Kada se jedan literarni motiv transponuje u likovni izraz pred slikarom se postavlja delikatan i težak problem. Treba izmaći zamkama ilustrativnosti i predočiti bit motiva u njegovoj punoj izražajnosti. Slika francuskog romantičarskog slikara Ežena Delakroa “Medeja se sprema da ubije svoju djecu” jelo je koje u potpunosti potvrđuje uspješnost te transpozicije.
Uostalom, po Bodlerovom mišljenju Delakroa je “književni slikar” u najboljem smislu te riječi. Kompozicija je inspirisana Euripidovom tragedijom “Medeja”. Tragična junakinja se sveti svome mužu Jasonu na najokrutniji način - ubija dvoje djece koje mu je rodila. Medejina ličnost i razlog njene okrutne osvete, zbog nevjere muža, njena požrtvovanost za Jasona zbog kojeg je žrtvovala oca i brata, a na određeni način i sebe, otvara niz pristupa u sagledavanju složenosti njene osobe u psihološkom i društvenom smislu.
Kako je u ovom slučaju riječ o likovnom mediju, o kompoziciji u kojoj je uprizorena mitska junakinja, bavićemo se onim nijansama njenoga lika kako nam ga je predočio Ežen Delakroa. Uznemirujuća izražajnost Delakroaovog djela jest upravo u nagovještaju onoga što treba da se dogodi. Slikarev smisao za dramatičnost i onaj romantičarski senzibilitet za “ljepotu užasnog” usaglašeni su sa motivom Euripidove tragedije.
Senzualnost i bestijalnost mitske junakinje istovremeno privlači i uznemiruje. Obnaženih bujnih grudi, Medeja snažnim rukama privija djecu uz svoje tijelo. Čvrsto stisnutom šakom lijeve ruke drži isukan bodež. Dvoje djece, dva maloljetna sina bezuspješno se opiru želeći se istrgnuti iz majčinog smrtonosnog zagrljaja. Izraz njihove nemoći naglašen je uplakanim, prestrašenim izrazima lica i nemirnim pokretima tijela.
Grčenje prstiju na rukama i nogama Medejine djece dodatno naglašava dramatičnost prizora. Korpulentne građe, nalik Mikelanđelovoj Sibili, Delakroaova Medeja je prikazana kao da istovremeno sjedi i da je zakoračila. Ta formalna dvosmislenost na slici, ta simultanost kretnje i mirovanja, daje kompoziciji izražajnu dinamičnost naslikanog prizora.
Autoportret Ežena Delakroa
Način na koji Medeja drži nož oštricom usmjeren prema zemlji, neke je analitičare ovoga djela navelo na pomisao da tragična junakinja izgleda kao da štiti svoju djecu, a ne da se sprema da ih ubije. Možda tom varljivom utisku doprinosi način na koji je Medeja prikazana. Okretom glave u desno i zabačenim desnim stopalom može sugerirati kretnju kojom izražava trenutni strah od nečeg nepoznatog i nevidljivog što na slici nije prikazano.
Ovakvo moguće tumačenje nije uvjerljivo, ne samo zato što ne odgovara sižeu Euripidove tragedije, nego što u ovako prikazanoj Medeji prije vidimo dominaciju animalnog instinkta svojstvenog zvijeri koja se dočepala svoga plijena bježeći s njim u sigurno sklonište. Ovo monumentalno platno prožima mikelanđelovsko “terribilitas” izraženo na delakroaovski romantičarski način. Sklonost tragičnim motivima oslobađala je slikarevu mračnu imaginaciju, a samim tim i nova asocijativna sagledavanja uprizorenog motiva.
Način komponovanja naslikanih tijela koja svojom formom i bogatstvom slikarske materije posebno duguju Delakroaovim učiteljima, Mikelanđelu i Rubensu, sugeriraju ta asocijativna iščitavanja koja proizilaze upravo iz komplicirane složenosti Medejinog tragičnog lika. Kao da je nož kojeg čvrsto drži u ruci, kojim će ubiti svoju djecu, nož kojim je rasparala vlastito tijelo s plodovima utrobe što se grče na jasnoj svjetlosti dana.
Crvena postava tamnosmeđe Medejine haljine sugerira prolivenu krv nevinih žrtava njene djece, kao i otvorenu ranu njene neobuzdane osvetničke mahnitosti, svojega duševnog posrnuća. Slikarski efekti chiaro-scuro postupka, naslijeđenih od talijanskih majstora, ovdje su dobili svoju punu izražajnost.
Tragična junakinja je smještena u ambijent špilje. Mračni i hladni ambijent pećine usaglašen je sa mračnim nagonom što je obuzeo Medejino biće. Sa dva malodobna sina proživljava trenutke nesreće što će doživjeti klimaks u njenoj monomaniji. Delakroa je majstor dramatičnih scena s posebnim osjećajem za suprostavljanjem simboličnih vrijednosti proizašlih iz sižea drame kao što je slučaj u ovoj kompoziciji.
To simboličko kontrastiranje čini složeno jezgro slike oličeno podno Medejinih prsiju, u prestrašenim licima djece. Lijepa obnažena Medejina prsa kojima je dojila nejake sinove, postaće nijemi svjedoci i saučesnice njihove nasilne smrti. Majka ubija vlastitu djecu. Tijelo kažnjava rođena tijela. Medeja ubija sinove da bi se osvetila Jasonu.
Za nju su, kako kaže Jan Kot, ona “samo Jasonova djeca... ona ubija ne samo da bi se njemu osvetila; ubija ih zato što ne može da ubije Jasona. U njima ubija Jasona. Ali, u stvari, za Medeju ne postoji čak ni Jason. Postoji isključivo ona sama; Medeja i njen poraz.”
Delakroaov smisao za tragično očituje se i na jednom suptilnom detalju, gotovo nezamjetljivom u bogatstvu kompozicije, detalju toliko psihološki učinkovitom da predstavlja vrhunac umjetnikove invencije. Gornji dio Medejinog lica i glave je u sjeni. Sljepoća pomračene svijesti i slijepa sila zločina vladaju tragičnom junakinjom. Mračna i zavodljiva ljepota ove kompozicije jest u Medejinoj nepokolebljivoj odluci da izvrši osvetnički zločin, a krvavi finale toge čina umjesto na slici biće predočen u svijesti posmatrača ovog Delakroaovog remek djela.
Bonus video:
