"RAZGOVORI SA DADOM" BRANKE BOGAVAC

Svjetlost je u slikarstvu kao riječ u poeziji

Bogavac duboko promišlja Dadovo slikarstvo, inspiriše ga i oslobađa da govori o najintimnijim stvarima iz svog života i umjetnosti...
140 pregleda 2 komentar(a)
Ažurirano: 11.10.2014. 11:40h

(Branka Bogavac, Razgovori sa Dadom, Narodni muzej Crne Gore, Cetinje 2013) Branka Bogavac sačinila je antologijsku zbirku/monografiju intervjua, eseja, izjava velikih svjetskih pisaca, galerista, estetičara, filozofa, istoričara umjetnosti, muzičara, te reprezentativan izbor Dadovih slika, crteža i instalacija u drugom dopunjenom izdanju "Razgovora sa Dadom” u izdanju Narodnog muzeja Crne Gore. Kao vrstan znalac Dadove likovne poetike i filozofije Bogavac na samom početku ove dragocjene monografije kaže: Dado! Po francuskim umjetničkim prostorima to ime zvuči kao zlatni novčić. Već tri-četiri decenije, za mene je međutim to ime zlatni crnogorski perper jedan od nekoliko vrhova s kojim se Crna Gora takmiči s drugim svjetskim vrhovima. Ovako Bogavac otvara svoj prvi razgovor s Dadom Đurićem daleke 1979. godine u njegovom malom ateljeu u ulici Sena u Parizu. Već tada na svjetlosnim kapijama Dadovih boja i vizija, Bogavac je ušla u njegov kosmogonijski svijet “u središte čovječanstva koje krvari” i tamo ostala do današnjih dana začarana njegovom umjetničkom magijom. Taj ključ za otvaranje umjetnika koga “ni munje ne mogu otvoriti” bila je zapravo sama Crna Gora, umjetnikovo djetinjstvo i sjećanja na godine rata i djetinjstva provedene u Crnoj Gori i na Cetinju. “Viđala sam ga sa velikim francuskim pjesnikom Anri Mišoom, koji je takođe bio slikar. Njihova druženja su dvije umnožene pustinje”, kaže autorica ove vrsne multidisciplinarne knjige. Ona kroz svoje intervjue s velikim crnogorskim i svjetskim slikarem esejizira njegovu umjetnost, zahvata najbitnije nijanse Dadovoga genija, inspiriše ga tako da iz njega izviru suštinska razmišljanja o svojoj i svjetskoj umjetnosti i egzistenciji. Bogavac nam tako otkriva glavne uporišne tačke Dadovog umjetničkog portreta, uzroke i podsticaje za nastanak mnogobrojnih njegovih slika, instalacija, skulptura i cijelih izložbi o kojima slikar sam priča znalački i spontano podstaknut zapitanošću Branke Bogavac. Opet, autorica ove knjige prati i ostala dešavanja vezana za umjetnost i život velikog crnogorskog i svjetskog slikara, piše nadahnuto o njegovim izložbama, susretima sa drugim slikarima, velikim piscima, galeristima, porodici, ateljeu u Eruvalu, Crnoj Gori. Osim toga umjetničke i teorijsko-filozofske vizije su u ovoj knjizi podstaknute vrlo slobodnim umjetničkim, ali i “domaćim” crnogorskim dijalogom Branke Bogavac i Dada Đurića koji je rezultirao detaljima i izuzetnom hronologijom Dadovog života i opusa čime je nastala knjiga “Razgovori sa Dadom” kao ekskluzivan izbor eseja i tekstova najznačajnijih evropskih i svjetskih savremenika o Dadu.

U tom kontekstu Bogavac nije predodređeni biograf, ili hroničar, ona duboko promišlja Dadovo slikarstvo, inspiriše ga i oslobađa da govori o najintimnijim stvarima iz svog života i umjetnosti, i to Dada Đurića, koji je bio zatvoren i nekomunikativan za sav spoljašnji svijet budući genijem i koji je bio usamljenik i čudak. I zaista, ne znam nikoga kao Branku Bogavac ko je tako dugo pratio, istrajno i inspirativno pisao o nečijoj umjetnosti kao ona o Dadu Đuriću. Sjećam se njenih briljantnih tekstova o Dadu još iz kultne Književne reči i posebno časopisa Gradac, s kraja sedamdesetih godina. Malo je poznavalaca i esejista koji bi prepoznali u Dadovim vizijama neke presudne elemente za poimanje njegove umjetnosti, da ih on sam u kontemplativnim trenucima nije saopštio autorici ove knjige. Tako otkrivamo da u apokaliptičnim i opskurnim prizorima Dadovih kompozicija vladaju svjetlost i poezija, te da u ukupnoj egzistenciji ljudskog poretka i smisla postojanja umjetnost sve nadilazi. U jednom razgovoru Đurić kaže Branki Bogavac “Meni je moje slikarstvo važnije od mog života” ili ističe da je “poezija u slikarstvu važnija od slikarstva”. A kao najvažniji i suštinski poriv otkriva nam da je slikar svjetlosti: “Svjetlost se upila u mene i izlila na platno, ja sam jednostavno slikar svjetlosti, jedino remek djelo i jeste svjetlo”. A na drugom kraju on je slikar tame i tanatosa kao drugog neodvojivog spola ljudske egzistencije koja kao u životu obitava u svakoj velikoj i univezlanoj umjetnosti. U tom kontekstu Đurić u ovoj knjizi otkriva svoju veliku umjetničku spoznaju: “Slikarstvo je u stvari priča u svjetlosti, Svjetlost u slikarstvu je važna kao riječ u poeziji” To što nam Branka Bogavac otkriva kroz ovaj diskurs jeste i trag Njegoševe iskre besamrtne, Dadova ispovijedna gnoza o svjetlosti, te da čupa slike iz Crne Gore, to je veza i luče mikrokozma, spomenimo to ovdje ne samo zbog dva vijeka od rođenja drugog crnogorskog genija u poeziji Njegiša, već i zbog blizine Biljarde i Dadove rodne kuće. Ta svjetlost u Dadovom slikarstvu ima snagu vječnosti, uprkos svim kultovima mrtvih, uprkos opscenama i apokalipsi. U kosmosu Dadovih tema motiva i ideja kroz koje prolazimo čitajući knjigu Branke Bogavac nalazimo njegove najskrivenoije misli, detalje (u detaljima je bog), erupcije boja i oblika raskošne Dadove likovne semantike, ali prvjenstveno najintimnije detalje o slikarstvu, poeziji, Crnoj Gori, te posebno o vezama života i smrti kao komplementarnih nizova ukupne ljudske egzistencije u čemu je on slikar egzistencijalne strepnje, kao Goja, ili Bejkon. U jednom od najboljih razgovora s autoricom knjige “A smrt i život su sigurno nešto stoto od onoga što ljudi misle”, Đurić kaže da su za njega “smrt i život dva elementa koji čine život”. 

U jednom od najboljih razgovora s autoricom knjige “A smrt i život su sigurno nešto stoto od onoga što ljudi misle”, Đurić kaže da su za njega “smrt i život dva elementa koji čine život”

Branka postavlja asocijativna, diskretna pitanja Dadu, pitanja koja generišu i podstiču njegova razmišljanja i opsesije o umjetnosti, životu. Tu se otvaraju, vrlo suptilna i smislena, ali za velike umjetnike kao što je Dado vrlo teška pitanja o sreći, djetinjstvu, Crnoj Gori, sumnji u umjetnost... “Ružno je kad čovjek govori o djetinjstvu” veli Dado, to je “san koji je djelić stvarnosti”. Osim djetinjstva i sjećanja Dado prve likovne inspiracije i analogije ne duguje savremenicima, već Bošu, Brojgelu, Direru... U kontekstu života i smrti, nastao je i Dadov iznenadni antimuzej, zagledanje skeleta u tišini i sublimacija svega ostvarenog pa čak dolazak i opserviranje biološke smrti. To spajanje života i smrti sliva se kao i kod najvećiih majstora svjetske umjetnosti u neodoljivu čežnju kod Dada za apsolutnim i vječnim; Na takvim, najvažnijim mjestima Branka Bogavac spaja sa Dadom opservacije najvećih, svjetskih korifeja: Borhesa, Siorana, Joneska, Ljose, Veličkovića i drugih velikana sa kojima je vodila razgovore. Borhes veli da je vječnost prolaznost za koju niko ne zna kad je počela. Ali vječnost je i sva sadašnjost. Dado oslikava vječnost u tom beskonačnom spoju života i smrti. Knjiga “Razgovori s Dadom” jeste razuđeni i vrlo raznovrstan mozaik misli, literarnih fragmenata, citata, poetskih i slikarskih vizija; ovo je Brankina i Dadova zbirka, kao neki pisani muzej u kom se nalazi stalna postavka jednog Dada Đurića, ovoga puta pisanog i esejiziranog za razliku od onog koji jeste u galerijama muzejima i ateljeima. Oba ta umjetnika su komplementarna i ovaj Dado koji je u razgovorima Branke Bogavac filosof, pjesnik bolnog stanja biti, umjetnik koji je za trenutak promijenio svoj jezik, što je opet Dadova želja i opsesija da dosegne apsolut, ako ne do kraja jezikom slikarstva onda i drugim sredstvima, jezikom poezije, muzike i svime što može donijeti odgovore na teška pitanja beskonačnog bitisanja na zemlji i u svemiru. Kao i svjetlost i muzika kroz Dadove energetske i emocionalne kamelure pulzira i literatura, tekst. Gaetan Pikon, veliki estetičar umjetnosti, nama poznat po kultnoj knjizi Pisac i njegova sjenka, kaže da sve to raslojeno, nabacano, ili razbacano treba gledati bez prestanka; Prvi velikan koji je zapazio Dada u Parizu Anri Mišo, duboko je uvažavao Dada, Alen Boske, za koga poezija nije potrebna, nego neophodna kaže da je Dado izabrao mrtvačke i opčinjavajuće sadržaje, i tom duhu nepodnošljivom i jedinstvenom dodao zelenkastu i mliječnu svjetlost, praveći magnetsku ljepotu koja se izdvaja iz tog pakla. Poglavlja Savremenici o Dadu, sa više od dvadeset autorskih tekstova, Svjedočenja o Dadu, fragmenti i odlomci iz dnevnika autorice knjige i način kako su nastali razgovori dopunjuju knjigu živopisnim materijalom i čitaju se gotovo bez daha.

Galerija

Preporučujemo za Vas