Da li je Francuska “skončala”?
Nijesmo ni blizu toga da razumijemo opasnost koju predstavlja transnacionalizam. Recimo, obično se nacionalizam kritikuje i krivi za dva svjetska rata. Međutim, veliko je pitanje realne krivice za prvi i drugi svjetski rat još uvijek pred nama, još uvijek, makar u izvjesnom smislu, otvoreno i neodgovoreno.
Na primjer, ne dovodi li ekonomski istoričar Karl Polanji - u njegovoj antologijskoj studiji „Velika preobrazba“ - u direktnu vezu njemački nacizam, odnosno Drugi svjetski rat, sa slomom međunarodnih finansija i „zlatnog standarda“?
I šta je drugo projekat „zlatnog standarda“ ako ne jedan transnacionalni i transnacionalistički projekat?
Jedan primjer kako konkretno izgleda transnacionalizam, čemu stremi i za šta se zalaže, daje francuski autor Gijom Faj. Naravno, dok kontemporarni transnacionalisti - od kojih smo neke pomenuli - iz lako razumljivih razloga kamufliraju i kriju njihove prave ciljeve i stremljenja, dotle Faj o tome govori i piše sasvim otvoreno.
Konkretno, Faj se inter alia zalaže za ukidanje Francuske. On štaviše smatra da Francuska više i ne postoji. Ili njegovim riječima: „Francuska je - poput Nemačke - skončala kao jedan politički entitet“. Tako, dakle, ovdje je riječ o jednom tipičnom transnacionalisti.
Interesantno je i importantno doznati za šta se zalaže. Naime, ako je ovaj Francuz za ukidanje Francuske, onda smo radoznali da nam objasni za šta je. To jest, čujemo da je protiv (Francuske) ali ne čusmo još za šta je.
Evo ga odgovor (u studiji „Arheofuturizam“): „Moramo prihvatiti jednu istinski demokratsku - ne više birokratsku - evropsku vladu sa stvarnim parlamentom i jakom i odlučnom centralnom moći“. Znači, Francuska - i van svake sumnje i sve druge države na Kontinentu - trebalo bi ukinuti, što prije, zarad jedne transnacionalne projekcije, zarad kontinenta-države. Ovo je jedan primjer. Međutim, valja razumjeti da je danas transnacionalni pokret - to jest transnacionalizam - veoma jak i veoma u stalnom snaženju. Pogledajmo samo primjer Evropske unije. I ovih dana, ovaj entitet, ova organizacija jača i uvećava njezina ovlašćenja, realnu vlast, dok u isto vrijeme, tačno za toliko, umanjuju se i ukinute su vlasti i ovlasti država. I to ne samo vlasti i ovlasti država članica no i brojnih drugih država - da, uključujući i ovu u kojoj živimo.
U teorijskom smislu, treba napomenuti da kada govorimo o EU mi zapravo ne govorimo samo o transnacionalizmu već i o sljedećoj, institucionalnoj, postmodernoj fazi i formi njegovoj - o supranacionalizmu.
Da ne zaboravimo da pomenemo i to da je danas vjerovatno najvažniji sprovodilac cilja/ciljeva transnacionalizma u svijetu država pod nazivom SAD. Dakle, valja recipirati i razumjeti da SAD danas u svijetu - bilo šta da rade, bilo gdje da intervenišu, bilo šta da je u pitanju - sprovode transnacionalne ciljeve. Znači: SAD realizuju ne nacionalne već transnacionalne ciljeve. Ili kako na to odlično ukazuje profesor na kalifornijskom univerzitetu Santa Barbara Vilijam I. Robinson, SAD realizuje izvjesnu transnacionalnu agendu. Još preciznije, tu transnacionalnu agendu realizuje „transnacionalizovana frakcija“ unutar SAD, pri tom koristeći državni aparat SAD.
Trilateralna komisija
Mnogi ljudi misle da je globalizacija neizbježna. To nije tačno. Tako se misli (ako se uopšte misli) zato što se u osnovi ne razlikuje ovo dvoje: projekat i proces.
Globalizaciju bismo mogli možda i da podržimo kao proces. A kako bilo, da se složimo da je, kao proces, globalizacija neizbježna ili nužna.
Drugo je, međutim, kada je riječ o globalizaciji kao projektu. Doduše, kada globalizacija ne bi bila projektovana, ne bi je takoreći ni bilo. Ostalo bi se na “vilidžizaciji”.
Kad se smatra da je globalizacija nužna ili neizbježna gubi se potpuno iz vida njezin background. Gubi se iz vida, recimo, to da je, po mnogo čemu, globalizacija američki projekat. SAD su motor globalizacije.
Opet, ako ćemo da budemo puno precizniji, dužni smo da pojasnimo da su, zapravo, aktivator globalizacije grupacije koje Robinson naziva “transnacionalna klasa” i “transnacionalizovana frakcija američke elite”. Takođe, jedan od, kako ih Robinson naziva, “komandnih visova globalizacije” nalazi se i u organizaciji pod nazivom “Trilateralna komisija”.
Valjalo bi znati da ova i razne druge internacionalno/transnacionalne organizacije međusobno tijesno sarađuju, zvanično i nezvanično. Ove organizacije kordiniraju međusobne aktivnosti i ukupno imaju isti transnacionalistički/globalistički cilj. Njihovi interesi su, zapravo, isti. Isto, isti uticajni pojedinci pozicionirani su u nekoliko takvih organizacija istovremeno. Isti ljudi su osnivači Trilateralne komisije i Rimskog kluba.
Isti ljudi (insajderi) cirkulišu na funkcijama unutar tih organizacija. Na primjer, transnacionalista Francuz Paskal Lami ranije je bio komesar EU za trgovinu. Potom je bio generalni direktor Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Sada je počasni predsjednik „Notre Europe“, odnosno, instituta koji je u Parizu 1996. godine osnovao niko drugi do poznati i nepoznati evropeistički transnacionalista Žak Delor. Da razumijemo da sve ove tri transnacionalno/supranacionalne organizacije - EU, WTO i „Notre Europe“ imaju de facto isti krajnji, globalni cilj.
Taj cilj se nameće državama. Državama se nameće transnacionalistički cilj ukidanja država. Državama se nameće cilj ukidanja država i nameće im se zadatak ukidanja država. Tako da su, danas i ovih dana, glavni nosilac ukidanja država države. Pod pritiskom transnacionalnih snaga i supranacionalnih institucija, države se samoukidaju.
Kardinalan primjer tog (samo)ukidanja predstavljaju granice. Naravno, ukidanje granica je dio ili oblik ukidanja države. Na ovom primjeru (samo)ukidanja granica može se da vidi nekoliko važnih karakteristika “globalizacije države”; odnosno, kako se to operacionalizuje transnacionalistički cilj globalizacije.
Galerija
Bonus video:
