Zanimljivu i raznovrsnu ponudu Književni program Grada teatra dokazao je i gostovanjem dr Žanete Đukić - Perišić, koja je na Trg pjesnika stigla sa studijom „Pisac i priča“. Riječ je o knjizi od 600 strana, nastaloj tokom višedecenijskog istraživanja Andrićevog djela, u kojoj autorka, sumirajući svoja duboka saznanja i poznavanje književne zaostavštine jedinog nobelovca ovog jezika, otkriva neke nove pojedinosti o njegovom životu, ukazujući na njihova suptilna preslikavanja koja mogu biti očitovana i u Andrićevom djelu. Obimna, ambiciozna i ozbiljna studija Žanete Đukić - Perišić, poznate književne istoričarke, ima podnaslov „Stvaralačka biografija Ive Andrića“, izdavač je „Akademska knjiga“ iz Beograda, i dobila je dvije nagrade. O knjizi koja po sintetičkom načinu pristupa Andrićevom životu i djelu, novim otkrićima i pronicljivim interpretativnim uvidima u pojedinačna djela, kao i u cjelokupni piščev opus prevazilazi sve dosadašnje biografije, ali i mnoge monografije posvećene Andriću, sa Žanetom Perišić razgovarala je profesorka književnosti, kritičarka Božena Jelušić.
Dug velikom piscu
„Šetnja“ po Andrićevoj ličnoj i literarnoj bigrafiji, koju su budvanskoj publici priredile dvije koleginice sa fakulteta (zajedno su diplomirale desetkama na Filozofskom fakultetu u Beogradu, odsjek Svjetske književnosti), bio je jedinstven događaj.
Podsjećajući na njene ranije knjige - „Jevrejski portreti u delu Ive Andrića“, magistarski rad koji je bio rekonstrukcija Andrićevog nedovršenog romana „Na sunčanoj strani“, priređivanje njegove putopisne proze „Predeli i staze“, i knjige „Sabrane pripovetke Ive Andrića“ - kao i na njen rad na mjestu savjetnika u Zadužbini Iva Andrića, mjestu koje je pravo izvorište, na kome je u rukama imala svu dokumentarnu građu, sve prepiske i sve ono što je Andrić bio u svom biološkom životu, Božena Jelušić postavila je i pitanje da li je studija „Pisac i priča“ neka vrsta njenog oduživanja Andriću:
- U velikoj mjeri je tako - Andrić jeste obilježio moj i duhovni i intelektualni spektar, i u izvesnom smislu je u mom životu djelovao formativno, i on je tako veliki, raskošan i neuhvatljiv duh, da mu se čovjek mora diviti. S druge strane, nekako mi se čini da sam svoj život posvetila Andriću - godine i godine sam provela i provodim u njegovoj Zadužbini, pa mi se čini da ova knjiga svakako jeste vrsta moralnog duga. Mi smo generacija koja još uvijek funkcioniše po tim kriterijumima - šta je moral, šta je ispravno, koje dugove smo dužni da odužimo onima koji su nas zadužili...
Zahvaljujući opsežnim istraživanjima, kako je istakla Božena Jelušić, ova autorka došla je i do niza novih, neotkrivenih detalja iz piščevog života, otvorivši vrata njegove „radionice“. Između njegove umjetnosti i života uspostavila je mnoge tanane, ali značajne veze, što na nov način osvjetljava i ona tamna mjesta iz biografije ovog velikana, kao i skrivena značenja njegove literature, koja nauka do danas nije uspjela da osvjetli i protumači.
U tajnim kočijama
- Jednim preciznim postupkom detekcije uspijevala sam da u Andrićevim djelima pronađem veliki broj elemenata iz njegovog života. Krenula sam da se bavim Andrićem vrlo oprezno, korak po korak, i da pratim njegov život umrežavajući ga u njegovo djelo. Mene je zanimalo kako se sve ono što djelu prethodi - piščeva biografija, istorijski kontekst, njegova psihologija, kao i povjest, legenda, predanje, koji su takođe dio njegovog saznajnog kruga - „maskiraju“, transformišu, i tako metabolisani kroz umjetnikovo biće ulaze, vrlo često tajno, na „mala vrata“, u njegov tekst. Nekad mi se činilo da se Andrić kao ličnost, u nekim tajnim kočijama prošetao kroz svoje djelo, ostavljajući tragove.
U ovom razgovoru osvjetljen je i Andrićev odlazak u Berlin 1939, kada je postao opunomoćeni otpravnik poslova Kraljevine Jugoslavije, kao i njegovo autorsko ćutanje u periodu Drugog svjetskog rata.
Kao da je nosio masku koja je bila odbrana pred svijetom
Andrić vjerovatno ne bi volio ovu knjigu, konstatovano je, jer on nikada nije želio da o sebi ostavlja previše tragova. Andrić je zametao svoje tragove, a pri tom je sam jako volio da u djelima drugih autora otkriva ono šta je autobiografsko.
- On je neprestano tvrdio da pisac o sebi govori svojim djelom, i apsolutno je odbijao, i vrlo rijetko je davao intervjue, a nikada nije govorio o svom privatnom životu, smatrajući da svaki književni kritičar i književni istoričar, koji krene put odgonetanja biografskih detalja u nekom djelu, zapada u ćorskok. Ima u toj vrsti zazornosti od sopstvene biografije, vjerovatno i neke nelagode da se nešto vidi u autorovom djelu od onoga što on ne bi volio. Kao da je nosio nekakvu masku, a ona je bila odbrana pred svijetom. Jer, Andrić je u izvjesnom smislu bio čovjek neprekidnih nemira, čak se i jedna njegova knjiga zove „Nemiri“, i mislim da je tom maskom kojom se štitio od svijeta pokušavao da sakrije nekakvu neuralgičnu tačku sopstvene ličnosti, i da zametne sve tragove – istakla je Žaneta Perišić.
Bonus video:
