STAV

Zastave?

Zastava će dobiti na vrijednosti onda kada prestane biti razarajuća po individualizam, kada prestane biti isključivi simbol kolektivizma oko kojeg će se, istovremeno, koncentrisati animozitet prema drugostima i nekritički stav prema sopstvenom identitetu
286 pregleda 8 komentar(a)
Zastave
Zastave
Ažurirano: 25.10.2014. 07:47h

Kada pođete na najeksploatisanije izvorište ovovremenog saznanja (Wikipedia) i ukucate riječ zastava, na bilo kojoj varijanti našeg jezika (uključujući albanski), vidjećete jedinstven i nimalo disonantan opis koji glasi: ''Zastava je parče tkanine...'' Nije li ova jednoglasna (hipo)teza sjajno polazište za prosto pitanje koje dugujemo jedni drugima? Šta zastava, zapravo, nije?

Na početku želim da naglasim da moj odgovor na ovo pitanje nipošto ne sugeriše (de)legitimisanje veksilologije, štaviše, nju je nemoguće osporiti ili na njoj insistirati u tekstu koji pledira da analizira fenomenologiju gluposti jednog političkog prostora.

Istorija veksilološko-heraldičkih kontroverzi na Balkanu je duga i zamorna, a eskalirala je upravo 90-ih godina prošlog vijeka, dabome, sinhronizovano sa svakom drugom domicilnom ludošću toga vremena. Sve je dobilo krajnje infantilan efe, kada je Vlade Divac oteo 1990. hrvatsku zastavu jednom hrvatskom iseljeniku (insistirajući na prisustvu samo jedne - jugoslovenske), dok je tadašnja generacija košarkaških učitelja sa brdovitog Balkana proslavljala svoju posljednju titulu šampiona svijeta u Argentini. Zatim su se, nekoliko narednih godina, Grci i Makedonci sporili oko izgleda makedonske zastave, tačnije antičkog simbola - Vergininog sunca (zvijezde iz Kutleša), ratovali trgovinskim blokadama i sankcijama, sve do odluke Svjetske organizacije za intelektualnu svojinu, koja će 1995. sporni simbol definisati kao istorijsku tekovinu grčke države.

U Bosni i Hercegovini će se voditi višegodišnja (post)ratna polemika oko izgleda državne zastave, uzme li se u obzir da bijeli stijeg sa srednjovjekovnim heraldičkim simbolom - štitom grba bosanskog kralja Tvrtka Kotromanića, nikada nije priznat od strane bosanskih Srba. Aktuelno rješenje bosanskohercegovačke državne zastave je nametnuto 1998. od strane tadašnjeg Visokog predstavnika za BiH - Karolsa Vestendorpa. I u samoj Crnoj Gori je od 2004. godine aktuelizovana simbolička dihotomija između pristalica crvene i trobojne zastave, povodom dileme koja je zastava istorijski utemeljnija u tradiciji petrovićke Crne Gore?

Da li ona crvena, sa dvoglavim orlom, koju je Jerolim Buća vidio još 1711. kao zastavu vladike Danila; ili ona trobojna sa državnim grbom koju je još 1858. godine, u vrijeme vladavine knjaza Danila, Emil Čakra opisao kao crnogorsku zemaljsku zastavu? U praksi je, međutim, i ovo političko-ideološko pitanje razriješeno 2007. godine, donošenjem novog Ustava.

Ukoliko želimo dobiti odgovor na pitanje šta zastava nije, bilo bi pametno odgovoriti na pitanje: šta država jeste? Ili, barem, šta bi trebalo da bude? ''Država je stvorena za čovjeka, a ne čovjek za državu!'' (Albert Ajnštajn); ili je to još ljepše, vrlo balkanski, nedavno pojasnio Josip Pejaković: ''Država je kad te neko drži!'' Hm. Za koga se to, mi na Balkanu, ''držimo''? Ili ko to drži nas? Na koga se imamo osloniti? Na ''države''? Države koje nam pružaju sigurnost, šanse i garancije - zbog toga se i organizujemo u države, zar ne? Ili države od kojih smo dobili na korišćenje samo zastave, kao relikte zakašnjelog devetnaestovjekovlja?

''Nijedna zastava nije dovoljno velika da prekrije sramotu ubijanja nevinih ljudi.'' (Hauard Zin); kao što nijedna zastava nije dovoljno velika da sakrije ljudsku glupost. Zastava više nije čak ni simbol države. Simbol države je radno mjesto, njen zdravstveni i socijalni sistem, te sistem prava, privilegija i obaveza. Zastava je ukras - i ništa više. Nešto poput vaše majice ili šala.

Tek promjenljiva kategorija, nažalost ili na sreću. U prilog toj tvrdnji govori i statistika. U posljednjih dvadeset godina, prostor eufemistično nazvan ''Zapadni Balkan'', bilježi dramatičan migracijski minus, koji se mjeri desetinama hiljada mladih i obrazovanih ljudi, koji su promijenili i majicu i šal. Ali i zastavu. Zato je zastava bezvrijedna ukoliko ne predstavlja ukras nečega što ima suštinu i sadržaj, a ne samo formu. Nečega što vam pruža udobnost i artikuliše obostranu ljubav u odnosu: država - građanin. Zato je u takvim društvima moguće ostvariti (nad)nacionalnu identifikaciju sa državom, i odvojiti nacionalno od etničkog; bolje reći, ovo potonje periferizovati, odnosno zadržati na razini ličnog. Ipak, važno je uzeti u obzir činjenicu da su etno-nacionalizmi politički konstrukti XIX vijeka, te kao takvi i dan danas determinišu opstajanje još jedne imaginarne kategorije - nacije, dok je pitanje pripadnosti istoj par excellence stvar subjektivnog osjećaja. ''Jedini objektivni osjećaj koji imam je taj da sam čovjek.'' (Erik Hobsbaum)

Dakle, nijedan jarbol, nijedan dron, nijedna legenda, nijedan mit ne mogu sakriti tako notornu činjenicu da iza svih naših zastava stoji jedno veliko ništa. Osim što svi zajedno dugujemo preko 200 milijardi dolara (pojedinačno se taj dug kreće u rasponu između 60 i 75 odsto GDP-a), bilo bi logično analizirati razliku u odnosu prema pitanju šta (ni)je zastava, za jednog Luksemburžanina, čija je prosječna mjesečna plata osam i po do devet puta veća od plate jednog Albanca ili Makedonca. Ili odnos jednog Švajcarca, čija je prosječna mjesečna zarada jednako toliko puta veća od zarade jednog Crnogorca, Bosanca ili Srbijanca?

Umije li taj isti Luksmeburžanin napraviti razliku između zastave svoje zemlje i zastave Holandije? Ili će onaj isti Švajcarac pomiješati sopstvenu državnu zastavu sa zastavom Crvenog krsta? I na koncu, da li je to uopšte važno?

Zastava će dobiti na vrijednosti onda kada prestane biti razarajuća po individualizam, kada prestane biti isključivi simbol kolektivizma oko kojeg će se, istovremeno, koncentrisati animozitet prema drugostima i nekritički stav prema sopstvenom identitetu.

Onog trenutka kada ona bude simbolizovala sistem koji obezbjeđuje svakom pojedincu jednako pravo na život dostojan čovjeka, time će njena vrijednost postati veća, iako će (vrlo vjerovatno) biti sve više ljudi koji neće biti sasvim sigurni kako ona izgleda. Jer ''zastava je (samo) parče tkanine''.