Laš Svensen je poznat našoj čitalačkoj publici. Svensen je profesor filozofije u Bergenu. Prevođen je na mnoge svjetske jezike. Bavi se popularnim i na izgled marginalnim temama u filozofskom ključu. Jedna od njegovih najpopularnijih knjiga je "Filozofija dosade", koju je kao i ostale njegove knjige objavila beogradska Geopoetika - "Filozofija mode", "Filozofija zla", "Filozofija straha", "Filozofija rada".
Najnovija njegova knjiga je “Filozofija slobode”. O krucijalnoj filozofskoj temi. Svensen piše da je ovu knjigu napisao kao apologiju slobode. Brani je od onih koji „tvrde da sloboda ne može imati mesto u našoj naučnoj slici sveta, i od onih koji su u politici i suviše spremni da je žrtvuju iz obzira prema takozvanim višim ciljevima“. Polazna teza je da sloboda čini sam osnov onog što uopšte znači biti ljudsko biće, ono što nas razlikuje od ostalih životinja. Sloboda ne zahtijeva sposobnost da mijenjamo uzroke koji prethode postupcima, ili da prkosimo prirodnim zakonima, već da sebi možemo predočiti različite mogućnosti i izabrati onu koju ćemo ostvariti.
Sloboda je fenomen koji sadrži mnoge dimenzije od metafizičkih i ontoloških do političkih i ličnih. Politička dimenzija slobode je dobila najznačajnije mjesto u knjizi jer se tu nalaze njeni najaktuelniji problemi u savremenom svijetu.
Regulisana društva imaju određene vrijednosti koje su zajedničke svim stanovnicima, ali ta društva nemaju alternativu i izbor. Svensen postavlja ključno pitanje - da li se može reći da čovjek živi u slobodnom društvu ako nema alternativu i izbor. Odgovor je jednostavan i ne izaziva polemike. Pluralizam vrijednosti je najvreća prijetnja regulisanim društvima i pruža mogućnost za ostvarivanje ljudske slobode. Stoga je politički aspekt slobode važan: “Naša želja za slobodom proizilazi iz susreta sa njenom suprotnošću, ugnjetavanjem. Ugnjetavanje se javlja u mnogim oblicima, od najbližih poznanika do susreta s moćnim državnim aparatom. Zajedničko im je to što čovek ne može izbeći da uradi nešto što ne želi ili ne može uraditi nešto što želi, svakako ne bez sankcija koje deluju kao još gora sudbina“.
Ako autonomija podrazumijeva odgovornost za samog sebe i svoje postupke, onda se svako njeno narušavanje može smatrati prinudom. Često drugi ljudi, vođe, država uzimaju sebi za pravo da oni znaju što je dobro za pojedinca ponašajući se prema njemu paternalistički. Želja za ukidanjem autonomije nikad nije napuštala vlastodršce, naročito kad su u pitanju njihovi kritičari. Prebijanje, ucjene, zastrašivanje, prinudne hospitalizacije, utamničenje, pa čak i ubijanje su još na repertoaru, obogaćene kontrolom pomoću savremenih tehnologija. Međutim pravo na samostalno odlučivanje je ono što je za pojedinca najbolje, bez obzira što njegovi izbori ponekad mogu biti loši. Samo slobodno odlučivanje je veća vrijednost od rezultata izbora. Suština slobode je mogućnost biranja dostupnih alternativa, aktuelnih i potencijalnih.
Svensen operiše pojmom negativne i pozitivne slobode, pozivajući se na Hobsa, Isajiu Berlina... Sloboda podrazumijeva otvorene alternative, i one koje trenutno nijesu željene. Negativna sloboda je u stvari što veći broj mogućnosti koje nam moraju biti na raspolaganju, a neke od njih nikada ne moramo iskoristiti. Iako ih ne koristimo ne smijemo ih ograničavati za druge. Redukovanje mogućnosti znači i manje slobode.
Mogućnost izbora i življenja u skladu sa sopstvenim vrijednostima, tj. o kontroli nad sopstvenim životom, označava se pojmom pozitivne slobode. Isajia Berlin ovu slobodu definiše na sljedeći način: “Pozitivno značenje reči „sloboda“ potiče od želje pojedinca da bude sam svoj gospodar. Želim da moj život i moje odluke zavise od mene samog, a ne bilo od kakvih spoljnih sila. Želim da budem oruđe sopstvene volje, a ne tuđe; želim da budem subjekt, a ne objekt; želim da se upravljam prema sopstvenim razlozima i svesnim ciljevima, ne prema uzrocima koji na mene takoreći utiču spolja. Želim da budem neko, ne bilo ko; želim da budem neko ko dela, ko odlučuje i nad kim ne odlučuju drugi, želim da uslovljavam samog sebe i da ne budem pod uticajem spoljne prirode ili drugih ljudi, poput predmeta, životinje ili roba, bez mogućnosti da nastupim kao ljudsko biće, što znači bez mogućnosti da osmislim sopstvene ciljeve i strategije, i potom ih ostvarim... Pre svega želim da imam svest o sebi kao mislećem, aktivnom biću koje nešto želi, koje je odgovorno za svoje izbore i u stanju je da ih obrazloži polazeći od sopstvenih ideja i ciljeva. Osećam se slobodnim ukoliko mogu poverovati da je tako, a neslobodnim ako shvatim da nije.“
Navodeći mnoge aspekte slobode Laš Svensen nas upozorava koliko je važna apsolutna sloboda izražavanja, o svakoj temi, bilo da je ona naučna, moralna, teološka ili politička. O tome Dž. S. Mil piše: “Kad bi svi ljudi bili jednog mnjenja, a samo jedan čovek protiv javnog mnjenja, tada celo čovečanstvo ne bi imalo više prava da tom jednom čoveku zapuši usta, nego što bi taj isti čovek, samo kad bi mogao, imao pravo da zapovedi celom čovečanstvu da ćuti“.
Sloboda sadrži mnoge dimenzije, od metafizičkih i ontoloških do političkih i ličnih
Kada je istorija u pitanju stav prema slobodi je protivrječan. S jedne strane polje slobode se širilo, a sa druge strane se na nju bjesomučno nasrtalo, od graditelja piramida, ubica Sokratovih, cezara, vjerskih vođa, revolucija, zločinačkih ideologija XX vijeka, savremenih tehnologija. I ako su svi oni nastupali u ime slobode. Ona je tako moćna da se otvoreno protiv nje niko neće deklarisati.
Često se sloboda shvata kao oslobođenje od svega, ali u praksi lična sloboda nije oslobođenost od svih opterećenja, već naprotiv, sloboda da se čovek posveti nečemu što mu zaista znači. Što daje smisao njegovom životu.“ Sloboda je... sposobnost koja se izgrađuje neprekidnim radom na samom sebi, tokom celog života“(L.S.).
Koliko je sloboda duboko ljudska govori nam i Dž.S.Mil. Čak ni sopstvenu slobodu ne mogu sam ukinuti: “Sloboda ne može da zahteva da čovek ima slobodu da bude neslobodan“.
Bonus video:
