Kako stvaraju Kolašinci iz pozorišta KLAP: Sa 20 eura napravili predstavu

Često i nova odjeća iz naših plakara završava u pozorištu. Ima sugrađana koji nam pomognu tako što stare stvari i odjeću daju pozorištu, olakšavaju nam, priča Zoran Rakočević
60 pregleda 1 komentar(a)
Kolašinsko amatersko pozorište, Foto: Dragana Šćepanović
Kolašinsko amatersko pozorište, Foto: Dragana Šćepanović
Ažurirano: 02.11.2014. 20:51h

Više puta nagrađivana scenografija jedne od najboljih predstava Kolašinskog amaterskog pozorišta (KLAP) “Orkestar Titanik” koštala je tek nešto više od 20 eura.

Tolika je bila cijena šarafa kojima su povezivani sve djelovi scene koja je, prema mišljenju žirija, bila najbolja na Festivalu dramskih amatera Crne Gore, Bijelo Polje i na regionalnom festivalu u Trebinju prije tri godine. Pri svakom izvođenju bilo kojeg komada KLAP-a, podjednako kao maestralna gluma kolašinskih glumaca i glumica, fascinira i ono što ih okružuje kada se zavjesa podigne.

Reditelji i glumaci KLAP-a Zoran Rakočević i Đorđije Tatić kažu da je uvijek prije postavljanja neke predstave u njihovom pozorištu jasno samo jedno novca nema.

“Tako da onaj koji se bavi scenografijom mora imati sposobnosti iluzioniste, ne jeftinog, već vrsnog, koji će vas ubijediti da vidite i ono što baš i ne izgleda tako kada se svijetla u pozorištu izgase i sala ostane prazna”, objašnjavaju oni kako stvaraju magiju.

Nakon čitanja i analize teksta, kažu, nastaje grubi nacrt scenografije i kostima, a onda Zoran i Đorđije kreću u šetnju kolašinskim ulicama. Razgovaraju o dramskom tekstu, likovima, odnosima, karakakterima, kostimu, muzici, svjetlu, scenografiji...

“Razgovaramo i gledamo. Primijetimo kod kontejnera nešto što bi nam moglo poslužiti kao dio scenografije i to nešto prenesemo do mjesta gdje skladište scenografiju. Kada se nagomila dovoljno otpada, Zoran i ja naoružani čarobnim štapićima ulazimo u Spomen dom. Onda radimo, sklapamo, rasklapamo, od štendera za garderobu nastaje čekaonica i vagon, od kamionskih guma i daske nastaje peron, čaršafi i jastučnice postaju zidovi”, objašnjava Đorđije kreativni proces, tokom kojeg maštovitost i entuzijazam uvijek uspješno nadomjeste nedostatak novca.

Dešavalo se da rad na secnografiji ponekad traje i po 14 sati. Skupljajući predmete koje su sugrađani odbacili, Zoran i Đorđije napravili su skladište iz kojeg kasnije uzimaju djelove scenografije ili rekvizite za neku od predstava.

"Kontejneri, otpadi i lične stvari su ono odakle je nastajala scenografija i rekvizita. Slično je i sa kostimom. Često bi i nova odjeća iz naših plakara završavala u pozorištu. Ima sugrađana koji su upućeni u naš rad pa nam pomognu tako što stare stvari i odjeću daju pozorištu, olakšavaju nam, ne moramo baš sve da uzmemo iz kontejnera”, priča Zoran.

Kolašinci se ne čude kad ih vide oko kontejnera

To što dvojica mladih kolašinskih umjetnika tumaraju oko kontejnera odavno više ne čudi prolaznike.

Na stovarištu građevinskog materijala nedavno su im i poklonili drveni točak, koji je bio efektan dio scenografije za najnoviji komad “Farmagonija”. Zahvalni su, tvrde, na svakoj vrsti pomoći.

Od konkursa za raspodjelu sredstava Ministarstva kulture dobili su sredstva kojima su platili prevoz scenografije i članova ansambla na festivale te 2011. godini. Pored nagrade za scenografije predstava je tada proglašena za najbolju u vrlo oštroj konkurenciji. Rakočević je dobio i priznanje za režiju.

Kasnije su na uglednom “Repassage fest Ub“ dobili i plaketu za najbolju predstavu u cjelini, a nedavno na Međunarodnom festivalu kazališta Beli Manastir i nagradu za najbolju kostimografiju.

Bonus video: