Roman “Kći ženina” irskog pisca Dermota Bolgera je žestoko i beskompromisno djelo u kome pisac otkriva svijet sa margine društva. Podijeljen u tri dijela - „Kći ženina“, „Viktorijana“ i „Kristalna rječica“ - roman je ispripovijedan u prvom licu tri različita lika, u tri vremenska okvira.
U prvom dijelu, djevojčici rođenoj iz incestuozne veze brata i sestre, majka ne dozvoljava da izađe iz kuće. Kći provodi svoj život skrivena u sobi, stičući samo površnu sliku o spoljnom svijetu uz pomoć noćnih priča svoje majke - o dablinskim fabrikama i plesnim dvoranama šezdesetih, o vremenu kada je porodica tek stigla u novo predgrađe na prikolici rasklimanog kamiona i o incestuoznoj ljubavi između brata i sestre koja je dovela do njenog života u tajnosti.
U poglavlju „Viktorijana“, Bolger nas vraća u Viktorijansko doba, gdje pratimo priču o mladom učitelju koji postaje opsjednut služavkom Bridžit, a u trećem dijelu („Kristalna rječica“) upoznajemo Džoanu, koja je bolno opsjednuta prošlošću. Kako se radnja romana premješta u vremenu, naprijed i unazad, model prethodnih života polako se otkriva i sama radnja počinje da obuhvata sve širi opseg tajni koje su vezane za irski gradić u kome žive glavni likovi.
Bolger na taj način iznosi na vidjelo „istoriju“ marginalizovanih i skrajnutih Iraca, čiji životi nikada ne bi bili spoznati da se pisac nije prihvatio takvog zadatka. Roman “Kći ženina” je prevela Ksenija Todorović, a objavio Klio.
Dermot Bolger je rođen u Dablinu 1959. Čuvenu izdavačku kuću “Raven Arts Press” koja podržava mlade irske pisce i savremenu književnost, osniva već kao student, 1977, i od tada je jedan od vodećih autora savremene irske književnosti. Autor je romana: “Putovanje kući”, “Drugi život”, “Očeva muzika”, “Emiline cipele”, “Iskušenje”, brojnih drama, kao što su “Tužbalica za Arturom Klirijem”, “U visokoj Njemačkoj”, “Vedri april”, knjiga poezije i filmskih scenarija. Dobitnik je brojnih priznanja među kojima su i nagrada “Semjuel Beket”, Memorijalna nagrada, BBC nagrada. Od 1992. je na mjestu izvršnog urednika “New Island Books”.
Na početku razgovora za ART, Dermot Bolger je iz Dablina, gdje živi, govorio o nastanku romana “Kći ženina”. "Kao i mnogi ljudi širom Evrope, odrastao sam u novom gradu ili predgrađu koje je izgrađeno na poljoprivrednom zemljištu na periferiji 1.000 godina starog glavnog grada", kaže Bolger i nastavlja: "Vrlo različiti životi su vjekovima vođeni u malom selu, izolovanim farmama i dvjema ustanovama za smještaj osoba sa mentalnim poremećajima koje su se nalazile ovdje. Moj zadatak u ovom romanu je bio da se ponašam kao što se arheolog ponaša kada prosijava slojeve tla, kada arheološke iskopine i otkopavanja otkriju tragove svih prošlih života koji su živjeli u istim mjestima, života prekinutih u vremenu i još uvijek povezanih zato što su živjeli - uprkos vjekovima - na malom prostoru. Moj zadatak je bio da ispričam sve te odvojene priče, tako da ovi pojedinačni životi mogu biti vraćeni u novi imaginativni život, a ipak da ih utkam u tapiseriju u kojoj su prošlost, sadašnjost i budućnost povezani".
Kritičari su ocijenili da je roman “Kći ženina” potisnuta istorija cijele zajednice. Kakav je vaš komentar na ove tvrdnje?
"Nikad nijesam komentisao kritike: ja sam samo oduševljen i privilegovan kada ljudi ma gdje da su odvoje vremena za čitanje jedne od mojih knjiga, a posebno kada ti čitaoci nemaju veze sa Irskom, jer mislim da su teme raseljenih ljudi koji pokušavaju da povežu prošle živote i pronađu smisao sopstvenog života, univerzalne teme".
Može li se roman “Kći ženina” shvatiti i kao nepoznata istorija irskog društva?
"Ja nikada ne bih napravio takav grandiozni zahtjev za knjigu, ali ona pokušava da ispriča skrivenu priču jedne žene kao primjer za sve skrivene živote koji su zanemareni u svakom društvu. Kad sam bio dječak otkriveno je da je žena u obližnjoj ulici više od deset godina držala svoju mladu kćerku tajno skrivenu u spavaćoj sobi na spratu.
Godinama me je proganjao užas od pojma takvog ograničenog i skrivenog života tajni i čudnog odnosa između kćerke i majke, koja je i tamničar i njegovateljica. Shvatio sam da je potrebno, da bih ispričao fikcionalnu verziju njihove priče, ući u misli majke i razumijeti koktel strahova i kontradikcije koje su je navele da počini takav čin. Nastojao sam da moje prepričavanje njenog života u knjizi ostane prikriveno, da niko drugi ništa ne zna o tome, tako da su, iako je majka vidjela sebe i svoju kćerku kako žive u potpunoj izolaciji, one kao takve imale svoje odgovarajuće mjesto u velikoj tapiseriji života koji se živi u tom mjestu".
Šta u ovom romanu predstavljaju tri žene, vaše tri junakinje? "Volim da mislim da one u mojoj knjizi predstavljaju sebe i pokušao sam da ih uvedem u život što je jasnije moguće. Uvijek ostavljam čitaocima da odluče kako će njihove živote dovesti u kontekst sa univerzalnim iskustvom života žena".
Naše književne predstave o Dablinu najčešće se vezuju za Džojsa. U vašim knjigama vi nudite nepoznati Dablin i nepoznatu Irsku. Zašto, poput vas i drugi pisci nijesu pisali tako? Da li je možda bilo cenzure? "Džojs je izuzetno važna figura za bilo kog irskog pisca ili zapravo za bilo kojega pisca bilo gdje, ali nijedan pisac ne može posjedovati grad koji odiše životom, dišući lavirint milion različitih života, u kome se sve događa u isto vrijeme. Iako svjesni Džojsove sjenke mnogi drugi veliki pisci bliski meni, pa i ja, pokušao sam da pišem o mom gradu, na svoj način, i o ljudskom iskustvu uopšte, a mnogi drugi irski pisci iz moje generacije, kao što su Kolm Tojbin, En Enrajt, Džozef O’Konor, Rodi Dojl, Paula Mehan i drugi su to učinili.
U prvim decenijama nezavisnosti irski pisci su imali vrlo ozbiljne probleme sa cenzurom, ali to je sve nestalo u vremenu kada sam ja počeo da pišem, i više ne vidim da je to faktor koji utiče na današnje pisce u Irskoj".
Vi živite u Finglasu, dijelu Dablina, i to je bio jedan od njegovih prvih predgrađa. Šta nam možete reći o Finglasu i koliko je ovaj dio Dablina oživio u vašoj literaturi?
"Finglas je u biti kao i mnoga predgrađa radničke klase širom Evrope novi grad koji je izrastao nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, on je u svojoj srži bio malo selo koje je stotinama godina staro, i tako ste imali tu konstantnu jukstapoziciju između prošlosti i sadašnjosti, ako znate gdje da gledate. Pišući o njemu nijesam uzimao inspiraciju od starijih irskih pisaca, već iz raznih uticaja u rasponu od italijanskih romana Pjera Paola Pazolinija do američkih pjesama Brusa Springstina".
Vaš prvi roman “Noćna smjena” takođe se odvija u Finglasu. Ovaj roman je autobiografski. Što nam još možete reći o njemu? "Moj prvi posao je bio rad u noćnoj smjeni u fabrici za pravljenje elektroda i “Noćna smjena” je prvi i (pretpostavljam) jedini roman o tome kako se prave elektrode za varenje metala. Ja sam imao samo 18 godina, a kad sam kasnije počeo da pišem roman nijesam ni pomišljao da će neko biti dovoljno lud da to objavi, tako su opisi mojih kolega radnika i mjesta veoma iskreni i životni, nijesam pokušavao da maskiram ništa, nikoga, jer nijesam imao u vidu da bi neko mogao to da čita. Roman se odvija u Finglasu ali naziv mjesta se nikada ne spominje, pošto sam želio da predstavlja bilo koju radničku klasu iz predgrađa".
U svojim knjigama pisali ste o egzilu. Koliko je egzil u prošlosti bio, a koliko je danas, dio života Iraca? "U različitim trenucima u životu Irske činilo se da su egzil i emigracija stvar prošlosti. Moja majka je bila iz porodice u kojoj je bilo jedanaestoro djece, a u očevoj porodici je bilo sedmoro djece. Gotovo svi moji ujaci i tetke morali su da idu u inostranstvo da nađu posao, a jedini razlog zbog koga ja imam irski naglasak je zato što je moj otac bio mornar i u tom smislu je on nekoliko puta mjesečno isplovljavao, šaljući novac kući iz stranih luka. Sada, sa kolapsom irske ekonomije, mnogi iz generacije moje djece su opet prisiljeni na emigraciju zbog posla, što smatram da je vrlo tužno".
Sa osamnaest godina osnovali ste izdavačku kuću “The Raven Arts Press”, koja je bila jedna od najinovativnijih izdavačkih kuća u Irskoj. Da li ste zadovoljni kulturnom misijom koju je ova izdavačka kuća obavila tokom decenija? “The Raven Arts Press” nikada nije bila izdavačka kuća vođena profitom niti je imao ijedan impuls ili agendu po kojoj je vođena. Ona je bila abav pokret za promjene, vozilo za pisce koji nijesu, prema riječima jednog komentatora, “imali ništa zajedničko, osim originalnosti i nesuglasica”. Osjećao sam da je novoj generaciji potrebna nova platforma i ja sam požurio da obavim taj posao, da ne bi vidio da su tu generaciju počeli da okupljaju veliki izdavači u zemlji i inostranstvu.
Nije na meni da kažem kakav je ona imala kulturni uticaj u Irskoj, ali mislim da je bila platforma za neke vrlo zanimljive nove glasove. Iskustvo me je naučilo da budem veoma zahvalan za rad takvih izdavača i želim da pozdravim rad Zorana Hamovića i svih u izdavačkoj kući Klio koji su stavili na raspolaganje moje djelo novoj čitalačkoj publici.
Irska je danas zemlja vrsnih pripovijedača. Kako tumačite pojavu tako originalnih i sjajnih pisaca u posljednje dvije decenije? Koji su društveni uslovi uticali na tu pojavu?
Mislim da je moja generacija rođena u procjepu zmeđu dvije Irske - rigidnog konformističkog mjesta cenzure i crkvenih autoriteta i nove zemlje koju smo željeli da napravimo, otvorenu za nove ideje. Mislim da smo živjeli u vrlo zanimljivo vrijeme kada su se odvijale kulturne i društvene borbe i mislim da je to promijenilo svijet oko nas i pomoglo nam u navođenju na pisanje na nove načine i o novim stvarima. Međutim, kada sam se vratio da prilagodim Džojsovog “Uliksa” nedavno za pozorište, shvatio sam da je vrlo malo onoga o čemu smo mi pisali a da to nije pokrio Džojs u svom briljantno subverzivnom remek djelu “Uliks”.
Legendarni irski hotel "Finbar"
Dermot Bolger je priređivač i koautor dva originalna irska romana “Hotel Finbar” i „Žensko veče u hotelu Finbar“. Autori „Hotela Finbar“ pored Bolgera su i Dženifer Džonston, Rodi Dojl, En Enrajt, Hjugo Hamilton, Džozef O’ Konor i Kolm Tojbin, “novotalasna” irska generacija pisaca iz pedesetih i šezdesetih godina. Svaki od pisaca je dobio po jednu sobu u trošnom hotelu, sa zadatkom da osmisli goste i opravda njihovo prisustvo. O ovom projektu Bolger kaže: „Hotel Finbar je fikcionalno mjesto, ali osmišljeno je na osnovu stvarnih hotela, uključujući i “Klarens” hotel. To je bio jedan staromodni hotel, sve dok ga nijesu popravili i kupili nekolko rok grupa, među kojima je i bend U2. Hotel Finbar je bio stjecište siromašnih Iraca i smatram da priče reflektuju takvo stanje. Novi pisci pisali o promjenama u Irskoj i novom novcu koji se odjednom obreo u Irskoj.
Galerija
Bonus video:
