Manje uzbudljivo od stvarnosti; Ponavljanja i logički propusti

"Zlo ulazi u ljude preko natpisa na zidu, pa kada Santino hoće da zaposjedne nekoga, on iscrta sve simbole i zlo se proširi na drugog"
1 komentar(a)
Ažurirano: 03.08.2014. 12:01h

Cezar Čavez (Cesar Chavez, Diego Luna, 2014)

Ako se pogleda strast sa kojom su prije par decenija obarani komunistički sistemi širom svijeta, teško je shvatiti rezultate anketa u Rusiji, Rumuniji i zemljama bivše Jugoslavije koje pokazuju žal za njima.

Nadpolovična većina smatra da je trenutni ekonomski sistem nepravedniji od onoga koji se rušio, te da je stepen radničke solidarnosti neuporedivo manji u sadašnjem društvu.

Dokumentarci kao što su „Korporacija“ (2003) ili argentinski „Sjećanja na pljačku“ (2004) govore o uzrocima takvog razmišljanja, ali istovremeno daju pogrešan utisak da Amerika nije imala jak radnički pokret koji je nekada bio inspiracija zemljama sa, bar na papiru, većim stepenom ekonomske jednakosti.

Jedan od heroja tog pokreta je Cezar Čavez, Amerikanac meksičkog porijekla koji se borio za prava radnika na p l a nt a žama. Njegov biopik ove godine režira glumac Dijego Luna. Cezar Čavez (Majkl Penja) radi kao berač grožđa u vinogradu zemljoposjednika Bogdanoviča (Džon Malkovič).

Kako bi se izborio za bolja prava radnika, on osniva sindikat i dolazi u sukob sa lokalnim političarima i policijom. Ubrzo će se njegova borba iz Kalifornije proširiti na čitavu Ameriku, kao i Evropu. Kir Person, koji je napisao scenario za Oskarom nagrađenu „Hotel Ruandu“ (2004), je imao relativno lak zadatak da impresivnu životnu priču Cezara Čaveza pretoči u film. Kako bi osvijetlio njegov lik, Kir je pokušao da balansira Čavezov porodični život sa sindikalnom akcijom.

Čavezova žena Helen (Amerika Herera), kao i njegov sin Fernando (Eli Vargas), su prve žrtve borbe za jednakost. Recimo, Cezarova djeca ne žele da se presele u novi grad. Ubrzo slijedi porodično, demokratsko glasanje kojim odlučuju gdje će živjeti. Iako djeca jednoglasno odbijaju preseljenje, sljedeći kadar prikazuje putovanje do novog grada.

Tako se ističe da je Cezar pokušao da organizuje porodicu po demokratskim pravilima, ali u susretu sa neizbježnim, jedino što pomaže je prilagođavanje. Fernando, koji je prikazan kao inteligentan i ciničan, ima problem sa vršnjacima, ali otac nije tu da ga zaštiti.

Tako je Čavez otac u stalnom sukobu sa Čavezom vođom, pri čemu na kraju oba ispaštaju. Osnovni problem ovakvog prikaza je što je Majkl Penja dočarao Cezara ne kao humanistu sa planom, već kao čovjeka koji je prosto tvrdoglav. Cezar se, kao i Gandi, zalaže za nenasilnu akciju, ali između njih dvojice postoji ogromna razlika.

Dok je Gandijevo postupanje imalo duboku, humanističku podlogu, Cezar kao da pušta da ga nosi stvarnost, pri čemu ni u jednom trenutku nije sposoban da tačno artikulišesvoje akcije.

Kako istorijski Čavez nije bio takav, to se može zaključiti da film njegovu harizmu i odlučnost nije uspio da prenese. Čavezova sindikalna borba je prikazana sa više detalja. Vlasnici plantaža su pokušali da okrenu meksičke i filipinske radnike jedne protiv drugih na nacionalnoj osnovi, kako ne bi obratili pažnju na uslove u kojima rade.

Čavez to nije dozvolio, već je pokrenuo opštu akciju bojkota kupovine grožđa, dok se prava svih radnika ne poboljšaju. Ako su se Čavezove medijske akcije mogle ignorisati, ova nije, zato što je dovela do novčanog gubitka vlasnika plantaža. Čavez je bio istrajan, pa je sa problemom upoznao sve kongresmene do kojih je mogao doći, bez obzira da li su na vlasti ili nisu.

Ovo je dovelo do uspona radničkog pokreta pod Kenedijem, ali i do njegovog opadanja pod neoliberalnim Ronaldom Reganom. Za one koji poznaju Čavezov život, Dijegov film će biti razočaranje najviše zbog toga što je neuzbudljiviji od njegove biografije. Sa druge strane, većini koja nije čula za njega, ovo djelo može poslužiti kao solidan portret jednog od najvećih heroja borbe za radnička prava svih vremena.

Ako se uzme u obzir kakva su ta prava danas, ostaje nada da će djelo inspirisati na akciju nekog novog Čaveza koji je današnjem društvu svakako potrebniji od Transformersa, Betmena i Marvelovih junaka.

(Ocjena 5/10)

Spasi nas od zla (Deliver Us from Evil, Scott Derrickson, 2014)

Još od kada je sveštenik Demijen Karas istjerao demona iz djevojčice Regan u Fridkinovom klasiku „Istjerivač đavola“ (1973), nečastivom kao da se omililo da zaposjeda ljude po Holivudu.

Zbog toga, godišnje gledamo bar jedan film sa sličnom premisom. Od Emili Rouz do „Prizivanja zla“, demoni uporno ulaze u ljude kao da zla u svijetu nema dovoljno i bez paranormalnih pojava. Biznis je toliko razvijen, da je policajac Ralf Sarči iz Njujorka morao da promijeni struku i posveti se istraživanju natprirodnog. Po njegovim memoarima „Čuvaj se noći“, koje je objavio 2001. godine, snimljen je horor „Spasi nas od zla“. Ralf Sarči (Erik Bana) je policajac koji sa svojim partnerom Batlerom (Džo Mekejl) patrolira Bronksom.

Kada poremećena žena baci bebu životinjama u zoološkom vrtu, Sarči shvata da su zločini povezani i da imaju okultnu podlogu. Istraga ga vodi do trojice marinaca koji su nakon povratka sa ratišta u Iraku počeli da pokazuju nasilno ponašanje za koje se zanima i sveštenik Mendoza (Edgar Ramirez). Iako je ova priča u horor žanru ispričana nebrojeno puta, nadu da će film biti dobar je dalo prisustvo scenariste i režisera Skota Deriksona koji potpisuje neke od najefektnijih horora posljednje decenije.

U domenu strave, Skot se specijalizovao za demonsku posjednutost u toj mjeri da postoji nedoumica da li honorarno radi kao istjerivač đavola. Nažalost, ono što mu je pošlo za rukom u „Egzorcizmu Emili Rouz“ (2005) i „Zlokobnima“ (2012), ovdje baš i nije. „Spasi nas od zla“ pokušava da bude kombinacija „Palog anđela“, „Sedam“ i već spomenutog „Istjerivača đavola“, ali je problem što Derikson prenaglašava sve ono što je bilo dobro u tim filmovima.

Dok je Azazel u „Palom anđelu“ volio Roling Stonse, demon Džangler preferira Dorse, pa izgleda da se u paklu najviše sluša rok muzika iz šezdesetih. Od Finčera je preuzeta urbana paranoja, mrak i kiša, koja u jednom trenutku počinje da pada čak i unutar policijske stanice.

“Spasi nas od zla”, Scott Derrickson, 2014.

Na kraju imamo postupak istjerivanja koji je tako nasilan da se marincu Santinu (Šon Haris) cijepa koža na glavi. Erik Bana je izjavio da je prilikom snimanja ove scene Šon bukvalno ulazio u trans što je plašilo kako režisera, tako i glumce. Problem je što krv šiklja u toj mjeri da se njegovo lice gotovo ne vidi, pa nam ostaje da vjerujemo kako ispod maske vjerovatno glumi odlično. I pored navedenih propusta, „Spasi nas od zla“ ima par scena koje će prodrmati gledaoca, mada se svaka od njih svodi na organsku reakcija tijela na naglo pojačanu muziku i agresivnu montažu.

U logičkom smislu, film je čisti košmar. Nekada, da bi bili spremni da se bore protiv zla, sveštenici su postili i molili se. Današnji, kafanski popovi, više polažu na sklekove, trbušnjake i džoging.

Time djelo nehotično pravi paralelu sa legendarnom scenom iz komedije „Ponovo posjednuta“ u kojoj Lesli Nilsen (odnosno otac Džebedaja) trenira uz muziku benda Tehnotronik. Policajac Sarči ne poštuje nijednu radnu proceduru, valjda zato što u glavi, po sopstvenim riječima, ima paranormalni radar, pa ga mrzi da koristi oči. Sarčijev kolega Batler je izuzetno nestrpljiv, pa nikada ne ostaje na mjestu zločina duže od par minuta.

Naravno, napad na Sarčija se desi uvijek kada Batler ode, pa djeluje da bi Ralfu bilo sigurnije da radi sam. Što se tiče đavola, on ima poseban pik na struju i sijalice koje redovno pucaju gdjegod se pojavi. Posjednuti marinac Santino ima kapuljaču i radi kao moler, pa u većini scena liči na smrt koja umjesto kose drži valjak za farbanje.

Zlo ulazi u ljude preko natpisa na zidu, pa kada Santino hoće da zaposjedne nekoga, on iscrta sve simbole i zlo se proširi na drugog. Zaista je šteta što asirski demon nema Fejsbuk nalog, jer bi tada za pokoravanje planete bilo dovoljno da postavi sliku na profil.

Iz navedenog je jasno da je „Spasi nas od zla“ generički horor koji ljubiteljima žanra ne nudi ništa novo. Pristojna glumačka podjela i povremeno korektna režija ne mogu da zakrpe njegove logičke propuste, dok strave ima nedovoljno za dva sata trajanja. Na kraju, ispada da je najbolji opis iskustva gledanja filma sadržan u naslovu.

(Ocjena 3/10)