(Delfi: istorija centra drevnog svijeta - Delphi: History of the Center of the Ancient World; Michael Scott; Princeton University Press, New Jersey; 2014; 423 str.)
U srcu Delfa nalazio se hram posvećen bogu Apolonu, u kom je sjedila proročica. Ljudi iz gradova i dinastija širom Mediterana dolazili su k njoj da bi čuli odgovore na svoja pitanja o budućnosti tokom onih devet dana u godini (jednom mjesečno, svakog sedmog u mjesecu) kad je navodno imala direktnu vezu s bogom. Ta veza sa bogom gasila se tokom tri zimska mjeseca kada se vjerovalo da Apolon odlazi na kraj svijeta kako bi živio sa Hiperborejcima.
Oko Apolonovog hrama razvilo se religijsko utočište gdje su takođe obožavana druga božanstva, krcato izuzetnim umjetničkim i bogatim arhitektonskim darovima posvećenim bogovima dotičnih posjetilaca. Jedini dar ikada odbijen od strane proročice bio je dar jednog od najvećih grčkih vojnika, Temistokla.
Zapravo, radilo se o bogatoj gradskoj zajednici - svojevrsnom centru gdje su se, barem nakratko, brisale sve političke razmirice - a gdje su se takođe mogla naći i manja svetilišta i zdanja u kojima su se vjekovima održavala masivna atletska i muzička takmičenja (u staroj Grčkoj bila su jednako bitna kao i Olimpijada).
Najparadoksalnije od svega - a po svemu sudeći ovo je bilo i te kako paradoksalno mjesto - jeste kako je moguće da su tako naizgled razboriti ljudi poput starih Grka u kohortama odlazili u planine da čuju trabunjanje neke žene, s razlogom se pitao Sajmon Prajs. Čak i kad je Aleksandar Veliki proglasio sebe bogom, njegov makedonski narod prvi je sa skepsom odvagao taj koncept, dok mu se čitava Grčka otvoreno podsmijevala, i sve do takozvanog Hrista nijedno omnipotentno pagansko božanstvo neće direktno povezati nebo sa zemljom i biološki zbližiti čovjeka sa višom silom.
Ova lagana ali detaljna knjižica o naselju i proročištu u Delfima istoričara i arheologa Majkla Skota, pokušava da odgovori na ta pitanja, no jedino što Skot može da učini jeste da nagomila sve što je ikada rečeno o Delfima - a to nipošto i nije u tolikoj mjeri impresivno. Ostaju nam samo ruine na kojima možemo da sabiramo vlastita, ili nečija druga, opažanja. Recimo, još se sa sigurnošću ne zna tačna lokacija odaje gdje je Pitija boravila, kao ni mehaniku pod kojima se sve to odvijalo u "aditonu".
Većina informacija o Delfima dolazi od Plutarha, grčkog istoričara iz I vijeka nove ere. Rođen je nedaleko od Delfa i jedan dio života proveo je kao sveštenik u Apolonovom hramu. Pitija, glavna proročica (jedna od prvih zabilježenih po kojoj su sve druge nosile to ime), vjerovatno je poticala iz Delfa, i Plutarh govori da je u njegovo doba proročica odabirana iz jedne od "najzdravijih i najrespektabilnijih porodica".
Ipak, ovo ne znači da se radilo o aristokratskoj familiji. Zapravo, Plutarhova Pitija je "oduvijek vodila besprijekoran život premda je, s obzirom da je odrastala u kućama siromašnih seljaka, kad bi god izvršavala svoju proročku ulogu, činila to neizvještačeno, kao i bez nekog naročitog znanja ili talenta". Čim bi je izabrali, Pitija bi služila Apolona čitavog života, obavezujući sebe na istrajnu posvećenost i celibat. U jednom trenu Plutarh se i žali da su nekada bile potrebne tri Pitije da bi opsluživale sve posjetioce, dok je u njegovo vrijeme samo jedna bila dovoljna.
Zanimljivo je da Grci i nisu bilo toliko posvećeni kao što se čini. Aristofan se posprduje sa proročištem u komedijama Vitezovi i Ptice, dok Euripid u fragmentu izgubljene drame navodi da je "najbolja proročica obično ona koja tačno pogodi". Na kraju krajeva, ne treba ih kriviti: Delfi su vojevali i svoj tzv. Prvi sveti rat, ako prethodno znamo da je poslom na tih 100 svetih hektara rukovodio međudržavni Amfiktonski savez. S druge strane, Aleksandar je daleko više pažnje posvetio egipatskom proročištvu u Sivi, nego Delfima prije svoje vojne u Aziji.
Mada se s vremena na vrijeme, svakako prije dolaska helenizma, tvrdilo da je proročište često znalo da bude politički pristrasno i da je savjetodavce lako bilo podmititi, dobar dio Pitijinih savjeta je bio neizmjerno dvosmislen, pa čak i bezobrazan, i u tome ne samo što je ležala njegova najveća ironija nego i distanca od rigorozne ozbiljnosti koju inače nudi svako savjetovanje sa višom silom.
Vremenom će se to, kao i danas uostalom sa religijom, pretvoriti u biznis. Čak su i stari Grci znali da od svekolikog haosa na bijelom svijetu sigurno najmanje racionalnosti leži u neizricivom vjerovanju riječima jednog boga čije odluke prenosi čovjek. Otud geslo proročišta koje glasi, "Spoznaj samog sebe", što neodoljivo zvuči kao misteriozna, ako ne i komična, poenta neke od grčkih tragedija sa najviše smisla koje ćemo naći u ovom odveć zagonetnom svijetu. Na enigmu koju biste predstavili proročištu, zauzvrat biste samo dobili drugu i pokušaj da je rasvijetlite prirodno bi trebao da traje do kraja vaše sudbe. No, pojedinim nacijama je čak i život znao da zavisi od njega.
Jadnom Temistoklu Pitija je kazala, "vjeruj drvenim zidovima", za šta je famozni admiral mislio da znači atinska flota. Zbog tog savjeta ju je brže-bolje i izgradio, i pokazao njenu snagu brojno nadmoćnijim Persijancima kod Salamine 480.g.p.n.e, doslovno spasivši grčki narod od prve neprijateljske najezde.
Skot navodi da se za ispitivanje Pitije u VI v.p.n.e. od strane kralja Kreza iz maloazijske Lidije često mislilo da su se proročištu postavljala baš takva pitanja. Ali jedna od stvari koje Herodot, glavni izvor, nagovještava jeste da Krezov susret u Delfima samo pokazuje koliko jedan "ne-Grk" razumije grčku kulturu.
Krezova radoznalost iznjedrila je vrlo neobičnu vrstu pitanja koju možete postaviti nekom proročištu; naime, ono je isuviše direktno. Delfima su najvećma postavljanja pitanja u formi nekoliko opcija (npr. "da li bi bilo bolje i profitabilnije za mene da uradim A ili B?"), kako bi dobili savjet koji, ako već žele, ljudi odista mogu početi da slijede.
Krezovo drugo pitanje je bilo: "Da li ću pobijediti persijskog kralja Kira?" Odgovor je glasio da će Krez, čim pređe rijeku Halis, uništiti veliko carstvo. Naravno, Krez je odmah pomislio jedno (da će pobijediti Kira), međutim desilo se sasvim suprotno (izgubio je od Kira) - što je isto tako moglo da se izvede iz Pitijinog odgovora: zbilja je uništio jedno carstvo; ali svoje.
Dokazi sugerišu da je Pitija davala odgovore dok je bila u stanju transa, odn. inspirisana Apolonom, uzrokovana misterioznom pneumom: procedurom poznatom iz drugih kultura, no u staroj Grčkoj vezanoj samo za delfijsko proročište. Nedavno geološko istraživanje otkrilo je dvije poveće rasjedline ispod hrama, zajedno sa prisustvom gasa etilena.
Bitumenski krečnjak oko hrama je sasvim dovoljno naprsao, a to je dozvoljavalo pomenutom gasu da se izdigne do površine putem mineralnog izvora odakle je Pitija pila.
Skot takođe objašnjava da etilen "služi kao anestezija još od 1920-ih, zahvaljujući sposobnosti da uzrokuje prijatno, bestjelesno stanje nalik transu".
Otud samo jedan radni dan mjesečno u hramu, jer je trebalo sačekati da se gas nakupi u stijenama i zatim sporadično pušta u etar oko Pitije u aditonu.
Razumno je stoga složiti se sa autorom da bi razumijevanje antičkog svijeta, kao i intelekta ljudske vrste, bezmalo bilo nekompletno bez prethodnog razumijevanja delfijskog proročišta. Sve se uklapa.
Bonus video:
