Ovaj zapis počinjem faktografijom, bez koje ne bi bio napisan. Dvije ugledne ustanove, Dubrovačka knjižnica i Gradska biblioteka iz Kotora, organizovale su 11. juna / lipnja ove godine moje autorsko književno veče u Dubrovniku, u okvoru projekta Dubrovnik i Kotor - gradovi knjige, za šta sam zahvalan ovim ustanovama i njihovim direktoricama Vesni Čučić i Mariji Starčević.
Ta junsko/lipanjska noć u Dubrovniku, bila je prilika da se sjetim poslednje dukljanske knjeginje - Desislave. Nemoguće je izbjeći to sjećanje prilikom svakog mog dolaska u ovaj grad u kome je ona provela izgnaničke dane. Iskoristio sam priliku da na mojoj dubrovačkoj večeri oživim ovu knjeginju kroz priču, legendu i šture istorijske podatke, snove u kojima mi se javljala, te dvije povelje koje čuvaju istorijski trag o njoj.
Suštinski, osnova ove priče - jeste sudbina jedne izganane knjeginje i jednog izgnanog pjesnika. Oboje potiču iz iste zemlje, Duklje. Razdvajaju ih stoljeća, ali ih je spojila ista sudbina, izgnanstvo! I sudbina njihove zemlje.
Ko je izgnana knjeginja?
Velikog kneza Mihaila žena, koji u genaologiji dukljanskih vladara, koji tada nemaju titulu kralja (pošto je Duklja tokom XII vijeka znatno oslabila zbog stalnih spoljnih, ali i unutrašnjih ratova i razdora!), pa se dukljanski vladari titulišu kao kneževi. Poslije smrti kralja Radoslava ojačao je za za malo knez Mihailo, sin kralja Vladimira, kome događaji nijesu išli na ruku. Umro je pod čudnim okolnostima, po jednoj legendi našli su ga ubijenog u maslinjaku, a naslijedila ga je knjeginja Desilava, njegova supruga, koja se poslednji put pominje u povelji od 15. juna 1193, u kojoj Andrijin sin Đuraš, vraća crkvi svetog Martina otetu zemlju.
Izgubivši vlast, pred napadom Rašana na Duklju, knjeginja napušta domovinu i utočište nalazi u Dubrovniku. Sa njom, Duklju napušta kompletna dvorska kancelarija, župani Černeh i Cernik, kazanac Grdomil (šef blagajne ili državnog trezora) i ostala dvorska vlastela, crkveni dostojanstvenici, sa barskim arhiepiskopom Grgurom na čelu. On se prvi potpisuje na povelji i sasvim izvjesno za njega se zna da se nije vratio u Duklju, kao ni knjeginja, koja Dubrovčanima ustupa dva broda što je potvrđeno poveljeom izdatom mjeseca avgusta o Stejepanudne 1189. godine, u kojoj stoji:
U Hristovo ime. Godine Gospodnjeg utjelotvorenja 1189. mjeseca avgusta o Stjepanudne kod grada Dubrovnika pred svjedocima niže zabilježenim.
Ja knjeginja Desislava, velikog kneza Mihaila žena, budući bezbjedna, od svoje volje otpuštam svoj galiun i sagiteju (vrste brodova) ukupnoj opštini dubrovačkoj određujući da, dok budu ostala u gradu ista drijeva, budu u mome imanju, ali u službi opštine Dubrovčana idući brodovi, a što se bude dogodilio od njih, koji bi se poslije mogli izgubiti, određujem da mi opština dade sto perpera, a sada kad ja ostavim Dubrovnik, ili se vratim, isti će brodovi hodati kao moje imanje. A kad brodovi budu stati u Dubrovniku, ili izagnjiju ili se što mu drugo njima dogodi, kako se kazalo, biće na štetu samo opštine Dubrovačke, ako uzmogu sto rečenih perpera meni platiti.
Uslijed ove odredbe ukupna opština dubrovačka zvonjenjem zvona, skupivši se na sastanak, primi brodove. Na ovo se potpisaše: prvo Gregorije, Barski nadbiskup, župan Černeha, Vitalis Bodačije, Desimir sudija dubrovački, Grosijus Gojislav, Dobroslav Bodocije, vikar Mihatije, Petar Bubana, Dobroslav Slabe, Teodor Kuputasi, Duesius Vetrije, Lampridius Matej, Balotije Belatbusi, Paversen Pezane, Mihacius Furatere, Berivoj Kostin, župan Krepun, Kasvej Grdomir, Pelegrin Sergi, Radovan Nejeverijus, Bratoje Tehomirić, s kojima i ja Marin dijak i opštinski (ili općinski) notar bijah nazočan i ovo napisah, samo da opština dubrovačka čuva ove brodove kao svoje vlastite.
Orginal povelje se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku, odakle smo zahvaljujući ljubaznosti tamošnjeg arhivskoh stručnjaka Zorana Perovića dobili kopiju specijalno za ovaj tekst.
Snovi u Dubrovniku
Svaki put kada bih došao u Dubrovnik, ili namjervao da dođem, javila mi se izganana knjeginja, čijim sam se izgnanstvom bavio u knjigama GOVOR KRALJEVA i ANTIČKI GRADOVI / SNOVI I SUDBINE. U prvoj ona napušta Duklju, i na brodu od Bara do Dubrovnika razmišlja o svojoj i sudbini svoje zemlje, a u knjizi ANTIČKI GRADOVI napisao sam dužu novelu, u kojoj izganana knjeginja svakodnevno ide u luku dubrovačku, iščekujući brodove i vijesti iz domovine. I dok čeka brodove, u vazduhu osjeća miris paljevine. U jednom času kaže: To kuće gore, to knjige gore!... U svakoj pohari, gore i knjige i kuće, podjednako. Tamo gdje knjiga ima! A u Duklji onog vremena ih je bilo. Oni koji napadaju, ruše kuće kao skloništa napadnutih i knjige kao njihove duhovne temelje. U mojoj noveli knjeginja je bez statusa, izbjeglica, beskućnica, kakvih uvijek ima u svim ratovima, i nakon njih.
Dugo me progoni njena sudbina. Vjerujem da će junsko dubrovačko veče i sjećanje na nju biti zrno iz kojeg će, konačno, isklijati lijep cvijet knjiga, a sa njim i ona, čija ljepota živi u legendi.
Tu su snovi, koje sam sanjao u toku jedne decenije, tačnije od 1992 - 2002. godine. U svakom od tih povremenih snova - bio sam u Dubrovniku, zatočen, u nekom ambijentu grada, bez mogućnosti da iz njega izađem. Epilog je isti: ne mogu da napustim grad...
Povelja knjeginje Desislave
Toliko su ti snovi bili upečatljivi - prosto sam se bojao da mi se može nešto desiti. Bojao sam se dolaska u Dubrovnik. A kada me prijetljica Branka Bogavac pozvala da idemo na izložbu Voja Stanića koja je ovdje održana 2002, rekao sam: znaš onaj moj san koji se ponavlja. Bojim se!
Ma, hajde, rekla je, ne budi sujevjeran. I došli smo u Dubrovnik. Hodajući Stradunom, bio sam pod utiskom sna. No, koliko - toliko, sa tim dolaskom strah je otklonjen. Poslije tog dolaska, san me manje opsijedao. Zapravo, polako me napuštao. Kada sam kasnije, po nagovoru jednog prijatelja, ispričao san dobrom poznavaocu Dostojevskog, psihijatru dr Radimilu Jovanoviću, on mi je san ovako tumačio: Ti si zatočenik antike, pokušav a š da iz nje izađeš. Ta opsesija je toliko jaka. A Dubrovnik je arhetip drevnog grada... Ti hoćeš da izađeš iz sopstvene opsesije, ali ne uspijevaš. Ostaješ tu gdje jesi, u Dubrovniku, to jest u antici. Istina, više puta sam pokušavao da se bavim modernim temema, temama iz svog vremena, ali nijesam u tome uspijevao. Ostao sam zauvijek u antici, pa tako i u Drubrovniku.
Tada sam povjerovao u tumačenje sna dr Jovanovića. Međutim, sve više postajem ubijeđen, da moje zatočeništvo u snu, zapravo je moje poistovjećenje sa zatočeništvom knjeginje Desislave. Tražeći da je oživim, u tom traženju poistovjećivao sam se njenom sudbinom - i sam postajući zatočenik, u snu, i gradu u kome je provela izgnaničke dane.
Ništa se o njoj ne zna, o njenom dubrovačkom životu, njenom kraju. Da li je kraj života dočekala u ovom gradu? Ili je negdje otputovala? Da li se udala ili je ostala udovica? Ni na jedno pitanje nema odgovora. Dvije povelje su jedina dva svjedoka njenog života na dukljanskoj zemlji i u ovom gradu, i snovi koji su mi pomagali da je privedem u stvarnost iz dalekih predjela u koje je otišla davno. Žalim što snove nijesam bilježio.
I umjesto da pišem knjigu SNOVI U DUBROVNIKU, napisao sam SNOVE U DOKLEI, roman u kome se bavim snovima stanovnika tog antičkog grada, čiji ostaci i danas postoje u blizini Podgorice.
Knjiga se mogla zvati SNOVI U DUBROVNIKU. Snovi su vrhovna alhemija koja spaja svjetove, a snivač je kao pjesnik, kako je to moja omiljena spisateljica Magerit Jursenar zapisala u eseju Poetika snova: „Po mome doživljaju iskustvo sinvača je slično iskustvu pjesnika... spavač sklapa slike kao što pjesnik sklapa riječi: oni ih upotrebljavaju sa manje ili više sreće da bi govorili o sebi“. Oči ove, u svemu velike dame, divile su se arhitekturi Dubrovnika.
Ona je u ovom gradu bila više puta, a prema nekim pretpostavkama i napisala priču Mlijeko smrti, na čijem početku opisuje atmosferu ljetnjeg Dubrovnika, da bi kasnije maestralno, u svom uvijek osobitom stilu, razvila priču o zaziodanoj skadarskoj nevjesti. Moje dubrovačko veče može biti početak knjige o Desislavi, o njenim izbjegličkim danima. U kojoj će vjetar donositi miris paljevine i gorki pepeo iz Duklje. Dok će ona sjedjeti na dubrovačkoj rivi i brojiti izbjegličke dane, sanjajući o povratku u domovinu, u koju se nikada nije vratila! Vjerujem da ću kroz snove i imaginciju vratiti njene dane i njene noći dubravačke, pune mistike, mjesečine i vjetra u kome prepoznaje mirise dukljanskih proljeća....
Pjesnik koji je pjesmom branio grad
Nakon osam stoljeća jedan pjesnik napušta Duklju pod sličnim okolnostima. Tako se putevi izgnane knjeginje i izgnanog pjesnika ukrštaju u opsjednutom i ratom zahvaćenom Dubrovniku, gdje on stihovima brani grad, što će ostati jedinstven primjer časti i hrabrosti u jednoj opštoj istoriji beščašća, koja ovim našim prostorima bijaše zavladala u poslednjoj deceniji dvadesetog stoljeća.
Kada je pjesnik stigao u grad, bila je atmosfera kao u onoj Kavafijevoj pjesmi, samo što su ovdje, osim iščekivanja, padale granate. Taj pjesnik je bio Jevrem Brković, glas kojeg nijesu mogle ušutkati ni stišati nikakve prijetnje, ni one smrtne. Pjesnik koji je svoju hrabrost i vizionarstvo platio progonstvom! Jedan od najpoznatijih gradova na svijetu postaje žrtvom. Bijaše to uistinu uzvišen čin, stati pred haubice i izgovirti stihove:
Dolaze rušitelji s istoka i juga,
Pod krvavom zvijezdom čizmaši,
Topništvo neko silno i posluga,
Gdje su te tako surovi pronašli?
U njima bezdušje golemo kipti:
Ukaže se dvorac, atrijum, portal-
Nasrne srdit i jednoum vandal,
On samo to zna i to može biti.
Nije iz Duklje taj sumračni svijet,
Koliko mržnje, krvništva i zlosti!
S tobom na duši svi će oni mrijet,
Oprosti im, Dubrovniče, oprosti!
Veče je, oktobar 18. 1992. godine. Pjesma D ubrovniče, oprosti, otišla je sa Straduna u svijet, prevedena na mnoge jezike.... preko radio i drugih talasa, stigla je u srca mnogih ljudi.
Istorija se ponavlja, a sa njom i sudbine. U ovom slučaju, sudbina jednog pjesnika i jedne knjeginje. Borhesovo kružno vrijeme...
Dimitrije u Sponzi
Ne mogu a da se ovom prilikom ne sjetim izložbe Dimitrija Popovića posvećene Kafki, a otvorene u palači SPONZA 6. kolovoza 2010. godine, u okviru D ubrovačkih ljetnjih igara. Bijaše to u Dubrovniku veliki događaj. I u toj noći (a izložba je otvorena u zgradi u kojoj je smješten Držav n i arhiv, u kome se nalazi Desislavina povelja!), mislio sam na našu knjeginju. Imao sam osjećaj da se svaki čas može pojaviti u gomili turista kojih bijaše prepun Dubrovnik ili među posjetioce izložbe, vođen onom Brodelovom konstatacijom - na Mediteranu je sve moguće... Te večeri Kafka je, besumnje, bio u Dubrovniku. Što nije čudno: Veliki duhovi se prizivaju. Na Dimitrijevim slikama treperila je Kafkina duša. Mnogi od prisutnih su je osjetili, zaključio sam po licima onih koji su gledali slike.
Božena Jelušić, Miraš Martinović i Luko Paljetak
Samo je Dimitrije mogao osjetiti sve Kafkine preobražaje. U svemu jedinstveni Dimitrije! On bi možda jedini mogao izvajati lik knjeginje. On i vrijeme - taj moćni vajar!....
Dubrovački Kavafi
I za kraj ono što je mogao biti i početak ove priče, Luko Paljetak, taj dubrovački Kavafi. Kao što je Aleksandrija imala Kavafija, Dubrovnik ima Paljetka. Obojica su poznavaoci svojih gradova, njihove civilizacijske arheologije i tajnovite poezije,one skrivene magije koju samo pjesnici mogu osjetiti.
I kao što Aleksandrija imaše svoju dušu i svoju poeziju, svoju dušu i svoju poeziju ima Dubrovnik. Paljetak je duša Dubrovnika, njegova poezija. Nijesu svi veliki gradovi imali svoje velike pjesnika. Ova dva grada jesu. Gradovi sa svojim pjesnicima traju duže. Zapravo, besmrtni su!....
Njih ne mogu uništiti varvari. I kad je strepio i pitao se da li će doći, Kavafi je znao da je, Aleksandrija vječna. Ona Aleksandrija koju volimo, čiji je duh sačuvan u njegovim pjesmama
Bonus video:
