste što ih sada podržavaju. Bez ikakve odgovornosti prema profesiji i javnom dobru, reagovali su tek onda kada je centar moći ugrozio njihove partikularne interese. Kao i brojni drugi sukobi na fakultetskim jedinicama državnog univerziteta, i ovaj je sukob oko feuda, a ne oko legitimiteta fedualizma kao takvog. U tom smislu, još jednom se sve svodi na ugroženu ličnu poziciju i logiku otpora čija je suština stav „hoću da postanem kalif umjesto kalifa“, a ne za bilo kakvu suštinsku promjenu kojom bi se unaprijedio cjelokupni (visoko)školski sistem.
Zamislimo sada situaciju u kojoj su svi ti silni, pravde gladni stručnjaci radili svoj posao – kao javni intelektualci što svoje znanje usmjeravaju na kreiranje praktičnih politika za opšte dobro. Teško je to i zamisliti, zar ne? Teško, jer istim tim „pobunjenim“ profesorima donešene politike nikada nisu ugrozile životni standard i kvalitet života. Štaviše, nerijetko su baš oni bili ti koji su te politike i stvarali. Ovo vulgarno ispoljavanje moći rektorata samo ih je na trenutak spustilo u Crnu Goru u kojoj živi najveći broj njihovih studenata. A, tokom svih ovih godina, gnjev studenata s razlogom se gomilao, tako da bi bilo tužno za vidjeti kako naizgled ugrožene elite kanališu i instrumentalizuju opravdani studentski bunt zarad sopstvenih sebičnih potreba. U ovom sukobu, studentski bunt neće imati željeni transformativni kapacitet ukoliko ne dovede u pitanje cjelokupni univerzitetski sistem koji je, poput GMD-a, izbor sveo na biranje manjeg zla. Jer, nije univerzitet slobodan onda kada studenti zadovoljavaju potrebe profesora, već kada profesori štite interese studenata.
Politikologija, naša loša biologija
No, sve i da imaju odgovornost prema struci i studentima, naša intelektualna elita nije dužna da je ima prema građanima. Oni koji pak moraju da je imaju, razvili su izrazito ciničan odnos prema onima koje zvanično predstavljaju u institucijama sistema. Ako malo bolje razmislite, najbolje radno mjesto u Crnoj Gori je posao institucionalne opozicije: odlična primanja, minimum odgovornosti prema biračima, fleksibilno radno vrijeme, veliki broj beneficija, terapeutsko svojstvo javnih nastupa, a o simboličkom i socijalnom kapitalu da i ne govorimo. To je “životni prostor” koji se ni u jednom svom dijelu – osim onom nominalno ideološkom – ne presijeca sa svakodnevnim životom najvećeg dijela njihovih birača. Za razliku od “državotvorne” elite, ova opoziciona elita možda ne ubira profit od GMD-a, ali isto tako nije ni osuđena na usluge tog entiteta poput njihovog glasačkog tijela.
U takvoj konstelaciji, opozicione elite ne teže promjenama društvenih odnosa, već zamjenama političkih pozicija. Krauč jasno ističe da u uslovima postdemokratije – gdje se gotovo sva moć ustupa elitama – ima malo nade za agendu jedne čvrste eglitarističke politike usmjerene ka preraspodjeli moći i bogatstva, odnosno za politiku ograničavanja interesa moćnih strana. Ono što trenutno imamo u crnogorskoj političkoj areni jeste reprodukcija struktura postdemokratije kroz puke formalne rituale. Zato i ne treba da nas čudi što je jedan opozicioni prvak izjavio sledeće: “Kada bi se ove NVO više bavile problemima građana a manje politikom, bilo bi sjajno. Ko hoće u politiku, neka osnuje stranku i ide na izbore.” Nakon toga je trijumfalno dodao da se “politički život u demokratijama odvija kroz stranke”. Ova izjava sublimira elitistički model crnogorske politike koji ne pokazuje interesovanje za šire učešće građana i političkih organizacija koje su izvan partijskog sistema. Pomenuti opozicioni prvak je u pravu kad kaže da se politički život u demokratijama odvija kroz stranke, ali u liberalnim demokratijama, a one kao što znamo nisu normativna odrednica, već istorijski uslovljena forma.
Politika nije samo glasanje, već i učešće nezavisnih organizacija i društvenih pokreta u javnim raspravama, ali i mogućnost njihovog uticaja na oblikovanje javnog života. A, kako Krauč veli, demokratija se u potpunosti aktuelizuje samo onda kada ljudi aktivno koriste tu mogućnost učešća u političkom životu, čime se elita onesposobljava da kontroliše i trivijalizuje političku raspravu. A kako živimo u postdemokratiji, kritika rada opozicione elite je jedan od rijetkih instrumenata koje građanin ima na raspolaganju u ukazivanju na banalizovani karakter zvanične političke rasprave. Kad ona elita čiji je posao da kritikuje rad druge elite nema sluha za opravdanu kritiku na svoj račun niti odgovornost za sopstvene poraze, to je onda samo puka reprodukcija sistema. To nije ništa drugo do isti onaj režim vladavine i obrazac isključivanja koji vladajuća elita koristi već četvrt vijeka, a koji opozicionu elitu otkriva kao „režim u malom“. A iz dana u dan, iz izbora u izbore, opozicione partije sve manje se libe da pokažu kako i one, poput režima, imaju „bogomdane lidere“.
Jer, GMD.
Umjesto pasivnosti građana, njihove mirne, gotovo apatične uloge da željeno reaguju samo na poslate signale, Crnoj Gori je neophodna (pro)aktivna uloga građanstva. Javna rasprava ne smije predstavljati strogo kontrolisani spektakl izborne politike, usredsređen na mali krug problema, koji se (potajno) oblikuje interakcijom između političkih partija i interesnih grupa. Prvi korak ka promjeni je da se odbaci elitistička politika koja određuje ko i kako može politički govoriti, odnosno djelati. Mora se stvoriti mogućnost za uticanje na agendu javnog života van institucionalnih elita. Ako one nisu u stanju da predstavljaju interese građana, onda građani moraju pronaći druge kanale i vidove organizovanja u cilju artikulisanja sopstvenih potreba i interesa.
Prije no što se krene u bilo kakvu direktnu akciju ili simbolički otpor, valja obratiti pažnju na to kako nas naopaki događaji svakodnevno opominju da kritika vlasti i glasanje protiv nje ne znači da smo opozicija. Ne, opozicija smo samo ako ne živimo kao oni, a osuđeni smo na život u Crnoj Gori koju su oni stvorili. Rad opozicione elite samo podcrtava činjenicu da politička diferencijacija više nije dovoljna za identifikaciju opozicionih elemenata. Ne, danas se „pozicija“ i „opozicija“ razlikuju na osnovu socioekonomskog statusa. Ukoliko ne živite kao ta viša srednja klasa, de facto ste opozicija. Problem je što još nismo razvili svijest o tome.
Bonus video:
