Kruno Lokotar

"S obzirom na broj stanovnika Crna Gora je u književnosti, kao i u vaterpolu - čudo"

Paradoksalno je to da je knjigu lakše objaviti nego je učiniti uočljivom i aktivirati njezine potencijale...
83 pregleda 2 komentar(a)
Ažurirano: 02.08.2014. 08:46h

Prvi urednik o čijem se transferu iz izdavačke kuće „AGM“ u izdavačku kuću „Algoritam“ pisalo kao o transferu fudbalera, uvijek zapažen na festivalima na kojima učestvuje i među kojima je nekoliko osnovao, vičan mikrofonu do mjere koja ponekad zasijeni čak i autora kojeg predstavlja, Kruno Lokotar je uz sve to i čitalac koji odlučuje koji će dio književnosti za koju ne znamo, a koja postoji u kompjuterima pisaca, dobiti logo izdavačke kuće za koju radi i naći se u knjižarama Hrvatske i regiona.

O svom poslu, situaciji u Hrvatskoj, književnosti i mnogo čemu još, Kruno Lokotar govori za „ART Vijesti“.

Ljudi koji se bave književnošću uglavnom znaju šta znači književni urednik. Prosječni čitalac možda se začudi kad pročita riječ „urednik“ u knjizi, kao što se začudi kad vidi tipa sa palicom ispred simfonijskog orkestra, ili muzičkog producenta sa bendom u studiju. Pa onda, iz tvog ugla, šta zapravo znači ono „urednik“ u impresumu knjige?

"Iz mog kuta gledanja, koji slobodno možemo nazvati tupim kutom, urednik, kao prvo, nije množina ni zbir, nego uvijek jednina. Tako je to zato što urednici uređuju knjige različitih rodova i žanrova, pa su im poslovi i zadaci nesumjerljivi.

Osim toga, u svakoj izdavačkoj kući drugi i drugačiji mu je položaj, ovlasti, odgovornosti. Urednik je, uglavnom, klasno gledano, predradnik, onaj koji balansira između izdavača i autora i pazi da svi budu zadovoljni. I on sam. No, u manjim kućama je često vlasnik sam urednik, a imamo i slučajeva da neki autori odbijaju ideju urednika.

Dakle, urednik je, u mojem rijetkom slučaju u kojem sam si izborio uredničku autonomiju i povjerenje izdavača, i još se specijalizirao za najzahtjevniju disciplinu - objavu domaćih autora, dakle prvoobjavu, pa unutar toga još za lansiranje novih autora - je onaj koji surađuje s autorom, nekada, od prve ideje do kopanja komunikacijskih i recepcijskih kanala.

To je i najljepši dio mog posla, pričam s autorima o rukopisima, učimo jedno od drugih. Između stane sve ono što možete zamisliti a što od rukopisa, ili ideje o njemu, složenost teksta može podrazumijevati. Sugestije oko stila, mikrostila, pripovjednih očišta, fabula, karakterizacija, plana ideja, nekoherentnosti, izbora sredstava, faktičkih i materijalnih grešaka, poetskih iskliznuća, pretjeranosti, upisivanja djela u dijakroniju i sinkroniju, opremu knjige, od naslovnice, preko opisa, do slogana…

Svi ti potezi se svode na to da se uz što manje intervencija dobije što veći efekt, i da je autor - čiju poetiku i preferencije je neophodno individualno poznavati - sposoban usvojiti i odraditi te intervencije. Naravno, zadnja je uvijek autorova, urednik je onaj koji daje sugestije. Idealan autor je onaj na čijem djelu ne treba ništa raditi, onaj koji urednika pretvori u skretničara rukopisa u tiskaru.

Tu sam govorio o, neka te parafraziram „dirigentu“, ali jednog instrumenta. Urednika valja ocjenjivati i u cjelini, po bibliotekama ili autorima s kojima radi, tek tu se dobiva na uvid njegov rukopis, njegov tekst, to je njegov program. U ova krizna vremena urednik je prečesto i onaj koji brine o financiranju knjige. Paradoksalno je to da je knjigu lakše objaviti nego je učiniti uočljivom i aktivirati njezine potencijale kroz aktiviranje zajednice koja stvara njezin simbolički smisao, koja je interpretira. Jasno vam je da sam štošta prešutio u ovom odgovoru".

Svake godine si u Crnoj Gori, učestvuješ u programu festivala kratke priče Odakle zovem, sad multimedijalnog festivala, od njegovog osnivanja. Kakvi su ti utisci sa ovogodišnjeg festivala? Da li se samo meni čini ili su posljednja izdanja počela da gube sjaj onih prvih, kad se u gradu osjećalo prisustvo književnosti?

"Festival Odakle zovem mi je jedan od omiljenih i, premda sam dijelom odgovoran za njegov profil, moram reći iz perspektive sukoba interesa, uvjeren sam da se radi i o jednom od najvažnijih regionalnih festivala. Dosta mi je teško objasniti fenomen koji sam primijetio i u slučaju beogradskog Krokodila, a to je da mediji festivale ne prate u mjeri u kojoj to oni zaslužuju, u kojoj donose vrlo ekskluzivne i zanimljive programe

. Da se u Hrvatskoj dogodi književni festival koji prikupi 800-tinjak slušatelja, kako to uspijeva Krokodilu Beogradu, ta bi se vijest našla u nacionalnom Dnevniku. To se u Beogradu ne događa, kao što se u Hrvatskoj ne događaju takvi festivali, što je, vjerojatno, još veći problem. U Podgorici je slično, čini mi se da su mediji dosta zakazali u tome da iskoriste blago i sugovornike koji su im pred nosom tijekom festivala.

To onda, kroz koju godinu stvara stanoviti umor, i distancira, umjesto da uključuje, lokalnu zajednicu. Da, dojma sam da je ove godine Podgorica nešto manje živjela s festivalom, što mi je žao".

U Algoritmu se baviš i književnostima izvan Hrvatske. Koliko si u toku sa crnogorskom književnom scenom?

"Samo manjim dijelom uspijevam pratiti i regionalne scene, ja sam svakako prije svaštar nego svestran, pa neka se sve uzme s rezervom. Crnogorsku scenu znam, pratim nešto bolje, barem u slučajevima Andreja Nikolaidisa, Ognjena Spahića, Dragana Radulovića i Balše Brkovića, a uskoro, nadam se, i novih radova braće i ostalih Đurovića.

Tvoja mi je knjiga iznimno važna zato što, koliko sam upućen, ne korespondira s nacionalnom tradicijom nego svjetskim, skoro, aktualitetom. Puno su joj bliži kratkopričaši anglosaksonci, nego crnogorski bardovi, dakle dijakronija je pretegnula nad sinkronijom, što će reći da će neki prigovarati što je premalo crnogorska - i bit će u pravu, nije uopće, tojest jeste u mjeri u kojoj je svako ljudsko i nacionalno. Drugi će pak pljeskati jer je svjetska, i oni će biti u krivu, važno je samo to što je knjiga, barem, dobra.

S obzirom na broj stanovnika Crna Gora je u književnosti, kao i u vaterpolu - čudo. Ne podilazim, samo računam.

Američki pisac Dejvid Mamet svoju posljednju knjigu objavio je kao samizdat, pod krovom izdavačke kuće koja okuplja samizdate. To nije prvi slučaj poznatog pisca koji odlučuje da preuzme u ruke sudbinu svoje knige. Ti pisci uglavnom kažu da im je dosta saradnje sa izdavačima. Kako tebi, kao radniku u književnoj industriji, izgleda budućnost firmi kao što je tvoja?

"Turbulentno je doba na cijeloj izdavačkoj sceni, kao da prisustvujemo promjeni paradigme, konačnom porazu Gutenberga od Maršala Makluana. Budućnost cijelog izdavaštva, posebno ovog, našeg, dominantno istočnoeuropskog tipa u kojemu je pisac bio i intelektualac i nekad bard, ide u neoliberalnom smjeru gdje zasluge i vrijednost mjeri i boduje tržište.

Tu bio valjalo dodati da tržište nije po sebi prosvijećeno, pa da u zemljama koje su se odrekle prosvjetiteljske uloge, poput naših, gledamo decivilizacijske trendove. Izdavaštvo ide u smjeru multiplikata i svjetskih hitova s jedne, a samizdatsko-internetske kakofonije, s druge strane. Kako je nestao srednji sloj, nestaje i književnost koja nije bila po sebi srednji sloj, ali u svjetskoj igri moći ne može se pozicionirati na svjetskom tržištu. Naša zadaća je da takvu književnost, domaće autore koji imaju pravo i na grešku i na slabu berbu, branimo i obranimo. To je posao države, a nas kao javnosti da senzibiliziramo društvo na njezinu nasušnost.

Na početku si objasnio što znači urednik. Možeš li čitaocima objasniti kako izgleda taj put kojim ti kao urednik vodiš knjigu, između fajla u kompjuteru autora do knjige koja siđe sa štamparske mašine? Šta ti uradiš tom tekstu u međuvremenu i međuprostoru?

"Dio sam postupaka već pobrojao, no važno je znati da svaki autor zahtjeva individualan pristup. To uvijek znači izmijeniti s autorom puno mailova, prije prve uredničke ruke dva puta pročitati knjigu, e da bi se o njoj reklo nešto suvislo, onda sve to uglavnom upisati u tekst, s komentarima - mislim da mi je rekord jedna atipična knjiga u kojoj sam imao 2200 intervencija, autor ih je brojao - i onda uglavnom brusiti sve, sve, dok se ne stigne do deadlinea ili obostranog zasićenja tekstom.

Paralelno planirati promotivne aktivnosti, medijske… kada bih pobrojao taj, realno širok spektar poslova, sve bi to izgledalo zastrašujuće opsežno, ali kada ste u nekom poslu dugo automatski rješavate probleme, čak ih i ne percipirate kao takve. Što zapravo sve radim shvatim tek kada pokušam posao nekome delegirati.

Društveno-politička situacija u Hrvatskoj se mijenja, pa i izdavači ulaze u probleme. Kako na tebe kao urednika utiče stvarnost? Kad je „gusto“, imaš li volje za nabokovljevski lov na leptire ili su ti draži rukopisi koji se bave aktuelnom situacijom koja te muči?

"Stvarnost utječe, na mene jako. Preferiram aktualitet i sukob s njim, dekanoniziranje, provokaciju, sve ono što ide za životom i preispitivanjem, nikako ono što potvrđuje vrijednosti.

Nemam ništa ni protiv „lovaca na leptire“, posebno kada su iz nekih skandinavija, ali kada si lovac na leptire usred Bosne, recimo, onda mi se čini da se radi o autizmu ili terapeutskom bijegu od zbilje koji valjda funkcionira pojedinačno, ali ne smije postati obrazac. Drugim riječima ja sam, sve skupa, itekako angažiran kao urednik, čovjek, kao jedan od pokretača festivala Fališ i još koječega. Kako vrijeme prolazi, sanjam o tome kako sjedim na klupi ispod krošnje ginka bilobe i piljim u zeleno, a sve se više angažiram. Čovjek je mjesto nesklada".

„Borim se da ostanem mali izdavač“

Radiš za velikog izdavača, opremljenog velikim knjižarama i dobro razrađenim sistemom distribucije knjiga. Postoje li danas u Hrvatskoj mali izdavači, koji uspijevaju da opstaju praveći kvalitetna izdanja pisaca koji ne prodaju velike tiraže?

"Zadnjom globalnom krizom, koja traje od 2008. godine su u prvom redu pogođeni srednji izdavači, onda veliki, a najmanje maleni, jer su oni svojih nekoliko naslova ionako radili, s ljubavlju, i na različitim kvalitativnim razinama, u kućnoj produkciji, više hobistički.

Temelj njihova poslovanja su državne i fondovske subvencije, vremenom dođe i ugled i dio tržišta, pa u toj mjeri od, recimo do šest knjiga godišnje, da se nekako preživjeti, jer firma je one man show, s isto toliko plaća. Tu se treba sjetiti mudrog Ivana Čolovića koji već godinama viče: „Borim se da ostanem maleni izdavač.“

Preporučujemo za Vas