Slučajno zajedno: Pristojna porodična komedija

Porodične komedije posljednjih godina ne prolaze najbolje, zbog čega je pojava filma „Slučajno zajedno“ sama po sebi incident
80 pregleda 1 komentar(a)
Ažurirano: 12.07.2014. 17:49h

Slučajno zajedno (Blended, Frank Coraci, 2014)

U dokumentarnoj seriji „Vijek sopstva“ (Adam Kertis, 2002) jedna epizoda je posvećena povećanju prodaje do kojeg je došlo kada su se marketinški stručnjaci za pomoć obratili psiholozima i sociolozima. Od njih su dobili odgovor da je prije reklamiranja proizvoda neophodno uočiti kako je društvo raslojeno. Kada se izdvoji jedna socijalna kategorija, koja uz to ima odgovarajuću platežnu moć, reklamna kampanja se primarno fokusira na tu grupu, što dovodi do povećanja prodaje.

Slično raslojavanje je pogodilo i bioskopski repertoar, što je dovelo do poplave sadržaja koji su primarno prilagođeni tinejdžerskoj populaciji, bez obzira na žanr.

Porodične komedije u takvom okruženju posljednjih godina ne prolaze najbolje, zbog čega je pojava filma „Slučajno zajedno“ sama po sebi incident.

Džim Fridmen (Adam Sendler) je otac tri kćerke koji pokušava da prebrodi smrt svoje žene. Nakon što se njegov prvi izlazak sa djevojkom Loren (Dru Barimor) završi neuspješno, Džim odlučuje da se odmori i to tako što će iskoristiti turistički aranžman svog šefa. Kada dođe u Afriku sa svoje tri kćerke, ispostaviće se da isti aranžman želi da iskoristi i Loren, i to sa svoja dva sina. Vremenom, Džim i Loren se navikavaju jedno na drugo i uče da nisu toliko različiti.

„Slučajno zajedno“ je treća glumačka saradnja Adama Sendlera i Dru Barimor nakon „Svadbenog pjevača“ (1998) i „Pedeset prvih sastanaka“ (2004). Kako je Barimor nadomak pete, a Sendler šeste decenije života, fokus filma je pomjeren ka zrelim godinama i porodičnim iskušenjima. Scene u kojima su Dru i Adam zajedno savršeno funkcionišu, pa se može reći da je uparivanje njih dvoje najveći adut djela.

Međutim, lakoća glume i neosporna harizma mogu biti dobar dodatak, ali samo ukoliko imaju na šta da se oslone. Ovdje to nije slučaj, jer su Ivan Menšel i Kler Sera napisali scenario koji ni izbliza ne koristi mogućnosti predvidljive, mada potentne premise. Koračijeva režija („Svadbeni pjevač“, „Klik“) je korektna, ali djeluje da se sa ovakvim predloškom prosto nije moglo bolje.

Okrnjene porodice Džima i Loren su prikazane kao neprijatno nefunkcionalne, pri čemu problemi njihove djece više ukazuju na ozbiljne psihološke poremećaje, nego na prolazne faze. Prenaglašene seksualne fantazije Loreninog sina Brendana (Brakston Bekam), te opsesija mrtvom majkom Džimove kćerke Ispen (Ema Furman) su više bizarni, nego komični dodaci. Slično se može reći i za epizodu sa umetcima za grudi mlade Hilari (Bela Torn), čije sazrijevanje u Africi je, paradoksalno, propraćeno u maniru Diznijevih porodičnih klasika. Može se reći da se iz navedenog zaključuje da bi djelo bilo neuporedivo kvalitetnije da je ton kojim je prikazana veza odraslih zadržan i prilikom opisa djece, te da bi konzervativniji pristup rezultirao ujednačenijim, pa time i uvjerljivijim radom.

Pojedine komične epizode, kao što je ona sa horom u Africi, su odlično postavljene i guraju film u pravcu samoparodičnosti. Romantična priča je prirodna dopuna, što važi i za dopadljive epizode sa padobranom i uzajamnim čuvanjem djece. Problem nastaje kada iz domena porodične komedije autori potpuno nepotrebno skrenu u humor koji više priliči radovima Toda Filipsa ili Seta Mekfarlana. Tako izgleda da kao što je nekad cenzura u vulgarnijim komedijama rezultirala manje kvalitetnim djelima, tako danas u porodičnoj komediji postoji tendencija da se nasilno implementira bar jedna neprijatnost. Scena večere Džima i Loren sa povraćanjem na početku je upravo takva, mada su kasnije za takve ispade najviše zadužena djeca.

Boravak u Africi u film uvodi još jednu porodicu koju čine stariji biznismen, njegova mlada ljubavnica, i sin tinejdžer koji je previše puta odgledao „Sumrak“ sagu. Iako je data porodica zamišljena kao karikatura prave, ona je često uvjerljivija od one koja je u fokusu.

I pored nabrojanih mana, „Slučajno zajedno“ je pristojna porodična komedija, koja ima par suvišnih scena, ali i nekoliko koje gledaocima mogu da izmame osmjeh. Jedina šteta je što je uz ovakvu podjelu uloga, prosječnost gotovo ravna promašaju.

Ocjena: 5/10

Vještičarke i bičarke (Las brujas de Zugarramurdi, Álex de la Iglesia, 2013)

Početkom devedesetih godina prošlog vijeka, Pedro Almodovar je izdvojio Aleksa de la Iglesiu kao najperspektivnijeg mladog španskog režisera. Njegov stil je podsjećao na kombinaciju Kventina Tarantina i Salvadora Dalija, što je kulminiralo u filmovima kao što su „Dan zvijeri“ (1995) i „Perdita Durango“ (1997). Spoj nadrealnog horora i humora Aleksu je preporučio za holivudsko tržište gdje nije uspio da zabilježi značajniji uspjeh. Međutim, u Španiji, njegov posljednji film „Vještičarke i bičarke“ je bio izuzetno gledan, a uspio je da trijumfuje i u osam kategorija na takmičenju za najprestižniju nacionalnu filmsku nagradu Goja.

Hoze (Hugo Silva) pljačka zlataru uz pomoć nekoliko prijatelja i sina. Kako bi pobjegli od policije, sklanjaju se u selo Sugaramurdi, koje je poznato po okultnim obredima. Kada otkriju da je selo puno vještica, Hoze i njegov prijatelj Toni (Mario Kasas) će pokušati da pobjegnu, ali to neće biti lako. Situaciju će dodatno iskomplikovati Hozeova bivša žena, koja dolazi u selo po sina zajedno sa policijom.

Da je Iglesia režiser sklon razbijanju tabua, jasno je već iz uvodnih kadrova. Scenarista Horhe Gerečevarija, sa kojim Iglesias godinama sarađuje, pljačku zlatare osmišljava tako što je glavni kriminalac maskiran u Hrista koji iz krsta vadi pumparicu, dok su mu najbliži saradnici Mini Maus, Sunđer Bob Kockalone, Nevidljivi čovjek i Plastični vojnik. Scena u kojoj policija mitraljezom rešeta Sunđer Boba kreira ton filma koji će se do samog kraja kretati između horora i komedije. Politički podtekst će biti mudro provučen još u uvodnoj špici gdje će pored reprodukcija vještica sa duboreza i slika, na kraju biti ubačene fotografije Angele Merkel i Margaret Tačer, što se može posmatrati i kao ne tako suptilna, ali svakako duhovita kritika neoliberalizma.

Selo Sugaramurdi u Španiji je poznato po Pećini vještica koja je velika turistička atrakcija. Kada naši junaci nabasaju na to selo, a kasnije i na pećinu, film od komedije postaje punokrvni horor, pri čemu politički motivi sa početka bivaju zamijenjeni analizom muško-ženskih odnosa. Gledalac saznaje da je Hoze razveden, kao i da mu žena ne daje da gleda dijete. Njegov saučesnik govori o svojoj djevojci koja radi stresan posao u banci i koja nema vremena da sluša njegove probleme kada dođe kući, već samo želi da spava sa njim. Čak i taksista, koga slučajno pokupe, od taoca postaje saučesnik jer i on dijeli slično razočarenje prema ženskom rodu. Slom mačizma je prikazan direktno u sceni u kojoj se ritualno uspostavlja matrijarhat. Taj kadar donekle razotkriva i ispraznost prijetnje, zato što boginja pojede muško dijete, ali ga ne ubija, već odmah izluči.

Ova paralela između vještica i žena zvuči kao zabavna doskočica, ali kako film odmiče, na njoj se previše insistira i gotovo se pretvara u opsesivnu mizoginiju, odnosno mržnju prema ženama. Dok horda vještica juri protagoniste, teško se oteti utisku da autori zaista imaju dublji problem sa ženskim rodom od proste komedije. Da bi sve bilo gore, uvodi se lik zle vještice koja se zaljubljuje u glavnog junaka i, shodno tome, prolazi kroz transformaciju od vještice do ne-žene. Tako film istovremeno kritikuje odnos među polovima, ali ga ujedno i konstruiše kroz uvođenje stereotipa. Iako se oni parodiraju, a naglašenim horor razvojem stavljaju u drugi plan, ovaj šizofreni pristup nikako da kulminira bilo kakvim zaključkom ili smislenom razradom. Na kraju, sve izgleda kao interna šala autorske ekipe čija poenta izmiče publici.

Zbog toga ovaj film umjesto na holivudski spektakl, najčešće podsjeća na „Čarlston za Ognjenku“ Uroša Stojanovića (2008), što teško da je kompliment i za mnogo slabije kinematografije od španske. Iako su specijalni efekti i glumačka podjela više nego korektni, a originalnosti ne manjka zbog Iglesine lucidnosti, sveukupan utisak je da je riječ o zanimljivom djelu koje je moglo i moralo biti mnogo bolje.

Ocjena: 4/10