"Hronika sumnje” roman srpskog pisca Vladislava Bajca ovjenčan je nagradom “Meša Selimović” za knjigu godine 2016. Ovaj roman bio je i u najužem izboru za Ninovu nagradu. “Hronika sumnje” je priča o građanskom životu u Beogradu djelimično i Jugoslaviji, u knjizi je pisac kao savremenik vremena spojio fikciju i istorijske činjenice koje se odnose na Titovu verziju komunizma u Jugoslaviji. Po riječima Miljenka Jergovića Bajac “pripovijeda priču o odrastanju, sazrijevanju i dekadenciji, o propadanju jednoga svijeta i o njegovim svjetlim vrhuncima, o tonovima i ritmovima jedne epohe, o veličanstvenim i metastazirajućim zabludama očeva i o dubokom nerazumijevanju sinova - onih po čijim će se glavama i dušama stropoštati očinski svijet”.
Vladislav Bajac, rođen u Beogradu 1954. godine, pisac i izdavač, studirao je književnost na Filološkom fakultetu, Odsjek za jugoslovensku sa opštom književnošću. Bavio se novinarstvom i književnim prevođenjem sa engleskog jezika. Preveo je i priredio knjige: Pesnici bit generacije, Zen priče, Snaga robova, Lenarda Koena, čitanka Najnovija beogradska priča (sa Borom Đokovićem, Čan priče, Trip - Vodič kroz savremenu američku poeziju (sa Vladimirom Kopiclom), Šta ja radim ovde, L. Koena, Zen pesme Muso Kokušija. Autor je pjesničkih zbirki Koji put vodi do ljudi i Put haiku; knjiga priča: Evropa na leđima bika, Podmetači za snove, Geopoetičke basne i Gastronomadske priče; romana: Knjiga o bambusu, Crna kutija, Utopija o naknadnoj stvarnosti, Druid iz Sindiduna, Bekstvo od biografije, Život u osam imena, Evropa ekspres, Roman u pričama i Hamam Balkanija, Roman i druge priče. Knjige su mu prevedene na petnaest svjetskih jezika. Potpredsjednik Srpskog PEN-a od 2008. do 2010. godine; osnivač je i direktor izdavače kuće Geopoetika (1993).
“Hronika sumnje” je reklo bi se, Vaša najličnija knjiga, kako je nastajala?
- Neplanirano. Imao sam dilemu u planiranju koju ću sljedeću knjigu pisati između dvije druge ideje, a onda se nekako iznenada pojavila ova, treća, koja je proizilazila iz ličnog svjedočenja života u bivšoj, sada nepostojećoj, domovini. Ona mi je ponudila mogućnost da povežem paralelne priče između turbulentnih događaja druge polovine 20. ijeka u njoj sa doživljajima junaka i njegove porodice u istom periodu. Da, knjiga jeste najličnija od svih koje sam do sada napisao.
Glavni junak je osoba Ja, a pripovijedanje je u trećem licu. Ovim postupkom kao da ste htjeli da napravite otklon od prvog lica, zar ne?
- Tako je. Shvatio sam da pišem duboko intimnu priču (makar u jednoj polovini knjige) i da treba napraviti otklon od te česte formule pripovjedač = autor. Ideja da Ja zapravo zamijeni bilo koje drugo lično ime čini mi se da osim što je bila originalna, imala je i dozu duhovitosti, pa i književno - lingvističkog eksperimenta. U svakom slučaju, imala je ulogu “odbijajućeg faktora” u slučaju poistovjećivanja autora sa pričom junaka. Ali, ostavljala je i minimum prostora koji je to dovodio u pitanje.
Vremenski okvir knjige “Hronika sumnje” je između 1944. i 2016. godine. Može li se reći da je jedan od junaka i sam Beograd, koji se mijenja pred očima čitalaca?
- Gradovi to jest toponimi itekako mogu biti junaci knjiga. Moram priznati da dugo nijesam bio svjesan da u mnogim svojim knjigama (i romanima i pričama), uz sav svoj tzv. kosmopolitizam za koji me vežu, ja imam dozu lokal-patritizma koji je vezan za Beograd. Naravno, bez primisli na mikro primjer nacionalnog. Uostalom, svaki patriotizam se dokazuje djelima a ne iskazima. Da ne pričam o nacionalističkom.
“Hronika sumnje” je zapravo roman o revoluciji (revolucijama) i njenoj djeci. Postoji li obrazac po kome se revolucije odvijaju?
- Teško pitanje za jedan novinski odgovor. Ali, da pokušam: mislim da svaka revolucija ima svoje zakonitosti. Na primjer, ova bivša “naša” iz 1941-45. mene je upravo zanimala zbog jednog dijela svoje osobenosti, a to je da vidim gdje je bilo mjesto intelektualaca u njoj na samom početku. Oni su u revoluciji “radnika i seljaka” bili a priori sumnjivi jer je bilo nelogično da se pripadnici srednje ili više klase trude da, rušeći sopstvene roditelje, zidaju nešto što je bilo klasno suprotno. Ja sebi jesam našao djelimičan odgovor na to pitanje, ali ne znam da li je i u knjizi vidljiv.
U romanu napominjete da je jedini suštinski nasljednik Josipa Broza Tita bio Koča Popović. Reklo bi se da sa simpatijama pišete o bivšem španskom borcu, nadrealisti, diplomati. Zašto je on nestao iz političkog života Jugoslavije, a takođe i sa brojnih fotografija?
- Podrazumijeva se da je Koča Popović u knjizi ipak romantizovan. No, što ne znači da je on autorov ili junakov politički idol. On je tu kao model razrješenja onog pomenutog pitanja intelektualaca. Pomoću njega junak romana razrješava dileme i ulogu svoga oca u revoluciji. Tek kada je poslije svih mogućih državničkih pozicija stigao do potpredsjednika države (Jugoslavije), Popović je shvatio da je tu odmah do J.B. Tita ne da bi bio prvi do njega već da bi mu se prevelikom blizinom oduzela a ne dala sva politička moć. Suštinski, po mom viđenju, on je zagovarao nešto što moj junak naziva demokratskim socijalizmom, a koji je zagovarao veće slobode i višepartijski sistem unutar socijalističkog modela. Utopija? Možda da, a možda i ne.
Kroz istoriju države pišete i o Yu rocku. Zašto je to važno? Rock je bio sinonim za kosmopolitizam. Ta uloga se izgubila u današnjem vremenu?
- Rokenrol je važan dio mog, a i junakovog, odrastanja. Ali i odrastanja države. On je, uz ostale djelove kulture, bio veliki ventil stvaralačkih sloboda. Bio je to u Jugoslaviji period nepisanog sporazuma između mladih i države jer je ova druga shvatala svu svjetsku i lokalnu masovnost takve pojave koja je imala i snagu a ne samo manifestnu pojavnost. Uostalom, možda je svijet tada bio posljednji put u situaciji da ga pokreće tako masovan pozitivan duh koji je, makar i bivao u iluziji, zaista vjerujući i ostvarivao svoje ideale. O današnjem roku nemam šta da kažem.
Nostalgija je, veli Svetlana Bojm, istorija lišena krivice. U “Hronici sumnje” ima jugonostalgije, a ima li krivice i kakve?
- Ne, nema jugonostalgije. Samo prividno. Ima nostalgije za djelimično uređenom državom koja je imala svoje političke minuse, ali je na planu individualnog omogućavala sanjanje. Slobodno mogu reći da ste u periodima 60-ih i 70-ih mogli da realizujete svoje snove. Nije to važilo samo za čuveni “Američki san”. Mogli ste da sanjate i realizujete i svoj “Jugo san”. Dakle, nostalgija u vreme Jugoslavije, a ne za Jugoslavijom. A krivica ima različitih, čitave lepeze: sve do toga da ranije generacije od moje, a djelimično i moja, nijesu uspjele da sačuvaju ono što je u toj zemlji valjalo. A moglo je.
“Hronika sumnje” za razliku od vaših ranijih romana bavi se bliskom prošlošću. Ranije ste svoje romane smještali u svijet Kelta, Osmanskog carstva, dalekog Istoka. A zajedničko za sve ove romane je - interesantan pojedinac u svom vremenu. Slažete li se?
- Da, slažem se, s tim što sam ja pisao i knjige koje su se bavile skorim i ovdašnjim vremenima. Istoriju sam često koristio jer sam mislio da odmak od događaja pomaže dobrom zaključivanju o današnjici. I zato što zvaničnoj istoriji mnogo ne vjerujem. Zidao sam djelimično svoju. U mom istraživačkom slučaju, to se pokazalo kao tačno. Mnogo toga sam naučio pišući o drevnoj ili skoroj prošlosti. I naravno, smisao nije bio u pisanju o epohama već o pojedincu u njima. I u dodavanju nepostojećem ili neprovjerivom. Mislim da sam gradio vrlo egzotične, često skoro pa raspolućene pojedince, koji su uvijek imali dileme, ali i bili hrabri da se sa njima suoče i da ih rješavaju.
Ove godine izdavačka kuća “Geopoetika” obilježava jubilej: 25 godina postojanja. Da li ste zadovoljni kulturnom misijom koju je imala vaša kuća u proteklom periodu?
- Jesam. Jer još uvijek postojimo, a i zato što smo, uz neminovne pojedine greške i promašaje, održali visok nivo kvaliteta onoga što objavljujemo. Danas je to teško održati, kada novac diktira previše toga. Kao kruna upornosti u tome jeste i ovogodišnja međunarodna Nagrada za izvrsnost u kategoriji Inicijativa za književno prevođenje Londonskog sajma knjiga i Udruženja izdavača Ujedinjenog kraljevstva. To je posljedica i naše edicije Srpska proza u prevodu u kojoj objavljujemo autore srpskih izdavača na engleskom jeziku i nudimo ih svijetu. Do sada su osnovane čitave edicije Savremena Srpska književnost u SAD, Kini, djelimično u Velikoj Britaniji, arapskom svijetu, a dogovaramo i sa drugima. To se dogodilo po prvi put u istoriji naše literature.
Šta nam novo možete najaviti iz produkcije „Geopoetike“?
- U godini kada obilježavano, kako mi to volimo da zovemo, Četvrt vijeka, pogodilo se da smo uspjeli da objavimo najnovije knjige naših stalnih autora poput Murakamija, Ostera, Barnsa i drugih, a uskoro ćemo i najnoviju knjigu Justejna Gordera sa čijim Sofijinim svijetom smo na početku ušli na široka vrata u javnost, a poslije desetina knjiga davnih 90-ih autora poput Bele Hamvaša, Keneta Vajta, Pouisa, Brodela i dr. Očekuje nas i objavljivanje cjelokupne poezije Nobelovca Boba Dilana (od 1961. do danas). Hoću reći, kako smo počeli, nema kraja… Ali, ništa to ne bi uspjelo da nijesmo imali stalnu i vjernu podršku čitalaca. Uspjeli smo uz njihovu pomoć da suzimo prostor između elitnog i popularnog.
“Moja kineska priča”: čudesna zemlja i ljudi
Pomenimo i to da su vam nekoliko romana prevedeni u Kini. Kakve su impresije?
- Izvanredne. Naročito povodom ljudi. Kina je jedna neobična i originalna zemlja. Koliko god se ja bavio njenom kulturom, a bavim se skoro cio život, sve dok nijesam počeo da odlazim u nju, nijesam shvatao njenu širinu i jedinstveno očuvanu prošlost, koja ne odmaže vizijama i pogledu u budućnost. Naravno, ona je puna kontrasta i problema zbog spoja ostataka socijalističke organizacione strukture, partijskog nadgledanja i neo-liberalnog poslovanja! Pa to je već samo po sebi skoro apsurdno. Ali, funkcioniše. I širi se, u svakom pogledu. Ja imam sreću da sam lično, a i Geopoetika, dobio dva važna priznanja u Kini: jedno je Specijalna književna nagrada Kine u 2014. (koju mi je uručila potpredsjednica vlade na ceremoniji u Svekineskom narodnom kongresu na Tjenanmenu), kao i postavljenje za specijalnog savjetnika za svjetsku književnost izdavačke grupacije Anhui 2017. Jedna od njihovih kuća je i izdavač moja dva objavljena romana, a i trećeg koji se prevodi. No, jedna druga, najveća kuća u Kini upravo mi je štampala tekst o mojim iskustvima sa Kinom u zborniku dobitnika pomenute nagrade iz cijelog svijeta objavljenom na kineskom i engleskom jeziku pod naslovom “Moja kineska priča”.
Bonus video:
