O romanu "Rod"

Jergović: Ja sam, na neki način, praunuk Austro-Ugarske

Željeznica je na Balkan donijela kulturu, bečku i parišku modu, nagovještaje boljeg života. Njome smo stupili u Europu. U mom slučaju, željeznica je porodični ikonostas...
170 pregleda 3 komentar(a)
Ažurirano: 30.08.2014. 19:10h

„Rod“, novi roman Miljenka Jergovića je knjiga sastavljena od više cjelina romana, dokumenata, pripovjednih skica, fragmenata u kojima se izmjenjuju fikcionalni i nefikcionalni djelovi i savršeno se miješaju stvarno i izmaštano.

Uz mnogo autobiografskih elemenata pisac u „Rodu“ ispisuje sagu o porodici Karla Štublera, svoga pradjeda. Jergovićev „Rod“ (Fraktura) jedan je od glavnih favorita za ovogodišnju tuzlansku nagradu „Meša Selimović“. Pored romana „Rod“, još jedna Jergovićeva knjiga privlači pažnju javnosti, to je knjiga pisama „Tušta i tma“ (Laguna) koje je ovaj autor razmjenjivao sa Svetislavom Basarom. Jergović i Basara u svojoj prepisci dopisivanja razotkrivaju sve sličnosti u negativnim karakterološkim crtama svojih nacija.

Miljenko Jergović (1966, Sarajevo) jedan je od najplodnijih i najprevođenijih pisaca srednje generacije sa prostora bivše Jugoslavije. Živi na selu pokraj Zagreba, odakle je govorio za ART Vijesti.

„Rod“ je vaš novi roman o majčinoj porodici, Štublerima i njihovom života u Bosni. Ali, to je ujedno i knjiga o svijetu koji je nestao. Možete li nam reći nešto upravo o tom svijeta? Kako je nastao i zašto je nestao. Kakve je tragove ostavio u Vašoj viziji?

"Riječ je o svijetu koji je nastajao početkom dvadesetog stoljeća, a nestajao sljedećih stotinjak godina. To je svijet bosanskih kuferaša, željezničara, poštanskih i državnih činovnika, učitelja, profesora, inžinjera, tehničara i liječnika, koji su se nakon 1878. i austrougarske okupacije Bosne, i još intenzivnije nakon 1908. i aneksije te zemlje, doseljavali u Bosnu po vladinom dekretu iz svih dijelova Monarhije, od Baltika, od Lavova, Varšave i Praga, do Beča, Pešte, rumunjskoga Banata... , tu su začinjali porodice, i često ostajali do kraja života. Moj pradjed došao je iz rumunjskog dijela Banata, bio je željezničar, a po narodnosti Njemac. Ja sam, na neki način, praunuk Austro-Ugarske monarhije".

U „Rodu“ ste zaokružili priču o Mladenu, Vašem ujaku, o čijoj ste sudbini pisali mnogo puta ranije u pričama. Međutim, u romanu nijeste odjednom ispisali njegov kraj već tema toga kraja zauzima znatan dio ukupne priče romana.

"Mladenova sudbina neposredno je odredila život njegove sestre, a moje majka. Posredno je odredila i moj život. I naravno da je to onda snažna književna tema, koju možemo promatrati na dva načina: kao biografiju i kao fikciju. Meni je, moram priznati, bliže i prihvatljivije čak i o stvarnim događajima razmišljati u fikcionalnom ključu. Nije važno je li se nešto doista dogodilo, nego je važno je li nešto uvjerljivo napisano, tako da čitatelj osjeća da se stvarno tako dogodilo.

Moj ujak Mladen spletom nesretnih okolnosti poginuo je u septembru 1943. kao njemački vojnik. Dakle, kao neprijatelj, kao okupator u vlastitoj zemlji. Ono što me cijeloga svjesnog života opsjeda i kao životna činjenicai kao literarna tema jest to da su često ljude slučajne okolnosti sudbinski, pa i moralno opredjeljivale. Nije se ni strana u ratu uvijek birala svjesno, mnogi su završili slučajno u partizanima, a ne, recimo, u četnicima, pa čak i ustašama. U takvim je slučajnostima začetak mnogih naših balkanskih tragedija.

Šta podrazumijeva kuferaški identitet u Vašem romanu?

"To je identitet neukorijenjenih ljudi, koji se nađu u zemlji opsjednutoj svojim korijenima, identitetima i pripadnostima. Bosna je, kao i Crna Gora, početkom dvadesetog vijeka bila opsjednuta rodovskim, plemenskim, nacionalnim, vjerskim, zavičajnim pripadnostima. Svi su se noktima držali za svoj grumen zemlje, kao da bi ih neka oluja mogla pomesti na drugi kraj svijeta. Pritom, ti ukorijenjeni Bosanci, svejedno je jesu li bili pravoslavci, katolici, muslimani ili jevreji, život bi često proživjeli, a da nikad ne bi putovali dalje od dvadeset kilometara.

Postojala je i izreka da je za Bosanca kućni prag najviša planina. Recimo, moji rođaci Karivani, starinom Bosanci, nikada ne bi iz Kreševa putovali u tridesetak kilometara udaljeno Sarajevo. Već je to Sarajevo za njih bilo neka daleka tuđina. E, sad pokušajte zamisliti što se dogodilo kada su se među njima, takvim Bosancima, najednom našli ljudi koji su svoje zavičaje ostavili u nekoj Galiciji, u Litvaniji ili u Mazovjeckom vojvodstvu, da bi došli u Bosnu sa svoja dva kofera? Sav moj svijet, i umnogome sav svijet moje književnosti, smješten je u procjepu između ta dva bosanska svijeta, jednoga duboko ukorijenjenog, i drugoga sasvim iskorijenjenog".

Poglavlje romana „Mama Ionesco“ određeno kao reportaža, je zapravo hronika umiranja majke. Čitalac stiče utisak da je majka za vas bila nepresušni izvor priča. Kao da Vam je samim tim majka (na neki način) oduhovljavala život?

"Moja je majka u svom bolovanju postala izvor priča. Pretvorila se u neku vrstu Šeherezade. Samo dok bi pripovijedala ne bi bila svjesna svoje bolesti. A tko je bila ta žena, i što je u fikcionalnom smislu za mene majka, to je neka druga priča. Nije mi bliska ona općenita predodžba majke kao uzvišenoga, jedinstvenog, obogotvorenog bića.

Moja majka nije bila tradicionalna balkanska majka, i na neki mi je način drago što je tako. Razmišljao sam, recimo, o tome je li me ona uopće voljela? Jesam li ja volio nju? Iz tradicionalne perspektive Balkana, takva pitanja se, valjda, nikad i ne postavljaju. Ne volim majke svetice. Ne znam što bih s njima. Takve su majke za život opterećujuće, a za literaturu nepodesne. Naravno, ako niste Maksim Gorki ili, barem, Skender Kulenović. Skender je, recimo, bio posljednji veliki pisac te tradicionalne patrijarhalne vizije majke. Takva je njegova Stojanka majka Knešpoljka, takva je i njegova majka Hanifa, koja se pojavljuje kao motiv u najbolnijem Skenderovom sonetu..."

Roman „Otac“ ste završili riječima: „Na svijetu nema nijednog živog Jergovića koji bi mi bio neki rod“. Smisao ove rečenice doživljavam neshvatljivim i neuvjerljivim, ali to je samo lični stav na koji svako ima pravo. A šta je sa Štublerima?

"To je tehničko pitanje. Zaista, na svijetu mi nijedan čovjek koji se preziva Jergović nije ništa u rodu. Svi moji Jergovići su fizički mrtvi. Slično je i sa Štublerima. Moji živi rođaci se, naprosto, drukčije prezivaju. To mi pruža izvjesnu slobodu kada pišem o Jergovićima ili o Štublerima. Nema nikoga koga bih naljutio ili povrijedio".

Uposljednjem poglavlju romana „Rod“, naslovljenom „Sarajevski psi“ dominira osjećaj otuđenosti i ogorčenosti prema Sarajevu. Zašto se odnos prema ovom lijepom gradu toliko promijenio u odnosu na onaj kakav je bio u zbirci priča „Sarajevski Marlboro“?

"Govorimo o fikciji, pa samim tim i o fikcionalnom Sarajevu. Sarajevo iz mojih knjiga, jednako iz „Sarajevskog Marlbora“ i iz „Roda“, je fikcija. Ne bih volio da se to drukčije čita. Sarajevo je jedna od nekoliko mojih opsesivnih tema, koju sam na takav način kreirao i re-kreirao da nemam više nikakvih obaveza prema jednome stvarnom gradu koji se, eto, također zove Sarajevo.

Kada je riječ o tom stvarnom gradu, on se u posljednjih dvadesetak godina dramatično promijenio, dramatičnije nego što se mijenjao u ratu, ali ja tome ne bih pridavao ni pozitivni ni negativni smisao. Je li predratno Sarajevo bilo bolje od ovog Sarajeva? To pitanje često se postavlja, naročito u novinama i u intervjuima bivših ili sadašnjih Sarajlija, ali mene takva pitanja baš nimalo ne zanimaju. Naime, uvijek je bolje ono što je nekad bilo, a čega danas više nema. To je upisano u čovjekovu psihologiju, i dosadno mi je trošiti vrijeme na toj vrsti usporedbi. Draže mi je sjećati se, ili svoju fikciju premještati u neko prethodno vrijeme. To je onda kreativni postupak. Usporedbe nisu kreativne".

Motiv željeznice i željezničara se javlja u „Rodu“, baš kao kod Kiša. Šta je zapravo željeznica u Vašem romanu, osim što je mjesto gdje radi otata Karlo Štubler?

"Željeznica je bila neka vrsta krvotoka, ili nervnog sistema, Austro-Ugarske monarhije, a možda i cijele dvadesetvjekovne Europe. Ljepša povijest željeznice dovršena je tridesetih godina tog stoljeća, nakon čega su željeznice korištene za pretvaranje ljudi u stoku, i njihov transport u koncentracijske logore. To je bio slom jedne obećavajuće, prosvjetiteljske epohe.

Prije toga, željeznica je bila sredstvo civiliziranja i urbaniziranja divljih ljudi i naroda. Zahvaljujući njoj, sela i varošice pretvarali su se u gradove i velegradove. Željeznica je na Balkan donijela visoku kulturu, bečku i parišku modu, nagovještaje nekoga boljeg života. Željeznica je temeljno sredstvo naše rane modernizacije. Njome smo stupili u Europu. U mom slučaju, željeznica je porodični ikonostas. Svi moji su, prije očeve i majčine generacije, bili željezničari, ili su odrastali uz željeznicu".

U romanu otkrivate da ste prvih nekoliko dana života proživjeli pod imenom Vuk. Ima li to neke veze sa onim narodnim vjerovanjem da urokljivu mušku djecu zovu Vuk, jer, eto, vuku niko ne može naškoditi. Je li to fikcija?

"Ne to je gola istina. O tome sam svojedobno napisao jedan poduži esej. Kao dječak, pa sve do početka rata 1991. gorko sam žalio što su se moji predomislili, i nadjenuli mi ovo ime, koje mi se nikada nije sviđalo, umjesto tog lijepog, odsječnog i snažnog imena Vuk, koje im je prvo bilo na umu. Ali kada je počeo rat, shvatio sam da bi me to ime sudbinski odredilo.

Naime, svi moji su katolici, Hrvati, nitko mi nije Srbin, Crnogorac, pravoslavac, ali da su mi nadjenuli to ime, i da sam se 1991. zvao Vuk Jergović, prečesto bi, čini mi se, svojoj okolini trebao objašnjavati tko sam i što sam. A kako mi se ta objašnjenja nimalo ne sviđaju, i kako mi je blisko da se u slučaju "sumnjičenja" po nacionalnoj liniji počinjem ponašati i osjećati upravo kao onaj za kojeg me "sumnjiče", tako bih, pretpostavljam, kao Vuk Jergović otišao što dalje i od Zagreba i od Sarajeva, negdje u neku Ameriku, gdje bih u miru mogao biti ono što već jesam".

Za roman „Otac“ dio hrvatske javnosti vam je zamjerio da „iz Beograda bombardirate Hrvatsku“. Ima li sličnih osuda povodom ,Roda“ obzirom da u ovom romanu nema puno „pošteđenih“?

"Za bombardiranje Hrvatske knjigom optužio me je Večernji list, koji se u međuvremenu transformirao u novine u kojima možete pročitati tvrdnju kako bi "Europa bila naprednija da je Hitler pobijedio". Mojim knjigama se, srećom, više ne bave. Općenito, malo tko je u današnjoj Hrvatskoj primijetio izlazak „Roda“. Možda je i bolje tako. Nakon što je ušla u Europsku Uniju, u Hrvatskoj je bolje ostati neprimijećen".

Ljetos ste na crnogorskom primorju sa Basarom promovisali zajedničku epistolarmu knjigu „Tušta i tma“. Kakva je bila saradnja sa Basarom? Je li bilo spornih tema?

"Svetislav Basara je veliki pisac, čovjek s kojim imam o čemu razgovarati, a da se nikada od razgovora ne umorimo. Oko malo čega se radikalno razilazimo, bilo u običnom razgovoru, bilo u tom dopisivanju za knjigu. Razišli smo se recimo u mišljenjima o Milovanu Đilasu".

Svjedočenje gradskog oriđinala

Kakva je vaša verzija priče o atentatu iz knjige „Gavrilov princip četrnaest priča o Sarajevskom atentatu“?

"Napisao sam priču o jednom maloumnom Jevrejinu, gradskom oriđinalu, posljednjem čovjeku s kojim je Nedeljko Cabrinović razgovarao prije nego što je bacio bombu na carsko vozilo. U mojoj priči, kao i u stvarnosti, on se zvao Moric Alkalaj. Policija ga je nakon atentata pokušala ispitati, ali nisu dobili bog zna kakve odgovore. Alkalaja Dedijer uzgredno spominje u svojoj knjizi Sarajevo 1914. Njegovo ime se još ponegdje javi, kao ime nekoga tko je s povijesnog stanovišta savršeno nevažna, gotovo nepostojeća figura, ali se, eto, našao na važnom mjestu. Na onom mjestu s kojeg se počela razmotavati strašna povijest dvadesetog vijeka. Moric Alkalaj mi je, eto, bio zanimljiviji od svih atentatora, i od žrtava atentata".

Preporučujemo za Vas