Druga premijera ovogodišnjeg Grada teatra, plesna predstava „Don Žuan“, koprodukcija sa Bitef teatrom iz Beograda i festivalom Riječke ljetnje noći u izvođenju trupe Bitef Dens Company, ponovo je pred budvansku publiku dovela poznatu hrvatsku koreografkinju Mašu Kolar.
Na festivalu 2010. njena predstava „Otelo“ (takođe koprodukcija Grada teatra i Bitef teatra) doživjela je veliki uspjeh, a život ove predstave i nakon budvanskog festivala bio je itekako zapažen - „Otelo“ je prikazan i na mnogim drugim scenama i festivalima u regionu.
Ovog ljeta, Maša Kolar pokupila je ovacije svojom verzijom jednog od najpopularnijih i najintrigantnijih junaka cjelokupne ne samo dramske literature, koji je na svjetskim scenama, ali i na filmu doživio brojna izvođenja.
Njen „Don Žuan“, legendarni zavodnik o kome su još od 1630. godine pisali najznačajniji književnici, pjesnici, filozofi - od Tirsa de Moline, Molijera, Bajrona, Hofmana, Puškina... do Serena Kjerkegora, Bernarda Šoa, Kamija..., kome je i Mocart posvetio svoju operu „Don Đovani“, kako je izjavila u razgovoru za „Vijesti“ ne oslanja se ni na jedno poznato djelo, odnosno, baziran je na svemu onome što je mogla saznati o njemu, na čitavom literarno-umjetničkom mitu Don Žuana:
"Glavni pokretač za pristup ovoj tematici počeo je kada sam shvatila da Don Žuan nije dokazan kao istorijska ličnost, i da se ne zna precizno da li je ikada postojao. Neupitno je, međutim, da je postojao u prošlosti, da postoji sada, i da će postojati i dalje. Naš Don Žuan pripada nama, sadašnjici i budućnosti. Međutim, on ostaje ono što je bio, ne može biti drugačiji. Taj poriv koji nosi u sebi jači je od njega samog, i ne može pobjeći od sebe, ne može uteći ženama, ne može zadovoljiti tu prazninu u svom egu, tu neprestanu glad i ljubavnu čežnju i to je, zapravo, suštinska drama ove predstave. Don Žuan je prirodna sila, i sami tim je gospodar onoga što radi. Sredina ga obilježava, boji, profilira, i osuđuje. Društvo ga stavlja na prijesto, daje mu osobine prestupnika, grešnika, obilježava ga ovakvim ili onakvim etiketama, i daje mu ovlašćenje da radi ono što radi, a to radi najbolje. Don Žuan je sposoban, arogantan, lud, topao, blizak, a opet nagao i nasilan, i još uz to šarmantan i opasan. Ko može tom jeziku ljubavi odoljeti, i ko uspjeva tom jeziku osvajanja reći ne?"
Vidjeli smo ipak jednu neobičnu priču o Don Žuanu, ma koliko se činilo da ovog svjetskog avanturistu, lucidnog i nemilosrdnog zavodnika „rođenog“ u Španiji, na Mediteranu, dobro poznajemo?
- Puno toga i ne znamo - on je neki tip koji se provlači kroz ljudske arhetipove, a tek od sredine XVII stoljeća je dobio i preuzeo svoje ime Don Žuan. On je svjestan optužujuće okoline koja ga smatra prestupnikom, nesposoban je da postavi granice svojim željama, jednostavno ne može prestati. Više mu je stalo do osvajanja nego doljubavi. Troši sve što mudođe pod ruku i živi filozofiju „prirodnog bića“. Ne znamo koliko je Don Žuana bilo prije, koliko ih ima danas, i koliko će ih biti u nekom budućem vremenu, i da li će, ako neko odredi, možda dobiti neko drugo ime. Ono što je sigurno jeste da postoji paralelno puno zanimljivih, dohžuanovskih priča s kojima nismo upoznati, tako da sam iskoristila priliku da kreiram jednog našeg Don Žuana, onog posebnog.
Taj Don Žuan, svoju ogromnu želju za zavođenjem i osvajanjem gradi upravo na tome što dobro razumije da se u svijetu lažnog udvaranja i pretvaranja može opstati samo ako si u tom zanatu jednostavno bolji od ostalih?
- Don Žuan nije naivan, i nije nevin. On je prestupnik, ali i pobunjenik. On se vješto prebacuje iz epizode u epozodu, u svakoj traži nešto drugo, i uvijek iznova oblikuje svoje odbrambeno sklonište. Don Žuan zna da je neuhvatljiv, takav je rođen, i ne može drugačije. Dobro zna kako i na koji način da dođe do onoga što mu je potrebno, i tu svoju neizmjernu čežnju za ljubavlju, tu „rupu“ u sebi, svakodnevno pokušava popuniti. A to nije lako... To mu najčešće uspjeva, jer je majstor svojih transformacija, ali se „rupa“ ponovo isprazni. I ta prirodna sila nastavlja dalje, kao neka voda, neki potop koji traži put, i uvijek ga nađe. Kada se voda povuče, kao što već dobro znamo, ostavlja blato i mulj, tegobu i tugu, zato pretpostavljam i da je ova predstava negdje mračna, i da ne daje preterani optimizam.
Smatrate da je Don Žuan pesimista?
- Mislim da sam po sebi u biti nije pesimista, i da samo traži apsolutnu ljubav, apsolutni eros. To je u današnje vrijeme jako teško naći. Može se naći samo onda kada se druga osoba apsolutno preda ljubavi, nađe sebe u nekom drugom. A mi smo danas svi jako sebični i egoistični, i teško je da se te apsolutne ljubavi uopšte događaju.
Na kraju predstave vidimo da je i žena Don Žuan?
- Ja sam ženski koreograf, i nisam uspjela suzbiti u sebi taj poriv da kraj ipak okrenem u žensku korist.
Junak Bajronove najbolje poeme neprestano osvaja, potom „odlaže“ te žene koje je „potrošio“, jednako se igra i bori sa svim muškarcima u sebi, sa muškarcima oko sebe, ali kako smo vidjeli, u vašoj verziji, on o njima povremeno i mašta?
- Smatram da svako od nas, bez obzira na pol, bez obzira na neke druge životne pozicije i okolnosti, ima nekih poslova sa Don Žuanom – možda je to žena koja je imala neku ljubavnu epizodu, pa je sretna, topla, vesela ili tužna, ili se osjeća ostavljenom...
Neke žene imaju više epizoda kroz svoj ljubavni životopis, a mislim da svaki muškarac, ili bar većina njih, ima neka neraščišćena „posla“ sa Don Žuanom u sebi. Mislim da u tom pravcu i treba istraživati.
Možda sam probala, kroz našeg plesnog Don Žuana, dobiti neke nove fascete i slojeve u njegovom liku, koji je sve samo ne jednostavan.
Ali, njegova suština ostaje ista - on je neodoljiv, i ne može uteći ni sebi, ni drugima.
Bonus video:
