Ibrahim Hadžić, lirski pjesnik, meditativni prozaik i filozof, svestrani proučavalac jezika, poezije, prirodnih fenomena i svega onoga što iz posebnog ugla vidi neobično ljudsko oko, „sabirnik mnogobrojnih oblika i slika“ upravo je objavio novu knjigu poezije „Duge sjenke kratkih pjesama“ u čijem pogovoru Marjan Čakarević kaže da je u pitanju knjiga koja na prvom mjestu predstavlja ono što Hadžić inače, rekao bih nastoji tokom ukupnog bavljenja literaturom, a to jeste da se u čulima dostupnom svijetu pronađe smisao postojanja.
Poetika i poezija Ibrahima Hadžića (1944, Rožaje, Crna Gora) već uobličene u prepoznatljiv i impozantan pjesnički opus, razvijale su se u obzorju modernog pjesništva srpskohtvatskog jezika, još od prve autorove knjige Harfa vasiona, objavljene prije gotovo četiri i po decenije. Hadžić je bio dugugudišnji urednik školskog programa Televizije Beograd.
Književnošću se bavi bezmalo pola stoljeća. Objavio je petnaestak knjiga poezije i proze, prevodi poeziju s ruskog jezika. No, s obzirom da je čovjek iz prirode i da u prirodi nalazi najvećeg sagovornika, već četvrt vijeka ozbiljno izučava gljive. Objavio je nekoliko knjiga o gljivama. Jedan je od osnivača Mikološkog društva Srbije i pokretač časopisa Svet gljiva. Njegove knjige o gljivama postale su priručnici za mnoge radoznalce, ali i naučnike. Osim gljiva, nabokovljevski je pasionirani istraživač noćnih i dnevnih leptirova. Za svoj rad dobitnik je mnogobrojnih nagrada od kojih je najvažnija „Bosanski stećak“ na 51. Sarajevskim danima poezije.
U novoj knjizi poezije, Duge senke kratkih pesama (Kulturni centar Novog sada, 2014.), otvoreni realistički motivi, teme, narativi i fabule dosežu do refleksija, simbola i znakova Harfe vasione iz 1970. Da li ste poezijom otkrili barem dio onoga za čim ste tragali gotovo pola stoljeća?
"Pjesnik, bez obzira u kojem se životnom dobu nalazi, uvijek je na početku. Svejedno o kojoj se knjizi po redu radi, i prva i posljednja nastoje da daju odgovore na uvijek ista pitanja: pitanja smisla postojanja. U prvoj knjizi, kao mlad pjesnik bio sam zagledan u zvijezde. Možda eliptičnost, odnosno škrtost u riječima, čine prvu knjigu metafizičkom.
No, u najnovijoj zbirci govorim o sličnim temama na drugačiji, ironičan način. Moje pjesme više nijesu u jeziku škrte iako pojedine „kratke“ imaju samo četiri stiha, tj. formu katrena. Sada sam zaokupljen temama a ne ritmom. Moje pjesme možda liče na sažete eseje, gnome i sl. Ne mogu govoriti o uzorima, ali su mi vrlo drage pjesme koje pišu prozni pisci. Kod njih nema uvijanja i zaumnosti. Ispred svega ide siže, a taj siže ima vrlo jak oslonac u životu, bilo da je simboličan, bilo da je istinit".
Od kraja osamdesetih, možda od zbirke Na staklu zapisano, okrećete se asocijativnom i narativnijem izrazu... Kakva je danas uloga pjesnika u vrtoglavom svijetu tehnologija, kultova novca, pornografije i spektakla?
"Živimo u ubrzanom, bezumnom vremenu. Vremenu hiperprodukcije svega i svačega. Vrlo se teško razabrati šta je dobro a šta nije. Recimo, likovna umjetnost, ona postaje videoklip... eksperiment... instalacija... performans... hepening... To je drugi medij. Naravno, u filmu ima likovnosti, ali to nije ono što se zove umjetnost - likovna umjetnost. No, tokovi života su nezaustavljivi. Možda i to mora da se ostvari na taj način. Možda nije dobro definisana sintagma Od pećinskog slikarstva do Pabla Pikasa. Možda treba proširiti pa reći Od pećinskog slikarstva do nagog tijela Marine Abramović. Ja se divim tehnologijama, svjestan da je ovo vrijeme Interneta... mobilne telefonije... GPS-a ... dronova.
Danas djeca razmišljaju kao starci. Potkovana su, kako bi kazali u mom zavičaju. Sve znaju. Danas pjesnici teško da su ikom idol. Recimo, ono što su napisali Brana Petrović u pjesmi Prilog za evropsku istoriju i Mak Dizdar u pjesmi Poruka prosto je genijalno, genijalno i u pjesničkom smislu i u vidovitosti onoga što će doći, a došlo je. Oni su bili pravi vrači iliti pretskazivači teškog zla koje je zadesilo sve nas na prostoru bivše Jugoslavije. Trebalo bi uvijek iznova čitati te pjesme".
Rođeni ste u Rožajama, na padinama Hajle. Rožajsko djetinjstvo ostavilo je dubok trag na Vašem pjesništvu i uopšte životu i traganjima. Posebno kada su u pitanju osjećanje i doživljavanje ljepote i mističnosti pritode. To se osjeća i u Vašim urbanim, tzv. gradskim pjesmama?
"Negdje na početku studija pročitao sam rečenicu koju je izgovorio veliki Lav Tolstoj, koja je govorila o tome da je djetinjstvo nepresušan izvor za umjetnike. Slike i doživljaji koji su u tom periodu usvojeni, ostaju za cio život. Bio sam pomalo ljut na genija iz Jasne Poljane. Pitao sam se čemu ostatak života ako je to tako. Danas vidim da je Tolstoj bio u pravu. Dakle, Rožaje osjećam kao jedan nepresušan izvor u svakom pogledu. U zavičaju provodim dva do tri ljetnja mjeseca. Ta tri mjeseca su moja energija i hrana za ostatak godine koji provodim u Beogradu. Ja se nalazim u Faradejevom kavezu a oko mene praskaju munje.
Moj zavičaj kao da je izronio iz djela Nikolaja Vasiljeviča Gogolja. Paralelno uz realni svijet i život, postojao je i mitski. Tu su đavoli, tu su šejtani, tu su vragovi, tu su iblisi itd, itd. da samo nabrojim nekoliko naziva đavola. Njihova imena ušla su u rožajska poređenja ili kletve: Đavole jedan, J. ti đavo majku, Šejtanu jedan, Vraže jedan, kao Iblis si. I cijela priroda živi u dosluhu sa nečim što je izronilo iz mita. Kad već govorite o zavičaju, autor ste Rječnika rožajskog govora, u kojem osim pet hiiljada leksema (lokalizama, arhaizama, varvarizama) ima još mnogo jedinstvene jezičke građe koja osvjetljava govor, a i mentalitet i duhovno i folklorno stanje duha ovoga kraja?
"Moj rad na Rječniku bio je vrlo složen i dugotrajan, riječi sam počeo da prikupljam od studentskih dana. U tim brojnim riječima ima onih koje nijesu zapisane ni u jednom do sada štampanom rječniku. Te riječi su svojina rožajskog govora, ili šireg regiona. Vrlo sam se iznenadio kada sam u Kišovim Ranim jadima našao moj zavičajni pojam fuškija. Ovdje nije mjesto da sada tumačim ovaj pojam, ali eto, mi i ne znamo kako je sve putovala ili nastajala neka određena riječ. Moj Rječnik je diferencijalan a ne opšti. U njemu nema pojmova koji su opštepoznati. Ja sam se usredsredio na ono što je lokalno, ili što sam mislio da je lokalno.
Pri štampanju Rječnika sa izdavačem sam se dogovorio da napravimo jednu inovaciju za ovu vrstu djelatnosti. Naime, posjedovao sam tonski materijal, govor Rožajaca, koji sam snimio sedamdesetih godina prošlog vijeka. To je govor ljudi koji su rođeni krajem XIX i početkom XX vijeka, od kojih danas više niko nije živ. Dakle, svaki primjerak štampanog Rječnika sadrži i CD. Ovim postupkom omogućili smo lingvistima da otprate akcenatsku i svaku drugu osobenost rožajskog govora.
No, još kod mene ima nečega što me vezuje za rodni kraj. Radeći na ovom Rječniku napisao sam jednu zbirku pjesama koja vrvi od lokalizama. Knjigu sam nazvao Maternji jezik. Ovaj naslov je simboličan a i bukvalan. Majka je glavna ličnost. Ona govori „rožajskim govorom“. Ja, kao pjesnik, u posljednje vrijeme često koristim majku da se zaklonim iza njene starosti.
Knjiga Posmatrač je estetički određena u jednom eseju kao sumbilustička asocijacija na Bodlera i „hram prirode“. Tu je kontemplacija mističnih i poetskih veza „tajnog života biljaka“ veza koju vrhunite spram poezije, gljiva i noćnih leptirova?
"Posmatrač je sublimacija mojih lirskih doživljaja, mog lirskog pogleda na svijet. To su slike, slike... To su mahom pjesme u prozi. Ja sam u toj knjizi riječima slikar slika. Ja posmatram svijet i nastojim da uočim ono što drugi ne vide. Kad vidim noćnog leptira ja znam koji je mužjak a koji ženka. Tako raspoznajem i vrapce, mužjak ima crnu fleku na grudima a ženka nema. Znam da čavke imaju plave oči. Znam da mačka ima vertikalne zjenice a koza horizontalne... Prepoznajem na stotine i stotine gljiva. Popriličan broj biljaka.
Čemu to, pitaće neko. Ne znam ni sam, ali mene mnoge stvari interesuju na koje drugi ne obraćaju pažnju. Sva ta moja razgranata interesovanja po malo, da se našalim, su šizoidna. Ali ta šizoidnost je uvijek pod mojom poetičkom kontrolom".
Kao liričar, pjesnik senzitivizma, svakojake osjetljivosti zasigurno ste teško preživjeli surova nasilja i balkansku zbilju potonjih decenija.
"To su tokovi istorije. To je čarobna i luda vrteška. Danas, kada smo svi iz bivše Jugoslavije proklamovali demokratske prioncipe, vidim da živimo u najsurovijem mogućem svijetu. Zar se demoni ne dokopavaju vlasti. Krenu kobajagi kao demokrate i začas uvidiš da su čisti makijevelisti. Pratim surove obračune među partijama koji se odvijaju ne zbog demokratskih principa već oko toga ko će se više i duže zadržati na vlasti, a vlast podrazumijeva moć, novac, bogatstvo... "
Kako doživljavate danas društvenu, kulturnu i književnu zbilju u Beogradu i Srbiji, posebno u smislu sporih promjena i tog neprekidnog raspeća Srbije između Zapada, odnosno EU i Rusije? "Mi živimo u kompletno moralno posrnulom i nesređenom društvu. Nevjerovatne se stvari događaju oko nas. Ona zla izreka Ko bi dolje sad je gore se neprestano, na naše oči, realizuje. Zlikovci se proglašavaju herojima, i obrnuto. Devalvirani su glavni stubovi zdravog društva. Školstvo i zdravstvo ne da posrću, bauljaju. Kada je u pitanju kultura i književna zbilja, tu ne možemo govoriti ni o kakvom uzornom kulturnom modelu. Književna zbilja u Beogradu i Srbiji je zbilja katastrofalna. Crkveno-nacionalistička struja uzela je sve pod svoje ruke, mešetari, dodeljuje priznanja, štampa knjige, utiče na cjelokupno vrednovanje. A okretanje Srbije čas Istoku, čas Zapadu, stari je to trik (urođena mana na nervnoj bazi) ovog naroda. Pročitajte Memoare prote Mateje Nenadovića i naići ćete na rečenicu (koju ću parafrazirati), koju su Rusi proti i delegaciji koja je u Rusiju došla da traži pomoć u borbi protiv Turaka, kazali: Vi ste nam draži, Turci su nam bliži (misli se na geografski položaj). Evo vam ovu ikonu na dar pa se molite Bogu..."
Gljive, te “životinje koje ne hodaju”
Gljive su čudesna bića. One su tema u književnosti. Pominje ih Lav Tolstoj i Čehov i Knut Hamsun i Tomas Man i Kastaneda i Italo Kalvino i Danilo Kiš i Viktor Jerofejev i još mnogi drugi.
Svojevremeno sam se nosio mišlju da sačinim tematsku antologiju o pečurkama. Moja veza sa gljivama je na nivou zavisnosti. Prije neki dan sam bio u zavičaju sasvim određenim povodom, ali kakav bih ja bio gljivar ako ne bih svratio do šume. I dan prije nego što je pao snijeg na sjeveru CG, skoknuo sam u četinarsku šumu. Gljiva je bilo na stotine vrsta, jedne se crvene, druge se žute, treće bijele.
Te „životinje koje ne hodaju“, kako se još popularno zovu, gledale su me ispod grana smreka, iz kleka, iz mahovine. Što se tiče noćnih leptira, tzv. moljaca, njih sam „otkrio“ prije desetak godina. Pažnju prema njima zadržao sam na nivou fotografisanja. To su bića nevjerovatnih boja i oblika.
Bonus video:
