“Sašaptavanje s memorijom” naslov je što ga je Miraš Martinović dao svojoj novoj zbirci pjesama. Osnovna je to formula načina kojim je pisana, uputa kakavim je glasom treba čitati i kako je zapravo treba shvatiti.
Šapće se tiho, povjerljivo, nečemu što je blisko, nadomak usana, u sferi najintimnijeg prostora, ili je pak toliko daleko da nema svrhe tome dovikivati jer ništa osim šapata tamo i ne može doprijeti.
S jedne strane stoji subjekt koji šapuće, a s druge strane memorija koja sluša. U knjizi Miraša Martinovića to je obostrano: ono što šapuće to i sluša, ono što sluša to i šapuće, istodobno. Tako nastaje taj tihi žamor sašaptavanja /došaptavanja/ šaptanja dvaju ravnopravnih lirskih subjekata u ovim pjesmama, „i tako se ponavlja“ (Posude).
Glas koji tu šapće glas je davnih bezglasnih stavri, zato je taj glas razaznatljiv samo onome koji ga i sam zna proizvesti s jednakim poštovanjem prema tišini koju razmiče, prema obliku koji se tim glasom ponovo uspostavlja od krhotina njegovih sa krhotinama i kržinama sjećanja. Božica Mnemozina glotofagna je božica, kao i njena kći Klio, zaljubljena u fragmente, u krhotine - igračke ponuđene znalcima za vječnu igru traženja izgubljene cjeline, razmetnutog smisla.
Miraš Martinović je takav znalac - čitač znakovlja pokraj puta, sobom izabran, hodoljubni putnik svjestan da sve valja proći vlastitim nogama, u svako vrijeme i kroz sva vremena. Čovjek je premetač kamenja, kaže na jednom mjestu Tristan Tzara.
Miraš poručuje: „Čini mi se da sam oduvijek postojao“ (Bio sam) nabrajajući zatim sve svoje mnogobrojne ja, od faraona, preko Kartage, Grčke, Tebe, Rima, u bezbroj preobrazbi: „kaluđer, mudrac, obični kočijaš“ (Bio sam) sve dok na kraju, ili je to bilo već i na samom početku, nije postao grnčar koji sada šapće: „Ispraćao sam sunce na zalasku, sastavljao fragmente razbijenih posuda, koje je napravio neko prije mene, moje je bilo da je sastavim“ (Bio sam).
Zato je u pjesmi njegov glas blag i sjetan, jer takav mora u tom poslu biti. Zato se njegovi ja, svi, nakon buđenja, u snu koji i dalje traje, sastavljaju u skupni, ponovljeni ja ne gubeći ni jedinog od onih prethodnih
Takva Martinovićeva osjećajno - misaona pozicija odredila je njegovo književničko poslanje, načine iskazivanja duboke odanosti, ali i načine oblikovanja te odanosti.
Miraš Martinović suvremeni je ruinist, posmodernistički neoromantik, poklonik s magičnom sposobnošću čitanja tragova, remitizacije iz davnine vremena izronjenih predmeta i otkrivenih mjesta, sakupljač razbacanih djelova u potrazi za Punoćom. Pred njim svijet stoji kao razgaženi tepih, ali i kao scripttura koju treba iščitavati, čije praznine treba ispuniti novim pismenima imajući na umu „forme pojmljive umom, koje zaista jesu vječne“ (Eneade) i stvorene jesu za vječnost „koju vrijeme podržava obrćući se oko duše, vječno bježeći od prošlosti i vječno čeznući za budućnošću (Eneade).
Miraš Martinović ponire u daleku prošlost kao u vlastitu sadašnjost. Izbrisivosti svakog imena podastire trajnost riječi koju na papir želi nanijeti onako kao što bi je klesar unio u kamen. Uzori u tom poslu bliski su mu pjesnici: Ibik, Pindar, Eshil, Homer, Seneka, Njegoš, Kavafis, Zbignjew Herbert; nije važan redoslijed, važna je dvosmjernost njihova došaptavanja.
U ovoj knjizi, kao i u prethodnim antičkog ciklusa, Miraš Martinović nastavlja svoju poetsku arheologiju, jednako ostrašćeno, ustrajno i s nepromijenjenim ciljem: čuti daleke glasove i oglasiti im se, jer: „Svi su svuda i sve je sve. Svaka stvar su sve stvari“ (Sve).
“Sašatavanje s memorijom” izuzetna je knjiga i treba je sa šapatom čitati, onako kao što čitamo nešto što nema ničijeg imena, uključujući i svoje. Samo se tako mora čitati poezija. Napokon: sve je sve i sve je zagonetno, a najzagonetniji je život i vječno sastavljanje njegovih krhotina, njegovo sašaptavanje / došaptavanje / s memorijom.
Sve živo i sve neživo nam šapće: Sjećaj me se.
Bonus video:
