Tri kratka romana Bore Ćosića - „Nulta zemlja“, „Carinska deklaracija“ i „Izgnanici“ objavila je Agora. Pod zajedničkim naslovom „Nulta zemlja“, romani su prvi put štampani u ovoj formi kao romaneskna trilogija. Noseći u sebi prazninu svoje zemlje sa juga, Bora Ćosic u ovim knjigama ispisuje duboko unutrašnju priču onoga što izgnanstvo jeste.
Poput novijih knjiga Pola Ostera ili Džulijana Barnsa, i Ćosicevi romani na ličnom, biografskom primjeru, ispituju, kako primjećuje književni kritičar i urednik izdanja Nenad Šaponja, prostornost i njene privide.
Na rubu eseja i unutrašnjeg monologa, njegov narator, sasvim zapao u zjap nostalgije, usred hronike o seobi koja, vidi se traje od mladosti, stilski iznijansirano, precizno dopirući do suštinskih pitanja, vodi čitaoca kroz nanose jedne izgnaničke egzistencije. Bilo da traga za vlastitim identitetom uz pomoć spoljašnjih i prošlih stvari, usred tvrđave ili kuće, tog ličnog muzeja ničeg („Nulta zemlja“), bilo da opisuje dramu seobe knjiga iz vlastite biblioteke ne samo preko konkretne državne granice, nego preko i unutrašnjih, psiholoških i vremenskih i prostornih granica („Carinska deklaracija“) ili se tek nalazi usred umnožene drame izgnanstva različitih nacionalnih uvida, usred kuće za pisce, negdje u Bavarskoj („Izgnanici“), Ćosićev narator, u tri varijacije, duboko sažimajući iskustvo evropskog romana na ovu temu, pokazuje kako i nove adrese, skoro podjednako kao i bivše, ne uspijevaju sasvim da utvrde tačno mjesto svoje kuće bivstva.
Ne znajući nikada do kraja što se iz prethodnog života u novi donosi, u prospektu za život u 20. vijeku u kome je jedna od glavnih slika čovjek sa koferom, narator „Nulte zemlje“ nam simptome izgnanstva pokazuje kroz konkretne nacionalne forme svojih junaka (Ruskinja, Mađar, Irac, Šveđanin) već fiksirane u literarnom ili socijalnom znanju i predanju, kao i kroz nacionalnu fluidnost pripadnika vlastite nestale jugoslovenske države. Razmjere tjeskobe i dubine nostalgije, pokazuje se, vrlo su individualne, a Nulti univerzitet njegove „Nulte zemlje“ nadugačko i naširoko istražuje jedini mogući predmet čiji se obim punoće skriva iza naziva - Praznina.
Povodom ovog izdanja Bora Ćosić je objasnio nastanak i evoluciju ovih rukpisa i razlog zašto ovo izdanje smatra premijernim:
„Iako već duže vrijeme izazivam nervozu svojih prijatelja, urednika i komentatora mnoštvom različitih verzija mojih stvari, ja uporno nastavljam sa tom praksom, jer mislim da su i rukopisi kao i ljudi, žive pojave, te dok je tako, moraju se mijenjati i razvijati. Kada je riječ o ova tri kraća romana (kakvi nijesu uvijek bili), treba imati u vidu da su pisani još tokom proteklog rata i u prvim godinama moga izbivanja iz zemlje, što će reći da njihovo nastajanje nije išlo bez određene nervoze. Tako je „Nulta zemlja“ imala u prvi mah skoro tri puta više materijala, koji je u to doba navaljivao na mene da se što prije nekome obznani, a to je, naravno bilo pogrešno. Njemačko izdanje upravo je takvo, nalik skoro jednoj cigli, a da mi njome nijesu razbili glavu, nego su je djelimično i lijepo primili, moja je sreća. Na svaki način, sadašnje izdanje ne samo što smatram konačnim, nego se nadam da je i neuporedivo stabilnije u mnogo čemu. Zbog svega, mislim da se, i pored mnogih turbulencija, ova verzija ima smatrati premjernom“.
Bora Ćosić (Zagreb, 1932) je srpski i hrvatski romanopisac, esejista i prevodilac. Autor mnogih proznih djela koje karakteriše ironija, humor, narativna kombinatorika i spisateljska razigranost. Neke od ovih kategorija primjenjive su i na njegove esejističke knjige i publicističke radove. Izrazitu popularnost stekao je nagrađivanim romanom „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ (Ninova nagrada, 1969), „Priče o zanatima“, „Tutori“, „Poslovi/sumnje/ snovi Miroslava Krleže“, „Doktor Krleža“, „Dnevnik apatrida“, „Dobra vladavina (i psihopatalogija njenog svakodnevlja)“, „Pogled maloumnog“, „Tkanje“, „Musilov notes“... Dobitnik je i uglednih evropskih priznanja: Nagrade Stefana Hejma, Nagrade za Evropsko razumijevanje (za „Carinsku deklaraciju“), Nagrade Albatros Zadužbine Gintera Grasa.
Bonus video:
