dino mustafić

Moćnici vjeruju u kratko pamćenje ljudi

...onog trenutka kada... odu ti visoki evropski zvaničnici iz naših zemalja... pokaže se pravo lice autokratije, despotizma, nenaviknutosti na različitost, netolerancije na manjinu
3 komentar(a)
Ažurirano: 13.07.2014. 18:42h

Prošlog ljeta na festivalu Grad teatar sarajevski reditelj Dino Mustafić i ekipa njegove predstave „Terorizam", po tekstu mladih ruskih dramatičara Olega i Vladimira Pesnjakova, oduševili su budvansku publiku. Na ovogodišnji festival stigao je sa projektom „Mali mi je ovaj grob", po drami Biljane Srbljanović (koprodukcija Hartefakt fonda i Bitef teatra iz Beograda, Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, kazališta Ulyses sa Briona i beogradske producentske kuće “Testament film”), za koji su čak nedjelju dana unaprijed bile rasprodate karte, a ova uzbudljiva, provokativna i polemična priča za naš region (kako se pokazalo od njene premijere marta ove godine), ispraćena je u Budvi ovacijama.

Jedan od najangažovanijih reditelja na ovim prostorima, poznat upravo po tome što njegove predstave uvijek imaju i neku subverzivnu dimenziju, bez obzira da li dolaze sa nezavisne scene ili iz onoga što se karakteriše kao „mejnstrim“, kaže u razgovoru za „Vijesti" da ova višeslojna drama Biljane Srbljanović obrađuje temu sarajevskog atentata i njegove implikacije na opšti plan početak Prvog svjetskog rata, ali i na lični, stavljajući u fokus značaj borbe za slobodu, revoluciju, mladost....

"Mali mi je ovaj grob"

Ovaj tekst je prilika da se scenski izrazi istorijski prelomni trenutak čovječanstva, kroz savremenu perspektivu balkanskog usuda koji nas privezuje za grobove i uspomene, stavlja u poziciju stalnog preispitivanja, u situaciju nacionalne dužnosti i nužnosti suprotstavljanja stvarnosti. Ostajemo vjerni epohi u prvom dijelu predstave, osluškujemo ritam srca „Mladobos a naca“, koji se nisu mirili sa zatečenim svijetom, koji su željeli da ga mijenjaju, naivno sanjali slobodu i slogu južnoslovenskih naroda, i koji su vjerovali u pravednu utopiju. Ali, oni nose sa sobom i dilemu, i sumnju, i iskušenje, naposlijetku i grijeh i kaznu za učinjeno. „Mali mi je ovaj grob“, međutim, nije niti politička, niti istorijska drama, već savremena priča, angažirana prema našoj stvarnosti koju prepoznajemo. Njen umjetnički jezik postavlja pitanja etičke prirode, koja se pamte i koja uznemiravaju ističe Mustafić, koji nije poznat samo po pozorišnim ostvarenjima koja se igraju i na inostranim scenama na kojima dobijaju visoke nagrade, već i kao filmski autor njegov prvi igrani film „Rimejk“ obišao je svjetske festivale i pokupio brojna priznanja.

Prošlog ljeta takođe ste uznemirili publiku urbanom pričom o „bolesti novog doba", terorizmu koji svi, gotovo svakodnevno, i doživljavamo od drugih, ali i sami činimo. Ove godine došli ste sa predstavom koja je uznemirila „duhove“ u cijelom regionu. Zbog čega su sve, zapravo, važni festivali i gdje je njihova prava misija?

Festivali poput Grada teatra vrlo su bitni to jeste jedinstvena prilika da se određene regionalne produkcije koje su ostavile trag umjetničkih sezona na svojim matičnim scenama sretnu na jednom mjestu. Ali, ova gostovanja su mnogo značajnija od te puke teatarske informacije šta je to bilo što je izazavalo pažnju ili interes javnosti i ili umjetničkih selektora, zbog toga što je to prilika da se na jednom mjestu, unutar jednog festivala, rezimiraju teme koje su nas okupirale u protekloj sezoni. U tom smislu, predstava po tekstu Biljane Srbljanović „Mali mi je ovaj grob“ jeste bila u fokusu upravo zbog obilježavanja stogodišnjice od sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata.

Ta tema je još jednom pokazala kako se u našem javnom prostoru, politički vrlo vulgarno, određeni istorijski događaji, junaci ili ličnosti iz istorije dovode u savremeni kontekst dnevno političkih antagonizama, gdje se upotrebljavaju u najniže nacionalističke svrhe dokazujući jednu ili drugu tezu koja je najčešće lišena smisla. Jer, jako je teško iz ove perspektive govoriti o političkim motivacijama određenog akta, u ovom slučaju čak jedne cijele ideje okupljene oko sarajevskih gimnazijalaca i studenata, za koju, dakle, nema istorijske dvojbe.

Činjenica je da je to bila jedna socijal-anarhistička revolucionarna misao tog vremena, koja je željela emancipirati južnoslovenske narode, i u političkom, i u socijalnom, i u kulturloškom smislu u odnosu na položaj ropstva unutar austrougarske monarhije. Kao i svaka velika umjetnica, a to Biljana Srbljanović svakako jeste, ona je portretisala, slikala karaktere unutar mikrosvijeta ovih obrazovanih, mladih ljudi, sa njihovim sumnjama, strahovima, nadanjima... svim onim što i danas može da uznemirava savremenog čovjeka, i da ga na neki način zapita u kakvom svijetu danas živimo.

Šta danas čini taj naš svijet?

Prije svega, to je svijet koji više nema ideale u svom vrijednosnom sistemu, a i sam vrijednosni sistem savremenog čovjeka, u svim njegovim segmentima je narušen. Nema više spremnost da se čak i život žrtvuje za određeni politički cilj, koliko god on bio uzvišen i plemenit, jer je najčešće sa određenom istorijskom distancom i balkanskim prilikama taj cilj zloupotrijebljen od onih sila mraka koje vjeruju da su nasilje i destrukcija kontinuitet nacionalnog samopotvrđivanja.

Zanimljivo je, recimo, da ste i Biljana Srbljanović i vi izjavili da biste vjerovatno pripadali „Mladobosancima“ da ste živjeli u to vrijeme?

Preispitujući njihove ideale i vrijednosti za koje su se oni borili, ja danas, na početku XXI vijeka, uopće ne bih imao dilemu da li bih se pridružio ilegakima „Mlade Bosne". Na isti način na koji bih to učinio i 1941. godine, u bilo kojoj komunističkoj ilegalnoj organizaciji, i na isti način na koji bih to učinio i sada, kada bi postojala organizacija koja bi se borila protiv ovog kleronacionalizma, i etnonacionalizma koji je raselio, pobio i unesrećio moju generaciju i pokoljenja iza nas.

Drama se događa u klanici, koja je snažna metafora jedne od najvećih katastrofa u istoriji čovječanstva, kakav je bio Prvi svjetski rat, ali i devedesetih godina, kada smo od sopstvene države u kojoj je više bilo mješovitih brakova nego jednonacionalnih, napravili klanicu. Ipak, kao najbolnije u predstavi vidimo taj kontinuitet zloupotrebe malih, običnih ljudi, činjenicu da su naši životi bezvrijedni u igrama političkiih moćnika i manipulanata?

Prvi svjetski rat bio početak jedne od najvećih klaonica u istoriji čovječanstva. Zato sam htio da ispitam, zajedno sa svojim kolegama, šta je ono iza toga. Iza toga su, zapravo, žrtvovani životi miliona ljudi, potrošene generacije...

Može djelovati kao fenomen, ali i danas, nakon svega, čim političari samo bace neku „koskicu" ne bi li nam odvratili pažnju od naših sopstvenih života, ljudi na ovim prostorima odmah kreću u svađu i polemiku. Zašto se istorija kod nas neprestano ponavlja ili kao tragedija, ili kao farsa, i nikako je ne vidimo kao učiteljicu života?

Nevjerovatno kako se na Balkanu smjenjuju političke figure ili političke oligarhije „misionara“, oni kojima narod u kolektivitetu povjeruje i da plebiscitarnu podršku, i onako domanovićevski slijepo ide u tom stadu, za tim vođama. To je ono što je najviše uznemirujuće, što je daleko od demokratije, od razumjevanja disonantnih mišljenja, od toga da ne moramo o svemu misliti isto, i da moramo imati iste stavove, ali da možemo razgovarati, da ne moramo jedne druge odmah isključivati, ugrožavati ili izolovati. To je ono što dvije decenije nakon krvavih ratova na Balkanu rehabilituje one koji su bili vinovnici ratnih zločina, progona.

U tom smislu, zaista ne vjerujem u ove „presvučene političare“, koji mogu da obuku evropska odjela možda kraćeg ili višeg broja, i na kojima će to stajati vrlo šljampavo i trapavo, zato što oni tome, u civilizacijskom smislu ne pripadaju. Tu je moj problem s tim. Ali, oni vjeruju u kratko pamćenje ljudi na ovim prostorima, i ono što je zanimljivo, ovdje je sve u diskontinuitetu od svih njih uvijek počinje neki novi svijet, neka nova era, neka nova preporođena zemlja koja će sada da uđe u tu čarobnu riječ reforma, od koje smo mi, zapravo, jako daleko u njenom suštinskom, kvalitativnom smislu. Jer, to se sve, manje više, svodi na poneki mejk ap, neku praznu šminku jednog blaziranog evropskog osmjeha. A onog trenutka kada se sklone svijetla, blicevi, kamere, ili kada odu ti visoki evropski zvaničnici iz naših zemalja, i kada se naprosto pusti ta prava slika naših prilika i stanja, pokaže se pravo lice autokratije, despotizma, nenaviknutosti na različitost, netolerancije na manjinu, i onda se vidi gdje mi, zapravo, i dan-danas jesmo.

Levijev “Hotel Evropa”, obračun sa antievropskim duhom

U Sarajevu je 21 i 28 juna, na dan obilježavanja sto godina od početka Prvog svjetskog rata bila praizvjedba jednog vrlo radikalnog dramskog teksta Bernara Anrija Levija, „Hotel Evropa". Možete li da kažete nešto više o tome?

Riječ je o zaista vrlo oštrom i polemičkom tekstu koji preispituje savjest Evrope danas, krizu evropskog identiteta, i uopšte, krizu političkog projekta EU. I to upravo u onoj jasnoj relaciji sa evropskim licemjerjem prema zemljama Balkana, kao što su Bosna 90-tih godina ili Ukarjina danas. Tekst je izrazito politički angažiran, jer govori i o porastu i razvoju političkih stranaka u Evropi koje su nacionalističke provenijencije ili klerofašističke, i u tom smislu Levi se imenima, prezimenima i političkim organizacijama na vrlo jasan način obračunava, pa tako, recimo, i sa Marin le Pen, koja je predvodnik jedne nove političke platforme u Francuskoj, evroskepticizma.

Poput mnogih filozofa i intelektualaca koji vjeruju da je ideja Evrope višeg značaja od političkog poretka, Levi kritikuje takvu Evropu kojom, zapravo, diktira logika monetarnog tržišta, i na čijem je čelu na desetine ljudi anonimnih lica, skrivenih u odorama visokih evropskih zvaničnika izvršilo jedan tehnički, birokratski i državni udar na tu ideju Evrope. Tekst poziva u pomoć sve ono što je evropsko duhovno nasljeđe poziva neke velike filozofe poput Kanta i Huserla, velike umjetnike Voltera, Getea... velike političke figure poput Malroa, angažirane inteletulace kao što su Sartr, Salman Ruždi, Havel...

Levi, dakle, okuplja sve žive i sve pokojne, dobre duhove iz prošlosti protiv ovih zombija današnje Evrope. U tom smislu, ovaj tekst je vrlo zanimljiv. On će svoju francusku premijeru imati 9. septembra u pariskom teatru „Atelje“ na Monmartru, a još jedno internacionalno uprizorenje imao je upravo preksinoć, u čuvenom teatru „La Feniče“ u Veneciji, na ljetnjem festivalu.

Preporučujemo za Vas