Sve tri koprodukcije 28. Grada teatra, čije su premijere obilježile dosadašnji tok festivala - „Amadeus“ po tekstu Pitera Šafera, u režiji Dore Ruždjak - Podolski, „Don Žuan“, u koreografiji Maše Kolar i „Prokleta avlija“ po kultnom Andrićevom romanu, u koreografiji Dane Rutenberg, i u režiji Nebojše Bradića, kao zajednički „imenitelj“ imaju onu najznačajniju i suštinsku funkciju umjetnosti - govore o našem vremenu, našim slabostima, a istovremeno, sadrže u sebi i oblik pobune i protesta protiv okolnosti u kojima se danas odvijaju naši životi.
Plesna predstava „Prokleta avlija“ (koprodukcija sa Narodnim pozorištem iz Beograda i Nacionalnom fondacijom za igru iz Beograda Aje Jung), ima i dodatnu „funkciju“ - možda najviše komunicira sa budvanskim festivalom već zbog same činjenice što je naslov „Nešto od ljudske istine“, pod kojim se odvija ovog ljeta, preuzet upravo iz ovog Andrićevog remek - djela, i simbolično oslikava sve ono o čemu Grad teatar govori u svojoj kulturnoj ponudi.
Reditelj Nebojša Bradić, koga budvanska publika poznaje gotovo dvije decenije (kako po gostujućim predstavama, tako i po režiji festivalske produkcje „Zločin na Kozjem otoku“), kaže u razgovoru za „Vijesti“ da je ovo prvo plesno čitanje Andrića bilo veliki i uzbudljiv izazov, i da je tema „Proklete avlije“ dio ozbilnjog kulturnog nasljeđa ovog prostora:
- Andrićeva priča govori o jednoj anti - utopiji, o zatvoru koji asocira na brojne zatvore iz proteklih vremena, i stiže do ovih naših, o jednoj vrsti zatvorenog svijeta, o unutrašnjim životima koji se ovdje odvijaju, i najveći izazov bio mi je da u predstavi postignem upravo taj psihološki momenat - da Andrića koji ima savršenu riječ, i koji je u književnom smislu izražen do kraja, prevedem u jedan sasvim osoben „jezik“, jezik igre, koji omogava publici, i svima koji učestvuju u predstavi, da prave sopstvene asocijacije, i da ih „pune“ svojim sadržajem.
Priča o Andrićevoj „Prokletoj avliji“ u ovoj predstavi postaje zgusnutija, mračnija, ali i poetičnija - sve se svodi na utamničene ljude, na zatvorenike i njihove čuvare, i svi su oni ograđene spoljnim, nametnutim zidom, ali i unutrašnjim krugom koji su sami sebi napravili. U kojoj mjeri je to i priča o sveprisutnoj krivici - krivici zbog pristajanja na takvo okruženje, i zbog slabosti da se bilo što promjeni?
Ono što je dominantno kod savremenog čovjeka jeste ta emocija straha i krivice, to osjećanje bazične nesigurnosti koje se sve više umnožava, ta strepnja i egzistencijalna uznemirenost. U takvoj situaciji i Andrićev svijet, koji je svijet jedne anti - utopije, donosi sadržaje koji su itekako savremeni. Andrić je pisao „Prokletu avliju“ u vrijeme obračuna sa Staljinom, i to je jedan drugi dogmatski period u kome je ta priča nastajala. U ovo naše vrijeme ne postoji samo jedan sistem koji se obračunava sa čovjekom, pojedincem, već je cjeli svijet postao sistem u kome čovjek-pojedinac, ima sve manje šanse, i to je ono što nas zastrašuje. Danas svaka zemlja ima svoju „prokletu avliju“, Šekspir je rekao da je cjeli svijet pozornica, a mi bismo mogli da kažemo da je cjeli svijet danas tamnica. Andrić je to mislio, i to je napisao. Činjenica da ta brojna ograničenja koja mi svakim danom imamo, i koja nam se iznova postavljaju, dovode do toga da ljudi sami počinju da dižu svoje zidove jedni prema drugima. Svi se polako nalazimo u nekoj vrsti izlovanih ostrva ili opsjednutih tvrđava u kojima teško možemo da funkcionišemo, a što je najvažnije, iz takve situacije gubimo mogućnost da prevazilazimo te okolnosti. Kada govorimo o „Prokletoj avliji“, ona je danas postala metafora za svakodnevni život - umjesto da se kritikuju loše pojave u društvu ili loša vlast, samo se upotrebi čist termin „prokleta avlija“.
Da li to s druge strane govori o našoj apatiji i pomirenju sa okolnostima koje su takve kakve su?
To svakako jeste znak jedne rezignacije, da se stanje koje je donešeno na svijet ne može promjeniti. Ali, umjetnost uvijek ima priliku da ukaže i na mogućnosti da se svijet mijenja, i ako hoćete, na načine kako se mijenja, a mi u ovoj predstavi možemo da pročitamo i nešto što je dio savremenog iskustva. Možemo, recimo, da osjetimo zabranu i kontrolu nad masovnim medijima, možemo da prepoznamo i „arapsko proljeće“, i proteste na Taksimu u Carigradu, možemo da vidimo mnogo toga što se globalno dešava u svijetu, a društvene i političke okolnosti tih događaja, i sam život čovjeka, vrlo su slični, izuzev u zemljama visokih egzistencijalnih i drugih standarda. Zato smo za ovu našu predstavu i izabali plesno pozorište, jer ono ima univerzalnost, a igra govori jezikom koji je svima razumljiv. Tijelo pamti, ono ne laže - pokret je nešto što odaje ili sakriva kod čovjeka, zato ponekad tijelo lakše otkrivamo, nego zatomljenu misao. U tom smislu, igra sa Andrićevim tekstom, ili pozorišna igra „Prokleta avlija“, nosi tu mogućnost da mi u nju učitamo, i da asociramo mnoge stvari koje se direktno možda i ne apostrofiraju. Zato nam pruža prostor i da se konfrontriramo, i da u tome nađemo nešto što je dio nas samih. I kad govorimo o „Prokletoj avliji“, u ovoj predstavi možemo da prepoznamo neke sadržaje koji sigurno nisu samo materijal iz romana, jer se radi o jednom višeslojnom djelu koje ima različite nivoe komunikacije - od zatvorskog pozorišta, do pobune, protesta, ali i do individualnih vapaja, patnji, i svega onoga što danas čini naš svakodnevni, ljudski život.
U predstavi se kao poenta može učitati i misao da smo, upravo zbog te slabosti da mijenjamo sopstvene živote, jedino ostali doslijedni u toj našoj autodestrukciji?
Autodestrukcija jeste nešto specifično za narode koji žive na ovim prostorima, i Andrić je to znao. On je u jednom trenutku u svojim zapisima napisao da je sudbina balkanskih naroda određena u tome da, parafraziraću, „ili zlo čini, ili zlo trpi“. To je metafora koja znači da smo veoma malo posvećeni kvalitetima koji život čine boljim, a da smo uvijek više u u stanju da boljeg povučemo na dno, da ga gurnemo, pritisnemo, i da ga ponekad i uništimo. Ali, nažalost, to je samo jedna od pojava koje govori više o tome kakav nam je, i zašto nam je dodijeljen taj usud „proklete avlije“.
Na koji način ta „prokleta avlija“ trenutno komunicira sa konceptom Srbije - vi ste prethodnih godina bili u onom drugom „taboru“ koji više nije na vlasti?
Mislim da „prokleta avlija“ nije striktno vezana ni sa jednom politikom, jer imamo uspješnije ili manje uspješne politike, ali generalno, na našem prostoru nemamo baš tako kvalitetne i uspješne politike. S druge strane, činjenica je da smo mi u Srbiji sada društvo u kome nema drugog i drugačijeg pogleda na stvari, taj pogled je limitiran, i to onda dodatno stvara osjećanje nemoći i nemogućnosti izbora i izlaza. Ali, i ta politika koja je sada na vlasti, i to je neki izbor koji je učinjen. Svaki proces ima određeno trajanje, i uvjeren sam da će i i ovaj proces imati određeno trajanje, u kome će ljudi koji su sada u situaciji da budu menadžeri u „prokletoj avliji“ imati priliku da pokažu da li su, i koliko uspješni u svom poslu. I nema nikakve ironije u tome što kažem. Ali, u domenu onoga što je politika uvijek imamo razne opcije, ali taj prostor je sada zaista sužen, i to je ono što nas vraća na neke devedesete godine, gdje je u tom prostoru bilo malo vazduha. Kako bi rekao Basara, mnogo tjeskobe, a malo vazduha.
Vjerujete li Aleksandru Vučiću kada kaže da se on bori za pristojnu Srbiju?
- Ja vjerujem da on vjeruje u to. A ja vjerujem da se za pristojnu Srbiju bore svi pristojni ljudi, svakim danom, na svom poslu, i u svom životu – svojim znanjem, obrazovanjem, kvalitetnim radom, građanskim vaspitanjem, ophođenjem, razumijevanjem različitog i drugačijeg, i uopšte, jednim civilizovanim odnosom prema svemu onome što predstavlja građanske vrijednosti. Lično, ne vjerujem mnogo u izjave, više vjerujem u ono što vidim. Kad budem vidio novu pristojnu Srbiju, onda ću moći da sudim.
Bonus video:
