Porodica po mjeri korporacije

Iako prikazani model porodice neće svima prijati, „Seksi snimak“ je film u kome je on kristalno jasan
158 pregleda 1 komentar(a)
Ažurirano: 09.08.2014. 10:34h

Seksi snimak (Sex Tape, Jake Kasdan, 2014)

Generacija komičara koja je svoj kreativni vrhunac imala sredinom protekle decenije, ovih godina snima tipske komedije o krizi zrelog doba. Nakon „Ovako je sa četrdeset“ (Džud Apatou, 2012) slijedi „Seksi snimak“ koji ima zanimljiviju premisu, ali se oslanja na sličan smisao za humor.

Eni (Kameron Dijaz) je blogerka koja ima dvoje djece i piše o svom ljubavnom i bračnom životu. Njen muž Džej (Džejson Sigel) pokušava da osvježi njihovu vezu, ali kako je razapet između obaveza i djece, to mu teško polazi za rukom.

Jednog dana, Eni padne na pamet da na tabletu snime svoj ljubavni odnos, ali Džej greškom taj snimak podijeli sa prijateljima. U želji da obrišu snimak, oni upadaju u niz avantura, a ubrzo postaju i predmet ucjene.

„Seksi snimak“ je zanimljiv film zato što se može posmatrati kao idealan reprezent savremene američke komedije, sa svim njenim vrlinama i manama. Uz to, djelo daje i odličan prikaz porodice kreirane po mjeri korporacija.

Prije svega, Eni i Džej potpuno neopterećeno govore o seksu, ali konstantna prisutnost teme i ukazivanje na njihovu polnu otvorenost razotkriva ozbiljne probleme u poimanju istog.

Riječ seks se u filmu izgovori toliko puta da postaje poštapalica nalik riječi štrumpfno u „Štrumpfovima“. Na početku ćemo vidjeti da Eni piše blog u kome govori o strasti, učestalosti odnosa i slično, pri čemu je ton izlaganja lepršav i diznijevski.

Intimnosti u ovom filmu nema, i pored toplih riječi koje bračni par sporadično razmjenjuje. Na početku, uporno insistiranje na tome da spavaju je potpuno lišeno motivacije, jer ni Džej ni Eni prosto više ne uživaju u tome kao nekada.

Snimak kasnije to iskustvo pretvara u niz poza, pa sve liči na porno verziju društvene igre „Tvister“. Ipak, kako je centralni dio filma posvećen tome da se do snimka dođe, autori kao da su smatrali ove detalje nebitnim.

Iritantan element je upadljivo reklamiranje firme Epl. Naši junaci snimaju sve na Eplovom tabletu koji ima mogućnost mrežne sinhronizacije. Sav sadržaj se smiješta na klaud, odakle se dalje distribuira po ostalim uređajima. Svima koji ne znaju šta je klaud i sinhronizacija sadržaja, ovaj film će dati više informacija nego što će im ikada trebati.

Nakon toga, Džej baci tablet sa sprata na ulicu, ali Epl je prosto previše dobro napravio taj tablet da bi se on slomio. Kada im padne na pamet da se možda dobro ne vide na snimku, provjera pokaže da kamera Eplovog tableta ima toliko dobru rezoluciju da se vide bolje nego u stvarnosti. Zbog svega toga, djeluje kao film nisu pisali scenaristi, već sektor marketinga.

Eni i Džej su prikazani kao dopadljivi roditelji po mjeri savremenog doba. Tako će Eni u jednoj sceni šmrkati kokain ne bi li mužu dala vremena da obriše snimak, ali kako je naglašeno da to inače ne radi, imidž uzorne majke nije ugrožen.

Njen šef će u ladici pored kreveta držati ogroman dildo, ali naši junaci će stići da prokomentarišu da „nije pošteno osuđivati, jer ko od nas nema dildo pored kreveta?“ U jednom trenutku, Eni i Džej će se pitati zašto ne bi pustili snimak u javnost.

Od ove ideje će odustati tek kada shvate da ne izgledaju toliko dobro koliko su mislili, pa ispada da estetski kriterijumi jedini imaju snagu tabua. Bitan element filma je i proslava kraja četvrtog razreda.

Da je fokus na slavlju, a ne na znanju, pokazuje se u sceni kada dijete pogriješi u gramatici tokom govora. Nakon toga slijedi prezentacija koja se, naravno, pušta sa Eplovog računara. Time tehnika supstituiše znanje, jer je jedini imperativ društva koje se opisuje korporativni konzumerizam, dok je sve ostalo podložno relativizaciji.

Ovako ozbiljni zaključci su sakriveni unutar pitkog i naivnog filma koji povremeno smanjuje inteligenciju naših junaka zarad jačeg komičnog efekta. Iako prikazani model porodice neće svima prijati, „Seksi snimak“ je film u kome je on kristalno jasan, a uz to pruža više nego dovoljno komike. Zato je idealan gledalac ovog djela neko ko voli škakljiv humor, sociološka učitavanja, a uz to želi i da kupi tablet.

Konačna ocjena: 5/10.

Matori Žigolo (Fading Gigolo, John Turturro, 2014)

Neki autori tretiraju pojedine teme sa tolikom superiornošću da se pokušaj bilo koga drugog da se njima bavi još od početka dočekuje sa podozrenjem. To je upravo ono što se desilo talentovanom Džonu Torturu kada je odlučio da snimi komediju sa Vudijem Alenom koja, uz to, nudi sličan smisao za humor. Nakon gledanja, zaključak je da razloga za strah nije bilo.

Mari (Vudi Alen) u razgovoru sa svojim dermatologom, doktoricom Parker (Šeron Stoun), saznaje da ona traži žigola kako bi sa poznanicom Selimom (Sofija Vergara) vodila ljubav u troje.

Kako je zatvorio knjižaru i nema posao, Mariju padne na pamet da to spomene svom prijatelju Fjoravanteu (Džon Torturo). Fjoravante pristaje, čime Mari postaje njegov makro. Ubrzo posao počinje da se širi, ali Marijev problem je što se zaljubi u Avigal (Vanesa Paradi) što počinje da mu remeti koncetraciju.

Ako se pogleda opus Vudija Alena, njegov jedini istinski nastavljač bi mogao da bude komičar Lui Si Kej, koji u istoimenoj seriji kombinuje humor i dramu na dirljiv, i istovremeno originalan način.

Za razliku od Vudija, Lui često zna da bude prost, što se sa jedne strane može posmatrati kao mana, ali sa druge daje neophodnu dozu originalnosti. Torturo je manje hrabar, pa se može reći da je snimio film koji više liči na Vudija Alena, nego što Vudi liči na sebe.

Podjela uloga je za čistu desetku, pa se vidi da Torturo dolazi iz glumačkog miljea, što do izražaja dolazi kod karakterizacije likova. Ako se uzme u obzir da je osnovna premisa zanimljiva, dolazi se do savršenog, malog filma, koji kvalitet sa početka ipak ne uspije da održi do kraja.

Osnovni problem je, paradoksalno, upravo robovanje estetici koja je proslavila Alena. Svaki Vudijev film je bio drama protkana komedijom, dok je kod Tortura to red komedije, pa red drame. Jasno je da ova scenaristička neujednačenost opterećuje djelo kao cjelinu.

Takođe, pojedini dramski elementi, kao što je jednostran opis jevrejske zajednice, pa i tretman ženskih likova, su suviše pojednostavljeni kako bi se pojačao efekat. Problem je što njihova stereotipnost ujedno utiče i na neuvjerljivost, naročito kada nije u funkciji priče.

Šteta je što Torturo nije više analizirao odnos doktorice Parker sa mužem na sličan način na koji je to urađeno sa Avigal. Djeluje da je njen lik mnogo kompleksniji i zanimljiviji, nego što mu se dao prostor u filmu.

Ovako je potentnost dramskog trougla koga čine konzervativna, slobodna i nesrećna žena nepotrebno zakomplikovan vjerskim sudom, kao i odnosom Fjoravantea i Dovija (Liv Šriber). U Vudijevim komedijama, koje se mogu posmatrati i kao društvena freska Njujorka, kulturna različitost je ono što grad čini posebnim.

Kod Tortura, djeluje kao da je grad konstrukt različitih segmenata društva koji se inače ne miješaju, osim ako to nije za potrebe filma. Zbog toga je teško zamisliti realnu situaciju u kojoj će se putevi glavnih likova ukrstiti na opisani način, što je greška koja se mogla lako izbjeći.

Pored osnovne priče, Torturo nudi pristojnu analizu ljubavnog odnosa. Fjoravante nije dobar žigolo zato što nije u stanju da se emotivno distancira od žena sa kojima spava.

Takođe, žene koje ga pozivaju su više željne ljubavi, nego uživanja, pa je najerotičniji trenutak masaža, a ne odnos. Ako izuzmemo Selimu, i Abigal i Parker unajmljuju mušku prostitutku kako bi prevazišle probleme u privatnom životu.

Smrt muža koji to nikada nije bio, kao i preljuba, osnovni su motiv koji pokreće glavne junakinje. Sa druge strane, Fjoravanteova motivacija je manje jasna, pa se može reći da je Torturo najslabije razvio lik koji tumači. Šteta je što i nadahnuti Vudi Alen replike troši u razgovoru sa svojom porodicom koja malo doprinosi radnji.

Veliki kvalitet Torturovog filma je što je riječ o djelu za odrasle koje ne pokušava pretjeranim pojednostavljenjem da se dodvori publici.

Čak i ako u tom naumu ne uspjeva u potpunosti, sama namjera je dovoljna da istakne djelo u moru sličnih komedija i preporuči ga onima koje privlače ozbiljniji, a opet komični sadržaji.

Konačna ocjena: 6/10.

Galerija